Bez jasne strategije i čitavog mehanizma zaštite koji bi stao iza svake žene koja bi svojom #metoo identifikacijom mogla da se dovede u nezavidan položaj, ova kampanja je kod nas ostala na nivou privremenog internet hajpa bez realnih posledica.

U svetu post-istine, u svetu u kojem se Marine Le Pen bori za ženska prava muslimanki, u kojem se uživo prenosi Olimp na RTS trojci, u svetu hešteg aktivizma i Tviter politike, u svetu gej premijerke i „fašističkog“ predsednika, levi feminizam, onaj kojem je zaista stalo do sistemske promene, obrnuo je nekoliko krugova i zatekao se u mestu, a svet i mejnstrim feminizam su ruku pod ruku otišli dalje. To mesto gde se učaurio ovaj „pravi“ feminizam nije toliko ni očigledno ni jasno uhvatljivo – iz njega se i na njega se izgleda gleda samo iz mrtvog ugla. Ubeđen da je uvek korak ispred i da je jedina stvarna pretnja po patrijarhalno društvo, takav feminizam danas ostaje ili potpuno nebitan u svojoj autističnoj radikalnosti ili pak, kada ga ponese inercija ad hoc reagovanja, potpuno nerazlučiv od feminizma Bijonse.

Tako je poslednji internet trend, #metoo kampanja, prošla nekritički sagledana od onih koje bi prve trebalo da je problematizuju (ne isključivo u negativnom smislu), umesto da je slepo usvoje. U Srbiji joj se priključila očekivana ekipa – feministkinje i one koje se tako osećaju, plus porodica i prijatelji. Nigde nije bilo pomena da se zanemarljiv broj javnih ličnosti iz sveta umetnosti, politike, teorije i medija ovim povodom oglasio. Neko bi pomislio da ovde ženama cvetaju ruže i da se seksualno uznemiravanje dešava samo u gradskom prevozu i to samo onima koje su prethodno čitale Džudit Batler.

Stvarnost je daleko drugačija i sve to znamo – nije nam bila potrebna ova kampanja da bismo to shvatile. Ono što smo doduše imale prilike opet da bolno jasno vidimo jeste strah koji je očigledno bio razlog zbog kojeg je toliko žena u Srbiji ovog puta odćutalo. Malo ko će se setiti ne toliko davnog #metoo slučaja na Fakultetu političkih nauka i profesora Slaviše Orlovića. Studentkinja master studija podnela je prijavu za seksualno uznemiravanje, zbog seksualnih ucena i pokušaja nasrtaja u kabinetu. Kako je pisao Blic, „iako je fakultet utvrdio da je njena prijava opravdana, sve se završilo tako što je profesor smenjen sa jedne od funkcija, ali je nastavio da predaje i ispituje studente.“ (Blic, 25. jul 2014) Do današnjeg dana, uprkos naporima pojedinih profesorki, Orlović nije pretrpeo gotovo nikakve posledice.

Poruka je prilično očigledna: u našem društvu, ako žena zaista reaguje na seksualno uznemiravanje, malo ko će je podržati, a može se desiti da prijavljeni napasnik, kao u ovom slučaju, samo nekoliko godina kasnije završi na mestu ključnog urednika jedne od najvažnijih akademskih izdavačkih kuća – Službenog glasnika.

Činjenica je, dakle, da su se kampanji kod nas mahom pridružile one žene koje se uglavnom kreću u određenim „siguran prostor“ krugovima. One koje su tim svojim statusima ili tvitovima mogle da dobiju lajkove, ali teško da izgube posao. One koje sebe verovatno i iskreno vide kao borkinje za ženska prava ili čak revolucionarne feministkinje. Ali da li su ti glasovi proširili do žena izvan tih krugova, što je i trebalo da im bude cilj? Da li su ohrabrili još neku studentkinju da kaže kroz šta sve prolazi? Prodavačicu na trafici? Radnicu u novootvorenoj fabrici u koju i inspekcija rada retko ulazi? Bojim se da ne. „Podizanje svesti“ i „osnaživanje“ putem interneta ima jako mali domet, pogotovo u kontekstu zemlje poput Srbije.

