Ženski sud u Sarajevu održan je maja 2015, a na njemu je svedočilo 36 žena iz svih država bivše Jugoslavije o događajima i zločinima počinjenim tokom rata devedesetih. Dve godine kasnije, u Beogradu, izlazi knjiga svedočenja i analiza čitavog procesa. MILICA magazin prenosi glas ovih žena uz punu podršku i solidarnost.

 

Između stvarnog života i pravne legislative, čak i u njenim najboljim oblicima, uvek postoji izvesni jaz. Premda je većina liberalno-demokratski usmerenih zemalja u svetu odavno napustilo retrogradni pristup retributivne pravde („oko za oko, zub za zub“), krivično pravo još uvek funkcioniše logikom „zločin – kazna“. Perspektiva žrtve, osim u procesu dokazivanja, ostaje nedovoljno pokrivena ili potpuno izvan pravne sfere. Koncept „feminističke pravde“ ima potpuno drukčiju logiku od ove: tu je sam proces važniji je od konačnog rezultata; ideja nije da se zločincima presudi i da stvar ostane na tome. Feministička pravda ne ide protiv zakona, ali ukazuje na njegovu nedovoljnost.

Sledeći ovu perspektivu, osnovani su „ženski sudovi“ kao mesta na kojima žene svedoče o nasilju, diskrimiciji i drugim zločinima koje su pretrpele, sa akcentom na dve stvari. Prva je da se kroz proces svedočenja žene od žrtvi pretvore u subjekte koji preuzimaju stvar u svoje ruke i bore se za pravdu. Druga je da se zločini osude i da se putem te osude (naspram presudi koja postoji u običnom pravu) utiče na širu javnost, lokalnu i međunarodnu zajednicu. Prvi ovakav sud dogodio se 1992. u Pakistanu i do danas ih je organizovano preko 40 širom sveta. U Evropi, prvi ženski sud je održan od 7. do 10. maja 2015. u Sarajevu. Tema su bili zločini prema ženama počinjeni tokom jugoslovenskih ratova devedesetih.

Dve godine kasnije, maja 2017, javnost u regionu ima priliku da se upozna sa ovim procesom zahvaljujući knjizi „Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa“ u izdanju organizacije „Žene u crnom“, koja je i glavni nositelj celog događaja. Naš je region, međutim, još uvek bremenit sukobima, nerešenim starim i novim problemima koji se javljaju iz dana u dan. Procesi „dijaloga i pomirenja“ i imperativi „suočavanja“, zahtevi međunarodne zajednice, malo su učinili na tom polju a moglo bi se reći (s pravom ili ne – stvar je dalje diskusije) da su uneliko i odmogli. Žrtve ratova su često postajale žrtve novih političkih procesa – zloupotrebljivane i razvlačene gde je i kako je ko hteo, kako je i kada kome odgovaralo.

Ženski sud u Sarajevu je mesto gde se to promenilo. Umesto političara, aktivista i teoretičara, glas su po prvi put imale same žrtve. Rečima Latinke Perović, „one su (…) imale, još jednom, da prođu kroz pakao“. Javnost nije učestvovala tad, ali knjiga nam danas prenosi njihov glas.

Na svima nama je da im pružimo, iznova, tišinu i da saslušamo šta imaju da nam kažu. Kontroverze koje u svakoj od država bivše Jugoslavije i dalje prate ove događaje moraju da se utišaju.

„Od Suda se očekivalo da omogući terapeutiski učinak govora u javnosti, koji će ličnu traumu transformisati u političku borbu“, piše Adriana Zaharijević.  Ova knjiga je tu da još jednom utvrdi to iskustvo.

