Nakon premijere predstave Florentinski šešir, predstavljamo vam kreatorku naslovne uloge, kostimografkinju Ivanu Vasić: “Odlučili smo da sve smestimo u pedesete i šezdesete godine 20. veka, negde između retro i vintidž. Volim da pravim komentar na epohu, umesto same epohe, da bi sve bilo pomalo luckastije, da bih mogla i ja da se zabavljam.”

Ivana je uspela da ostvari san skoro svake devojčice. Kao mala bila je balerina, šila je barbikama haljine, a sebi prekrajala garderobu. Kada joj je jedna profesorica u gimnaziji ispričala u čemu je magija pozorišta, odlučila je da se posveti pozorišnom kostimu. Diplomirala je 2000. godine i od tada je iskreirala kostime za preko šezdeset pozorišnih predstava, čitave kolekcije lutaka, a u originalne uniforme obukla je stotine radnika i radnica. Ivana je nasmejana, veoma praktična i efikasna, ali joj izmišljanje i mašta najbolje idu od ruke. Šta smisli to i napravi, i dobije aplauz na otvorenoj sceni.

Sreli smo je na kostimskoj probi predstave Florentinski šešir koju u Pozorištu Boško Buha režira Darijan Mihalović. Ivana i Darijan sarađuju već dosta dugo i jako se dobro razumeju kako da klasični dramski tekst iz jedne epohe prebace u neku drugu, lucidno, hrabro i duhovito. Radili su zajedno i serijal Slovo na slovo, a nedavno i predstavu Večiti mladoženja u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu.

Trenutno, Ivana radi na setu filma Who is my husband?, gde „oblači“ jednu modernu njujoršku porodicu. Film se realizuje u američkoj produkciji, a režira ga Džonatan Ingliš (Jonathan English), Ivanin verenik.

Zašli smo iza kulisa scene na kojoj se zahuktavala proba. Na svom terenu, među rafovima sveže skrojenih kostima za predstavu Florentinski šešir, Ivana nam je pričala o njihovom nastanku, o modi, o ručnom radu, o čaroliji pozorišta, o snovima devojčice i uspesima jedne umetnice…

Da, kostim je sve to zajedno, i moda, i ručni rad, i dizajn, i scenska umetnost, a ja volim da flertujem sa svim tim. U pozorištu najviše ima ručnog rada. Bilo ga je koliko voliš i u seriji Slovo na slovo. Ručni rad je u pozorištu strašno bitan ukoliko želiš da napraviš kostimografiju koja će imati mnogo detalja, koja će delovati živo i sve uveličati. Mada, to već zavisi od koncepta predstave, da li se traže detalji ili svedenost. Ali ručni rad je upravo ono što je čarobno u pozorištu. Jednom američkom filmskim producentu, sa kojim trenutno sarađujem, rekla sam da radim predstavu u kojoj se sve radi ručno: od obuće do detalja na glavi. On se šokirao – nije mogao da zamisli da pravimo ručno baš sve. Onda sam shvatila da to zaista izumire i kod nas. Većina pozorišta ostala je bez radionica. A baš je uzbudljivo kad se kostimografu ukaže prilika da dizajnira zaista sve, da radi totalni dizajn i izgled svakog lika – od boje i dizajna obuće, do detalja na odeći, pa i perika.

Epicentar svega je dizajn lika. Osmišljavanje karaktera. Da li će neki karakter imati manje ili više detalja, biti jednostavniji ili napirlitaniji, to sve zavisi od toga kakav je lik.

Volim da radim sa glumcima. Glumci su različiti, pa i koriste različita sredstva na sceni. Zato je važno kreirati zajedno lik koji izvode. Volim da pitam glumce kako se osećaju u kostimu, jer ja ću završiti svoj posao do premijere, a glumci će ostati zauvek u tom kostimu.

Pozorište je sinkretička umetnost. Moja profesorica književnosti u Filološkoj gimnaziji govorila nam je o sinkretičkim umetnostima sa tolikim nadahnućem, da sam se umalo onesvestila. Rekla je: „Ako gledate neku predstavu ili neki film, i ako upijate svaki element jednovremeno, a ne jedan deo odvojeno od drugog, to je dobro delo.“ To je, zapravo, igralište na kojem svako od nas treba da učestvuje onoliko koliko je potrebno da bi svi drugi, na jednakom nivou, mogli da se izraze. Uzbudljivo je i zahtevno, jer traži snažnu timsku igru. Ne može bez toga!

Predstava Florentinski šešir pisana je u drugoj polovini 19. veka, a Darijan i ja smo odlučili da sve smestimo u pedesete i šezdesete godine 20. veka, negde između retro i vintidž. Volim da pravim komentar na epohu, umesto same epohe, da bi sve bilo pomalo luckastije, da bih mogla i ja da se zabavljam (smeh).

U ovoj predstavi sam probala da provučem, dakle, dosta tih modernih, postmodernih i hipsterskih elemenata. Neke sam uspela da zadržim, a neke je Darijan insistirao da maknem. Malo sam bila nagazila po hipsteraju, pa nije profunkcionisalo, nije pomoglo ni glumcima, ni režiji. Tako da sam ublažila, da bi igra mogla da dođe do izražaja.