Ova kampanja nas je ponovo svela isključivo na pasivnu poziciju onih koje trpe, a mi smo joj u nedomišljenom procesu autoviktimizacije gotovo poletele u susret. Feminizam je nekada bio nešto slično psovki, već je sama reč ukazivala na njegov subverzivni potencijal. U „zapadnom“ savremenom svetu, i u „emancipovanim“ džepićima Srbije, međutim, on je stvar pristojnosti ili neke osnovne empatije. Da, patimo, ali da li je to sve što radimo? Zar nije poenta u borbi protiv patnje, a ne kupanje u istoj? Bez jasne strategije i čitavog mehanizma zaštite koji bi stao iza svake žene koja bi svojom #metoo identifikacijom mogla da se dovede u nezavidan položaj, ova kampanja je kod nas ostala na nivou privremenog internet hajpa bez realnih posledica.

U ispovestima feministkinja smo mogli čuti skoro sve, od incidenata u osnovnim školama iz prošlosti do standardne paljbe po nekom od desničarskih elemenata društva. Gorak ukus u ustima, međutim, ostavlja ono što nismo čule, što nismo rekle, a što je ostalo kao prazan prostor da zjapi u nama i, na trenutak, pokaže da ni mi, feministkinje, nismo toliko drugačije od žena koje se iz straha nisu priključile ovom kolektivnom lizanju rana. Reč je o potpunom odsustvu feminističke kritike patrijarhalnih odnosa unutar naših subverzivnih, levičarskih i emancipovanih redova. Tu gde stvar može još više da zaboli; tu gde bi rizik mogao da bude veći i da se zahteva jedna drugačija vrsta hrabrosti. Možda je feministički pokret još premali i bez adekvatne strukture da sistemski deluje izvan „sopstvene sobe“, ali izgleda da i unutar nje još uvek izbegavamo da se suprotstavimo seksističkim odnosima moći.

Da, patrijarhalni odnosi prave od žena žrtve, ali to nije sve. Usta su nam prepuna parola o ličnom i političkom, ali ćemo uvek ćutati tamo gde je političko postaje suviše lično. Ne znam ni jednu jedinu ženu iz svog bivšeg aktivističkog okruženja o kojoj ne postoje „priče“. One priče. Što je uspešnija, što je više na toj nekoj socijalnoj lestvici, priča je više. I ne, te priče ne pričaju crkvenjaci ili vučićevci, pričaju ih saborci i saborkinje, s jednog levog kolena na drugo. Pričamo ih svi, i još poraznije – sve. I ne znam da li je gore kada su priče istinite ili lažne. Da li kada shvatim da će se nečiji uspeh zlonamerno i seksistički nipodaštavati tuđim penisom ili kada shvatim da je u nekim slučajevima penis zaista bio u igri na putu ka „zvezdama“. I koliko spontano i naizgled bezbolno sve to prolazi.

Zajedničko ispovedanje, javno ili šapatom, na neke kraće staze može biti lekovito ili osnažujuće, ali na duže samo vodi daljoj normalizaciji podređene pozicije i mirenja sa „ženskom“ sudbinom. Prihvatanju da smo one koje se uvek bave dodeljenim temama, one koje su uvek samo moderatorke, one koje se uvek bave samo birokratijom, one na koje će se zauvek referisati samo kao na „njegova devojka“, one koje pišu za neki medij samo ako i On piše tu, one koje ako su negde i stigle, stigle su „zna se kako“. Uvek s obe strane, uvek u mrtvom uglu. Patrijarhalni odnosi u naša „četiri zida“ i patološki trud da se sve spolja napada sem onoga što je oko nas – jer tako, želele da priznamo ili ne, zadržavamo svoje pozicije ili čak napredujemo dalje. Mi, feministkinje, ponekad više saučesnice nego žrtve.

#notmetoo