MILICA magazin prenosi dva svedočenja sa suda, u nadi da će reći daleko više nego što mi to možemo. Za ove žene, ratno stanje u bitnom smislu i danas traje. Neprijatelji su postali perfidniji: umesto da im se sudi, oni danas sude žrtvama, a zahvaljujući patološkim političkim situacijima i linijama podele, i mnogi od nas im se pridružuju u tome. Staša Zajović, jedna od urednica knjige, u razgovoru za MILICU insistira na važnosti izbegavanja „hijerarhije patnje“ i uvođenja „jednakog tretiranja bola“ koje se postiglo tokom dugog sudskog procesa. Nasuprot predrasudama, u knjizi su zastupljene „sve strane“. Očekivana pitanja u postjugoslovenskoj javnosti, „A šta je sa srpskim žrtvama?“, „Zašto izjednačavate druge žrtve sa bošnjačkim koje su najveće?“, „Šta je sa Hrvaticama?“, „Nije li Kosovo slučaj za sebe?“ itd, zato funkcionišu kao politikantski performativi a ne iskrena zabrinutost. Sve žrtve su tu, na sudu i u knjizi, saslušane od svojih muslimanskih, srpskih, hrvatskih, slovenačkih, makedonskih, albanskih i crnogorskih drugarica. Za sve njih, postoji samo jedna strana: ženska i feministička. Posledica je solidarnost i hrabrost koju svaka od njih poseduje.

 

 

 

 

Šaha Hrustić

Klisa, Bosna i Hercegovina

IZVOR: Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa, ŽENE U CRNOM, Beograd, 2017. Str. 100-102

 

Ja dolazim iz Zvornika. Želim sve da vas pozdravim. U svojoj kući i selu, živjela sa svojom djecom i mužem. Imali smo planove za budućnost i bili smo svi srećni. Sve do 1. juna 1992. godine kada se sve srušilo u jednom danu. Zarobiše oko 700 muških osoba. Među njima petoricu iz moje porodice, supruga, djevera i njegova tri sina. Na Bijelom Potoku formiraju kolonu, odvajaju mi supruga i sina koji je imao samo 14 godina. On je stajao ispred svog oca sa rukama na potiljku. Ja sam prišla sa svojom ćerkom jednom vojniku i kroz suze ga molila da mi ga pusti, govoreći da je njemu tek 14 godina. Rekao mi je: „Kako da ti vjerujem?“ I dalje molim kroz plač i sjetim se sinovljeve zdravstvene knjižice koja je bila u sinovljevom džepu. I dam mu je da vidi. Onda je on rekao da može istupiti iz kolone. Sin, ćerka i ja odlazimo na drugu stranu puta. Moje preplašeno djete grčevito me hvata oko struka. Ja bacim pogled prema suprugu, nisam znala da je to posljednji, a on mi tiho kaže: „Čuvaj se i čuvaj našu djecu.“ Na kamionima odvoze 700 ljudi prema Karakaju (naseljeno mesto u opštini Zvornik u BiH i granični prelaz između BiH i Srbije – prim.ur) i Zvorniku. Ostajem sama sa svojom djecom, bez supruga, sa drugim osobama, ženama i djecom, pa i nas transportuju na drugo mjesto.

Od 1. juna te godine, moja djeca imaju traume. U više navrata smo posjećivali doktore, ali su stres i traume i dalje prisutni. Posmrtne ostatke svog supruga sam dobila prije deset godina i dostojno sam ih sahranila. Vraćam se u svoje selo sa svojom jetrvom koja je izgubila muža i tri sina. Od teške tuge se razboljela od neizlečive bolesti. Za svog života ukopala je dva sina i supruga. Na samrti mi je rekla: „Ostavljam ti u amanet i dužim te, ako se pronađu kosti mog trećeg sina da ga sahraniš kao svojega.“ To sam i učinila dvije godine nakon njene smrti. Ja ostajem sama u svojoj kući sa tugom i bolom. Nestadoše naši planovi, sreća i sve. U ratnom periodu sam izgubila brata, a u postratnom moje najmilije. Prerano su otišli na onaj svijet, a sve od tuge. Umrla mi je majka, otac, svrkrva, djever i brat koji je stariji dvije godine od mene. Bili bi najvjerovatnije živi da se nije desilo to što nam se desilo. Svačija je bol najveća. Ja sam sama u svojoj kući, ali se borim.

Učestvujem u aktivnostima raznih udruženja da ispunim neke zadatke, jer osjećam obavezu ne samo prema svojoj porodici, nego prema komšijama i njihovoj djeci, prema svojim roditeljima koji su rodili svu tu djecu. Bol je majke najveća na svijetu. Ja osjećam od tog 1. juna da mene peče savjest zašto bar nisam pokušala da spasim i supruga, jer on je čuo svaki moj jecaj kad sam molila za djete. Bol za djecom je jača od svega. I zato svako veče i sada molim svog supruga da mi oprosti. Nije da ga nisam voljela, nije da mi nije trebao, ali je dijete nešto vrijednije od samog života.