Nevesta i njena porodica dolaze sa sela, izvan Pariza. Oni su cvećari, baštovani. I meni se to učinio kao veoma zgodan lajtmotiv da obojim taj deo ansambla cvećem. I pošto sam mogla da pustim mašti na volju, uradila sam vezove, koji su, inače, svi lažni. Budžeti za predstavu su jako mali pa sam pribegla alternativnim rešenjima, a pošto je to i moderno ovih dana, onda sam našla gomilu aplikacija, koji su vezeni. Recimo, na Bobenovoj bluzi sam uradila Elenin portret, lažno izvezen. Ona je u komadu njegova miljenica i dobio je goblen sa njenim likom da ga nosi na grudima. Digitalne ilustracije radim već dvadesetak godina. Našla sam olovkice koje ostavljaju trag poput konca na goblenu, i nije me mrzelo da izgoblenišem taj portret. To je, eto, jedan digitalni ručni rad. Ne prezam od toga. (smeh)

Instagram: @missvassich

Zima je i nema slamnatih šešira da se kupe kod Kineza. Bila sam primorana da krenem po svojim second hand izvorima i došla sam do gospođe Teodore Aničić, koja rasprodaje svoje stare stvari. Pokupovala sam mnogo njenih stvari, među kojima je taj šešir. A onda sam kinesko cveće iseckala, zakačila, uvezla u šešir i tako je nastala ta naslovna uloga – florentinski šešir.

Buha nema modiskinju – osobu koja radi na izradi šešira i drugih detalja. Morala sam sama da se pozabavim tim dekorisanjem. Trebalo bi još da ga lepim da bi izdržao Darijanovu režiju.

Kostimografija je nastala na leđima mode. U 17. i 18. veku nosile su se najmodernije haljine da bi se igrale predstave. I sada ima predstava koje su izrazito moderne. Tako da je kostimografski dizajn, u stvari, često modni dizajn. Često su te dve stvari isrepletane.

Poznavanje istorije mode ili odevanja ključno je za poznavanje socijalnih, psiholoških i istorijskih okruženja, jer moda, kao i sve ostalo što se tiče dizajna, nastaje kao proizvod ili reakcija na socio-ekonomsko i istorijske okolnosti u kojima se stvara. Svaki događaj u nauci, istoriji ili politici dovodi do promena u modnom razmišljanju. Pošto je moda peta industrija na svetu, ona već ima svoje ozbiljne ekonomske uticaje.

Kada prevaziđe domen svoje neophodnosti u ljudskom ponašanju, odevanje, samim tim i kostim, jeste komunikacijski kod. Profesija kojom se bavim postoji zahvaljujući upravo tome.

Mi se prepoznajemo po tome šta nosimo. U petom razredu smo se opredeljivali da li ćemo da budemo metalci ili pankeri. To je bila dilema osamdesetih. Više sam volela da budem pank-rok, jer sam bila štreberka, đak generacije i čitala sam Hesea, pa mi je mnogo bio bliži pravac koji se zasnivao na slobodi i socijalnoj pravdi. Takođe, nisam volela puma patike ni buđave farmerke.

Nakon devedesetih, kada je prošao period minimalizma, moda je postala izuzetno interesantna. Od Vivijen Vestvud, koja je insistirala na viktorijanštini, svi dizajneri flertuju sa istorijom mode i sa scenskim kostimom. Trenutno je moda više kostim nego moda. Sa rediteljkom Tanjom Mandić Rigonat radila sam Uspavanu lepoticu, isto u Buhi. Tu sam iskoristila istraživanje koje je apsolutno bilo izvađeno iz poslednjih pet godina visoke mode. Htela sam kožu, vezove, tilove, htela sam prave vile i princeze na sceni. Doduše, postmoderne princeze i vile.

Ranije sam sakupljala modne časopise, sada guglam. Na svim sam mogućim mejling listama, tako da dobijam Vogove, Elove i sve što postoji. Prva stvar koju radim ujutro je da pregledam engleski Vogue.

Uniforma je i kostim i garderoba. Kako to vole da kažu u marketingu: uniforma komunicira brend sa potrošačima. (smeh) Treba da je nosivo a upečatljivo, moraju da budu dobro urađene, jer se stalno nose, dakle, izrađene od kvalitetnih materijala i dobro sašivene. I rad na uniformi je takođe jako uzbudljiv. Za razliku od predstave, koja je čarobna i ima taj euforični i katarzični radni proces, u uniformi ljudi, zapravo, žive. Na fakultetu sam još počela da dizajniram uniforme za promocije i ugostiteljstvo i to mi je postao mali, paralelni biznis. Imam ogroman portfolio sa uniformama.

Instagram: @missvassich

Onda sam s vremenom, kroz uniforme i pozorište, počela da gradim ideju šta je ono što bih volela da proizvodim, na osnovu toga šta fali na tržištu. Pravljenje sopstvenog brenda, pored toga što je emotivan proces, ima ogroman elemenat tržišnog razmišljanja. Što se odeće tiče, imam mnogo realnije ideje. Volela bih da pravim nosivu odeću. To je moj san. Trenutno sam u probnim modelima i šablonima…

Oduvek sam volela da se oblačim. Kad sam bila mala, mama me naučila da šijem, vezem, heklam, pa sam pravila sebi i barbikama stvari.

Jednom sam se spremala na neki rođendan i nosila sam neke stare karo pantalone, koje su mi bile dosadile i nisam znala šta da obučem. Bukvalno sam pola sata pre polaska rasparala pantalone, povezala ih u suknju, obukla se i krenula na rođendan.

I da, apsolutno je krenulo odatle.