Senka Marić je spisateljica iz Mostara koja nakon tri uspešne knjige poezije objavljuje svoj prvi roman, nedavno ovenčan regionalnom nagradom “Meša Selimović” za 2019. godinu. U pitanju je – jezički i tematski – hrabra ispovest, čiji narativ zaobilazi patetiku i otvara prostor izvanredno poetične i opipljive borbe. Kintsugi, drevna japanska tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, ističe upravo ta oštećena mesta, a nju se autorka snažno koristi kao otpor, slaveći pobedu nad smrću. U svojoj kritici romanaVladislava Gordić Petković tvrdi – “sve te gadne značenjske naslage nestaju sa tela u prozi Senke Marić: telo materijalno i telo diskurzivno pretvoriće se u pobednički poligon ožiljaka, tetoviranih bradavica, upala i slanih kupki, u nagradu u vidu pice s majonezom, tim prkosnim i gordim odustajanjem od trke za magičnim lekom.” Kintsugi tijela kod nas izlazi iz štampe naredne sedmice, u izdanju Kontrast izdavaštva, a autorka će svoju knjigu predstaviti u Beogradu 25. septembra (više o samom događaju možete saznati na sajtu izdavača). 

Imaš dvanaest godina. Stanujete u tom malom stanu četverospratne zgrade. Tata je, kad dođe s posla, umoran. Malo je i popio. Na poslu nije imao šta raditi pa je otišao u kafanu. Smeta mu ako za ručak nema mesa. To je gotovo jedino što se sjećaš da govori, uz: Šta je bilo u školi, na šta ti svakodnevno odgovaraš: Ništa. Pa šutite. Taj ručak s mesom kuha nena, koja te i odgaja, jer je i mama na poslu. Ona ne dođe ni na ručak. Ona po cijele dane radi. On se poslije ručka zavali u fotelju, digne noge na stol, uzme daljinski u ruku i zaspi.

Danas si pojačala muziku na radiju. Sjediš na drugoj fotelji, preko puta njega. Trebala bi učiti, ali ne učiš. Crtaš u veliku teku. Svaki dan crtaš njega dok spava. Fascinirana si njegovim likom, njegovom statičnošću, opruženošću u toj fotelji, u istoj pozi, dok se smjenjuju dani. Kao pre- parirana životinja. Nekad pomisliš da je mrtav, pa ti bude drago. Nekad se navečer, kad legneš u krevet, nadaš da nikada neće doći kući. Da će nestati, on i njegovo kaskanje za samim sobom, stanke u kojima se pokušava sustići. Nikada nisi sigurna hoće li se jedan od tih puta uspjeti povratiti ili će zauvijek ostati ukočen. Kao da je na živa čovjeka nakalemljeno nešto mehaničko. Onda prepoznaš zvuk njegovog auta na prilazu zgradi. Zariješ glavu u jastuk i pokušavaš zaspati što prije, da ništa više ne misliš. Još tada si savladala vještinu nerazmišljanja.

Sad ti je rekao da stišaš radio.

– Sad ću.
– Stišaj!
– Sad ću!
– Reko sam da stišaš!
– Rekla sam sad ću!
– Odmah!
– Sad ću!
– Odmah!
– Stišaj, ako ti se stišava!

Trenutak kasnije dok vam te riječi i dalje ispadaju iz usta nalazite se pored radija. Stižete tu u istom trenu. Njegova ruka krene, ide unazad, uhvati zalet i udara preko tvog lijevog obraza. Dok vraćaš glavu nazad (taj pokret gotovo liči na ples) za njom kreće i tvoja ruka, potpomognuta svim što imaš u sebi, i uz glasan prasak završava na njegovom lijevom obrazu. Sad njegova glava leti unazad. Treba mu nekoliko trenutaka da se povrati od šoka. Pripit je. Spava mu se. Misli mu putuju sporo. Malo protrese glavu. Namršti se i nagne prema tebi, pokušava odgonetnuti da li se sve to zaista desilo.

Držiš šake stisnute ispred sebe.

– I da me nikada više nisi udario – kažeš polako, gotovo pribrano.

Oči mu se zamrače, postanu tamnozelene. Bježiš. Pokušava da te uhvati. Brz je. Stan je malen i nemaš se gdje sakriti. Dok bi otvorila uzlazna vrata, dohvatio bi te. Skočiš na ugao kauča, nasloniš se na leđa i divlje udaraš nogama. Njegove šake lete po tebi. Tvoje su noge jače. Tvoje noge su brže. Ništa ti ne može. Niko ti ništa ne može. Na trenutak je zbunjen. Ne zna odakle dolazi ta silina. Ne zna kako se usuđuješ. Sve je ljući. Stišće zube. Udara snažnije. Pokušava te dohvatiti. Uhvatiti. Tvoje noge su neuništiva, nezaustavljiva mašina. Tijelo mu se savije u bolu. Preskočiš ga, u hodniku dohvatiš tene i istrčiš kroz vrata. Trčiš sve dok ne završiš na ulici. Jesenje je popodne, puše prohladan vjetar. Nema nikoga. Samo Bosanka sjedi na zidiću i gleda te.