Sada živim u svojoj kući. Bolest mi je narušila život, kupujem i trošim ljekove kao i svi mi. Ali se borim, i ne predajem se.

Boriću se na svakom polju, do posljednjeg atoma svoje snage. Borba nisu samo sastanci, nego i priča, da prenosimo znanje koje je vrsta istorije, prave istorije, da nam neko ne iskrivi istinu. Pričajmo istinu! Valjda ove generacije koje se školuju treba da budu pametnije od nas, da shvate šta je istina, a šta je laž.

 

Jovanka Carević

Zagreb, Hrvatska

IZVOR: Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa, ŽENE U CRNOM, Beograd, 2017. Str. 109-118

Ja dolazim iz Zagreba, gdje živim od 1971. godine. Došla sam posle završene trogodišnje škole i zaposlila se kao tvornička radnica u tvornici telekomunikacijskih uređaja. Posao sam zdušno voljela i radila sam ga sve do tog kobnog dana 14. 09.1991. godine.

Rečeno nam je da ćemo vjerojatno morati ići na teren, zbog ratnih zbivanja koja su daleko od Zagreba. Istog dana, poslije podne, na vrata našeg stana pozvonile su četiri uniformirane maskirane osobe sa crnom trakom na rukavu. Rekli su da su došli radi pretresa stana, radi otkrivanja oružja i da nas vode na informativni razgovor na Tuškanac (deo Zagreba – prim.ur). Nakon toga sam reagirala i rekla da mi u kući nemamo ni poštenog noža, a kamoli oružje. Tog popodneva kod mene u stanu su bili moj bratić, njegova supruga i dvogodišnji unuk. Legitimirali su nas i nakon toga poveli na informativni razgovor. Krenula sam samo sa ključem u džepu. Na parkiralištu iza naše zgrade smjestili su nas u sivi kombi. Srećom te je naše odvođenje iz zgrade vidjelo par ljudi koji su kasnije mogli biti svjedoci na sudu. Kombi je bio bez prozora, vozili su nas neko vrijeme, a nakon nekog vremena stavili su nam lisice na ruke. Postalo je jasno da nećemo vidjeti ni Tuškanac ni informativni razgovor. Tijekom puta ja sam se upustila sa njima u diskusiju zašto to rade, gdje sam bila tog prijepodneva, da sam spremna u svemu pomoći i da ne vidim razloga zašto nas odvode iz vlastitog stana.

Usput su spominjali zločine koji su se događali u Slavoniji, gdje su se dešavali veliki zločini nad Hrvatima, o kojima sam ja znala iz sredstava informiranja dok sam bila u Zagrebu. Onda su mi spominjali Pakračku poljanu (polje kraj grada Pakraca, gde je u oktobru 1991. godine, a tokom rata u Hrvatskoj, ubijeno više osoba srpske nacionalnosti – prim.ur) o kojoj ja tada nisam ništa znala. I vozili nas dalje, nekih tri sata daleko od Zagreba. Stigli smo u nekim noćnim satima. Ne znam da li sam rekla da je supruga od bratića sa djetetom ostala u stanu da bi nas čekala do uveče. S obzirom da se nismo pojavili, zalupila je vrata stana, ali je ostavila svjetlo unutra, misleći da ćemo se ipak vratiti. Nije nas bilo niti drugi dan. Podnijela je prijavu svojoj policijskoj postaji gdje su oni stanovali. Ali od te prijave nije bilo ni traga kada sam se ja vratila u Zagreb. To mi je bila točka od koje sam krenula. U večernjim satima, kada smo stigli do odredišta, bilo je možda dvadeset i tri sata, iz kombija su izveli najprije mog supruga i bratića, dvojica njih, dok su dvojica ostala sa mnom u kombiju. Tada mi se desilo ono najgore što se može desiti ženi – seksualno maltretiranje, da ne kažem silovanje što je. Ja sam mislila da je to ono zadnje što mi se dešava prije ubistva. Nakon toga, izveli su me iz kombija, niz brdo pa do neke štale. Bio je grozan mrak, tama, čulo se blejanje ovaca. Jedna tišina i muk koje je teško opisati. Smjestili su me u jedan sjenik, stavili povez na oči i vezali oko nogu široku selotejp traku. Jedan od te dvojice koji svoj posao nije obavio u kombiju, pokušao je to napraviti ovdje. Međutim, pojavila su se ona dvojica iz kombija koji su odveli mog supruga i rekli mu da to ne radi, jer će za to biti dovoljno vremena. Maltretiranja su bila svakodnevna, sa povezom na očima, selotejpom na nogama, jedino kada bi došli i pomakli mi povez na očima i mahali mi krvavom mačetom ispred očiju, tako da se pitam da li je to namjenjeno meni ili je taj čas ubio mog supruga. Bez ikakvog govora, ali šetnja ispred vas koja vas ubija. Moram naglasiti da su oni bili u crnim odorama, vjerojatno da bi dokazali svoju snagu. Ne znam što smo jeli i pili u tom prostoru. Saznala sam da su i njih dvojica bili u istom prostoru, ali tada to nisam znala. Tu smo ostali desetak dana, uz svakodnevna maltretiranja, naročito noću, kad se čula strašna galama, kao da nam je neko stajao iznad glave i mi smo imali osjećaj da će nas ubiti. Noćima nisam spavala, stalno sam bila u nekom košmaru. Ja imam osjećaj da su nam nešto davali kroz hranu. Kroz taj košmar ili su mi rekli ili sam sanjala da će me ubiti na groblju u mom rodnom selu pored Virovitice, na koje ja do dana današnjeg nisam otišla, a još uvijek živim u Zagrebu. Tu smo proveli nekih desetak dana, da bi mene i supruga zatim premjestili dalje u nekakav podrumski prostor, smjestili nas na neki uski krevet, odvezali nam povez sa očiju, a iznad nas su visili ogromni štrikovi sa omčama, tako da sam požalila što su mi skinuli povez, jer sam cijeli dan morala da gledam u to i mislim što sada. Cjelodnevna maltretiranja su se tu nastavila. Koliko Srba ima u mojoj zgradi, na mom katu, na našem radnom mjestu? Moj je odgovor bio da nisam znala ko je koje nacionalnosti, niti sam ikoga ikada brojila u životu. Prijetili su nam puškom, a posebno mužu koji je bio izmučen. Njemu su se po rukama vidjele crne točke od nekakvog bockanja. Ne znamo od čega su bila, ali je bio potpuno van sebe. Tu su nam prijetili puškom. Njih dvojica su se smjenjivala sa svojim maltretiranjima. Bila je i osoba koja nam je donosila jelo. Tu smo vidjeli šta jedemo, jer nismo imali povez na očima. Razgovarao je sa nama i jednog dana nam rekao da mora u Zagreb, jer mu je sin ranjen. Ja sam mu ponudila ključeve od stana, što je on odbio. Ovdje su mi kao ženi bile potrebne higijenske potrepštine. Donijeli su mi higijenske uloške u jednoj kesi na kojoj je pisalo trgovinski centar Virovitica i ja sam po tome bila sigurna da se nalazimo na području Virovitice. Tu smo proveli nekih sedam dana. Ukupno je zarobljeništvo trajalo osamnaest dana, da bi nas oko prvog listopada, opet sa povezom na očima, izveli iz tog podruma, ne govoreći ništa, stavili u kombi i vozili nekih sat vremena. Tek kada sam ja izašla iz kombija, mene su prvu pustili i rekli su da su me doveli na razmjenu. Oko mene se stvorio krug policije. Dovezli su nas do raskršća sa mojim rodnim selom. Rekli su mi da se okrenem u suprotnom pravcu, okrenula sam leđa prema njima i očekivala metak u potiljak. Idući tako, srela sam čovjeka iz mog sela koji je rekao da ide po mene i da me vodi do točke za razmjenu. Posle mene su pustili mog supruga i usput su pokupili još jednog čovjeka, koji je takođe bio razmjenjen. O bratiću cijelo vrijeme nisam ništa znala, niti što se sa njima desilo. Razmjena je bila u selu koje je bilo pod srpskom vlašću, iako je bilo naseljeno mješovitim stanovništvom, i hrvatskim i srpskim. Tu su nas prihvatili, ostali smo par dana i molili svaki dan da nas pošalju dalje, jer mi tu nemamo šta da radimo, da nas šalju ka Zagrebu, prema kojem nije bilo više veze. Uvjeravali su nas da bi bilo suludo da idemo u Zagreb, jer će ponovo morati da imaju posla sa nama. Ipak su nam organizirali liječničku pomoć, i ustanovljeno je da nam je potrebno dati propusnicu da napustimo to područje. Tako smo sa vojskom otišli prema Banja Luci. Propusnicu koju smo tada dobili imam i danas. Trebalo je da je ostavim i vratim nakon dolaska. Na njoj je pisalo Socijalistička Narodna Republika Jugoslavija – štab Zapadna Slavonija – Teritorijalna odbrana. Mislim, nema šta na njoj nije pisalo, nešto nemoguće za mene, jer nisam znala da tako nešto postoji.

Zaboravila sam reći – dok smo bili tamo, oni su nam rekli da nije jednostavno organizirati naše prebacivanje. Bila su strašna granatiranja i ja sam mislila da ćemo tada da poginemo jer nismo prije. Međutim, ipak smo stigli u večernjim satima u Banja Luku. Prespavali smo kod muževljevih rođaka. Telefonske veze između Bosne i Hrvatske nisu bile prekinute. Muž je imao sestru u Sisku. Oni su nas neumorno zvali, vidjeli su da smo nestali. Svi su znali da smo nestali. Što je bilo sa nama, nisu znali. Ja sam jedva čekala da dođem do telefona, jer su postojale telefonske veze sa Zagrebom. Odmah ujutru nazvala sam svoju radnu organizaciju, svog rukovodioca na poslu, koji se isto šokirao kada me je čuo. Prvo što mi je rekao jeste da su mu rekli da su nas našli na neprijateljskom području. Javili su na posao odmah u ponedjeljak da smo mi uhapšeni. Ja sam šefu ispričala priču i on mi je rekao da sam dobila otkaz, da se on raspitivao za moj stan i da je stan zapečaćen. Rekao mi je da se što hitnije mogu vratim u Zagreb kako bih riješila svoj radni status. Muževljevu osobnu kartu su pokupili i bacili, a moja je ostala u stanu. Nije, dakle, bilo tehničke mogućnosti kako putovati. Opet sam razmišljala sa kime uspostaviti kontakt, kako se vratiti. Zvala sam policijsku stanicu Trešnjevka (naziv za deo Zagreba – prim.ur) na kojoj se događaj desio i pitala kako da se vratim bez dokumenata. Rekli su: „To je vaš problem.“ Dok smo boravili tamo, malo se oporavljajući, nije nam bilo na pameti da idemo kod liječnika. Meni je cilj bio da se vratim u Zagreb, da ponosno dokažem da nisam nikome ništa kriva, ali kako? Sjetili smo se jedne rođake, koja je studirala u Zagrebu, imala je hrvatsku vozačku dozvolu i bosansku ličnu kartu. Bile smo slične, ali je ona bila puno mlađa. Preporučili su mi da putujem sa njenim dokumentima, što sam ja prihvatila, jer je u tom trenutku to bila jedina mogućnost. Kretala sam tri puta prema Zagrebu i svaki put zamolila šofera da me pusti, da ne mogu dalje. Slušala sam zagrebačke vijesti. Čula kada je ubijena obitelj Zec (Porodica Zec, ubijena u Zagrebu 1991. Ubijeni su majka, otac i njihova ćerka Aleksandra od 13 godina – prim.ur) , a to je u mom kvartu, možda nekih pola kilometara od mene, ni toliko. Tek tada mi je trebalo još desetak dana da skupim hrabrosti da bih krenula.

U Zagreb sam stigla 28.10. sa tuđim dokumentima. U Bosni bih pokazivala bosansku ličnu kartu, a u Hrvatskoj hrvatsku vozačku dozvolu. Zvala sam se Vesna, jer je tako bilo ime te dalje rođake čije sam dokumente imala. Došla sam u Zagreb i produžila dalje, prošla sam pored svog stana, jednu tramvajsku stanicu, jer su bili večernji sati. Zvala sam prijatelje kod kojih sam pretpostavila da mogu spavati. Prva susjeda mi je rekla da kod nje ne mogu. Prespavala sam kod prijateljice sa posla, sa stanom u Novom Zagrebu. Ujutru sam se pojavila u svojoj zgradi gdje su bila organizirana dežurstva. Imala sam sreću – jer se moralo evidentirati tko dolazi i napušta zgradu – da je tu bio moj susjed sa kata. Rekao je: „Susjeda, vratili ste se.“ Zajedno smo otišli do mog stana gdje smo konstatirali da je stan zapečaćen. Rekla sam da ću ja poduzeti aktivnosti da mi se stan otpečati. Nisam htjela otići do policijske postaje Trešnjevka, nego sam otišla do republičkog Ministarstva unutrašnjih poslova radi toga što se sve odvijalo van Zagreba, misleći tako da ću što pre doći i ostvariti sva svoja izgubljena prava. Tamo sam dala detaljan iskaz što se desilo, i nakon toga su me četvorica policajaca dovezla do mog stana da bi se konstatiralo da je stan zapečaćen. Kada sam sa njima došla do svog stana, stan je bio otpečaćen, vrata su bila zaglavljena novinskim papirom kako se ne bi otvorila.

Ušla sam sa njima u stan i prvo što sam uočila bio je ostavljeni ručak u loncu na stolu i požutjeli veš na balkonu koji je ostao da se suši. Zajedno sa njima konstatirala sam da u stanu ne fali ništa, jer je u stanu bila određena količina novca, s obzirom da smo planirali da kupimo novi ‘jugo’. Ja sam mislila da ne fali ništa. Ali, nakon par dana, kada sam pozvana na informativni razgovor u trešnjevačku policijsku stanicu, vratili su mi moju diplomu, jer, kao, nisu znali čiji je stan. To je bio jedan od dokumenta da je taj stan moj. Drugi dan sam nazvala radnu organizaciju. Moj šef sa kojim sam razgovarala kada sam bila u Banja Luci, dočekao me na porti. Ja sam mislila da ću završiti u svojoj radnoj sredini, svojoj sobi. Rekao je da je najbolje da ne idem dalje, pričajući mi koje sve korake da poduzmem da bih se vratila na posao.

Rečeno mi je da donesem potvrdu iz MUP-a da se taj događaj stvarno dogodio i da ću biti odmah vraćena na posao. Da bih došla do potvrde sve je trajalo do 14.11.1991. godine. Dođem na Trešnjevku, a policija kaže: „Nismo još dobili papire iz republičke policije, dođite za sedam dana!“ Dođem za sedam dana a oni mi kažu: „Nismo još uvijek“. To je trajalo do dana kada sam dobila potvrdu (14.11.1991.). Tada sam podnijela krivičnu prijavu. Međutim, ta potvrda više nije bila dovoljna za posao. Prije toga sam se obraćala za posao Saborskoj komisiji za ljudska prava, savjetniku gospodina Tuđmana, gospodinu Vukasoviću. On je čak nazvao moju kadrovsku službu i rekao da bi me trebalo primiti na posao. Međutim, moja potvrda više nije bila dovoljna. Ja sam se sa njom vratila u MUP i oni su preda mnom zvali Teslu (Nikola Tesla – fabrika telekomunikacionih uređeja u Zagrebu – prim.ur). Iz Tesle su rekli da moram da ih tužim, pa ako dobijem spor da će me onda primiti na posao. Imala sam preporuke, pa sam završila kod gospodina Degena (poznati advokat iz Zagreba – prim.ur), koji je rekao: „Zločin je već to što su vas odveli iz stana, a kamoli što ste ostali bez posla.“ Savjetovao mi je kod koga da odem, da podnesem tužbu. Otišla sam, podnijela tužbu, vratila sam se. Nakon nekog vremena sam podnijela tužbu i za supruga, jer mi je bila potrebna punomoć.

Istovremeno, ja spavam kod susjeda na katu i drugdje. Ne mogu se usuditi ući u svoj stan da tu spavam i boravim. U radnoj organizaciji tražim svoj zdravstveni karton, jer smo imali organiziranu svoju zdravstvenu zaštitu. Zdravstvenog i stomatološkog kartona više nema. Pitam sestru koju sam poznavala gdje da to potražim, na šta mi je ona drsko odgovorila: „Ne znam.“ Bila sam u teškom psihičkom i fizičkom stanju. Često odlazim iz Zagreba, jer ne znam šta da radim sa sobom, gdje da se stabiliziram. U Zagrebu, kada su uzbune, boravim u skloništu, da bi mi jedna susjeda rekla: „Pa nisam znala da ste vi ti četnici u čijem su stanu bili snajperisti.“ Ta susjeda mi je to rekla dobronamjerno, jer sam ja kasnije kod nje radila. Ona mi je za malu pomoć dala dobru naknadu. Pokrenula sam sudski spor i za supruga, trebalo je i njega vratiti jer je on ostao kod oca na selu. U Zagrebu je imao privremeno boravište, a tamo je imao vojnu obavezu. On se vratio u maju 1992. godine.

Sudski procesi su počeli 1992. godine, moj je trajao do 1998. godine. Dobila sam prvi sudski spor sa rješenjem suda da me vrate u radnu organizaciju. Obratila sam se radnoj organizaciji. Međutim, to više nije bilo dovoljno. Oni su se žalili i ja sam spor izgubila. Žalila sam se do Vrhovnog suda. Suprugov spor je trajao do 2004. godine, išao je do Ustavnog suda. Kada je suprug dobio negativan odgovor sa Ustavnog suda, rekla sam mu da se žali međunarodnom sudu. Međutim, s obzirom da on nije imao državljanstvo, a da ga je u međuvremenu dobio, rekao je da neće tužiti državu „koja mu je dala državljanstvo.“ Nismo imali posao, nije mogao dobiti ni radnu dozvolu, razmišljali smo što i kako se zaposliti. U međuvremenu, krajem 1992. godine, ostala sam trudna. Rizičnu trudnoću moram čuvati pa boravim od osmog do trideset drugog tjedna trudnoće u Petrovoj bolnici, gdje je dijete rođeno u sedmom mjesecu. Moram reći da me to spasilo jer sam se tamo prehranila. Dolazile su žene koje su ostajale pet, šest dana. Bila je zima, pa su prozori bili puni hrane. Moj suprug se plašio da mi dolazi u posjetu. On je u međuvremenu stupio u kontakt sa jednim čovjekom, Hrvatom, iz svoje radne organizacije, koji ga je svaki dan vozio u Samobor da bi radio na građevini. Bojao se kretati.

Dijete je rođeno s poteškoćama, boravilo je desetak dana u inkubatoru i za to vrijeme ga otac nije vidio jer se bojao doći u bolnicu. A za to vrijeme, dok sam bila u bolnici, za mene niko nije znao. Tada sam ponovo nestala. Ja sam se bojala da će me ponovo neko naći. Supruga je bilo strah da dođe do mene, plašio se da će neko da ga prati. Ponovo sam pomislila da u ovom stanju mogu da izgubim sve što smo stekli. S obzirom da je dijete prijevremeno rođeno, mene i dijete su držali u bolnici mjesec dana. Hvala bogu, imala sam mlijeka. Hranila sam ostalu nedonoščad. Bolnica je bila puna izbjeglica, puno je bilo prijevremenih porođaja. Mi smo do drugog svibnja (1992.) bili u bolnici. Tu sam upoznala jednu Bosanku koja je bila silovana. Rodila je dijete, sina, ali je nažalost to dijete posle tri-četiri dana umrlo. Ona je tek tada bila slomljena. Ali je i prije bila slomljena, jer to dijete nije željela. Mi smo se često nalazile i razgovarale.

Nismo imali od čega živjeti. Dijete i ja smo imali pravo na socijalnu pomoć.

Hrvatska je moja domovina. Ja druge nemam. Tamo su rođeni svi moji preci, ne samo ja.

Mene su često pozivali na informativne razgovore u policijsku stanicu Trešnjevka, govorili bi da oni ne znaju šta ja tražim u Hrvatskoj i da je najbolje da napustim zemlju. Ja sam rekla da sam rođena u Hrvatskoj, da sam došla u Zagreb kada sam ja htjela i da ću iz njega otići kada budem ja htjela. Još uvijek živim u Zagrebu i ne mislim nigdje otići.

I zato sam ja ovdje, da bih rekla istinu, sa željom da se ovakve stvari nikada ne ponove, da ljudi ne ostanu bez posla, bez egzistencije, bez prava na rad, sa mizernom mirovinom.

Osjećam nepravdu koja mi je nanijeta kao ženi. Posao sam riješila samozapošljavanjem, ali čast žene nikada i niko i ništa ne može mi vratiti.