Pre neki dan sam kupila kišobran. Stvarno mi je bio potreban. Neki poseban. Iako već dugo izbegavam tuđa imena i prezimena na sebi, ne zbog ego, nego eko tripa, bio je lepe bakarne boje, dezeniran Diorovim potpisom. Nije da se hvalim, nego bih da dobijem malo priznanje. Za skromni doprinos očuvanju životne sredine. 

Zaista je moguće biti modno i ekološki osvešćen. Moj novi član porodice ima preko pedeset godina, ali se odlično drži. Fina drvena drška mu je dovoljno patinirana za vintage titulu. Prvi put je izašao u šetnju u slow fashion mood-u: oversized retro Burberry’s trench mog dečka i crna predratna kroko torbica s biglom, kumin dragoceni poklon za neki okrugli rođendan.

Valjda se tada pogrešno mislilo da krokodili nisu ugrožena vrsta, što ne opravdava moju fashion nekorektnost, ali uspomene spadaju u sentimentalno vaspitanje, uprkos ozbiljnim pokušajima da se borim za opstanak naše divne planete. Onako kako me je naučila direktorka WWF-a, Svetskog fonda za prirodu u Srbiji, Duška Dimović, koja na lokalnom planu odnosi globalne pobede: da divljim životinjama nije mesto u kavezima, akvarijumima, terarijumima, a naročito ne na štenderima.  

Zato mi pravo krzno već dugo čuči u mraku tetkinog ormana. Gde će i ostati. Priznajem, prestala sam da ga nosim pre desetak godina iz ženske sujete: činilo me je starijom. Zato mi se pola prašta, pogotovo što više nikad neću obući nijedan od tih tužnih vizonskih kaputa. Kad se samo setim vremena kada sam u šali predlagala da se osnuje Društvo za zaštitu žena koje nemaju bunde. Što zbog škrtih kavaljera, što zbog opštih (ne)prilika u siromašnoj domovini. 

Danas većina modnih kuća, pogotovo onih koje su napravile imperije na  krznu, koži, ili bilo kom drugom  materijalu što ugrožava zdravlje i planetu, prestaje sa takvim luksuzom i okreće se održivoj modi. Naravno da postoji i druga strana priče da se veštačka krzna proizvode od nerazgradivih materijala, ali, ma koliko zvučalo jeretički, modna industrija je po zagadjenju okoline, odmah iza naftne. Brojke su zaista strašne: do 2030. potrošnja odeće će porasti za 63 odsto, što u praksi znači 102 miliona tona tkanine. 

Nije ni čudo što je prošle godine u Kopenhagenu održan hitan samit na tu temu.  Pogotovo što je u modnim magazinima, ali i na društvenim mrežama već postalo opšte mesto da smo se redovno pokajali zbog onoga što nismo pazarili, nego zbog gluposti koju smo ponosno razgrabili da je nikada ne obučemo. E tu su nas stručni predavači opametili sa nekoliko epohalnih udaraca po prstićima. 

Prvo treba da se osvestimo. Pa da se saberemo i oduzmemo. I na sve moguće načine rešimo komada koje nikada nigde ne izvodimo. Da bi do njih došao neko ko kupuje u second hand shopovima ili na eBay-u, gde me je strpljivo čekao nečiji stari, a moj novi drug kišobran.

Nešto sam uspela i sama da postignem: nosim marame sa meduzama isključivo iz doba kada je Gianni (Versace) bio živ i zdrav, Aci Joksimoviću sam otela njegov Mozaik sako iz 1975, a imam dovoljno godina za vlasnicu vintage Gucci haljine, koja je toliko toga prošla, da spada u srceparajući ljubić.

Nije sve tako crno samo u našem modnom svetu. Svi smo generalno  zabrinuti za promenu klime, ali nemamo pojma koliko je ova tema umešana u naš svakodnevni život. Neki zvanični podaci su toliko surovi da nas teraju da se zapitamo: šta mi to radimo!? Zagađenje ubija devet miliona ljudi godišnje, +4C će biti prosečan porast temperature do 2100., svakog minuta proda se milion plastičnih flaša, u okeane se svakog dana istovari 35 tona otpada, a 80 odsto materijala sa deponija može da se reciklira. 

Iako uporno bežim sa časova motivacionih govornika i logoreičnih učitelja života, na sastanak sa Jean Christophe Bonisom, šarmantnim stand-up futuristom, krenula sam dobro raspoložena. Da čujem kakav je kroj budućnosti za narednu sezonu. Čim smo seli, citirao je Stephena Hawkinga koji je do kraja života pretio da nas, ako ovako nastavimo sa nepoštovanjem okoline, na kraju ovog veka više neće biti.

To mi je bilo više nego dovoljno da prihvatim Instagram izazov Care Delevigne, #myecoresolution. U nečemu sam već bila u prednosti. Najlon kese sam sama sebi odavno ukinula da bih postala kolekcionarka konceptualnih platnenih cegera. Ne pijem na (plastičnu) slamičicu, jer to stvara bore, a i čuva prirodu. Uvek u torbi imam svoju staklenu flašu za vodu koju, ruku na srce, kao ni struju, nedovoljno štedim, ali sam, vrlo pažljiva sa hranom. Retkim beogradskim vrapcima ne bacam mrvice, nego semenke suncokreta. Čak sam i dunavske labudove odvikla od belog hleba. 

Dobro, moja ekološka svest ipak nije na takvom nivou da sam se odrekla (ne)potrebne kupovine. Ali zato svako malo svratim na kasu H&M dućana sa gomilom nenosivih stvari koje će oni reciklirati za opšte dobro. Reč je o jednom od najaktivnijih brendova kada je održiva moda u pitanju. Prvi su se proslavili conscious exclusive kolekcijama koje mogu da stanu na crtu i holivudskom red carpetu, a za svoje ambasadorke su regrutovali i top modele. 

Uopšte, specijalni agenti planete zemlje su – znamenite fashion devojke: Gisele Bundchen podržava program zaštite životne sredine UN, Negin Mirsalehi, kao influenserka štiti pčele i leptire, glumica i manekenka Barbara Palvin je u misiji klimatskih promena, dok njena koleginica Tatjana Patitz, sa organizacijom Wild Aid, brani slonove.

Dobro je poznato da je Stella McCartney prva počela. Pre više od deset godina se u svim svojim kolekcijama odrekla kože i krzna, da bi uskoro cela fashion komuna polako počela da prelazi na njenu stranu. Prvosveštenica eco chica nedavno je predstavila svoj poslednji izum: patike bez lepka životinjskog porekla.

Održiva moda nije nešto što je zahvatilo samo glavni grad Velike Britanije. Nedavno je i službeno potvrdjeno da će do 2024. Pariz postati modna prestonica održive mode. Inicijativa pod nazivom Paris good fashion ima za cilj da izazove modnu industriju na korišćenje održivih izvora za izradu odeće i obuće.

Ponekad se čini da je svačiji lični doprinos možda mali, ali neka kolektivna akcija zaista može biti moćna.

Ne krijem da priroda i ja nismo uvek bili u dobrim odnosima, iako sam imala sve uslove, s obzirom na dinarsko poreklo. Čist vazduh mi je smetao da mislim, bube nisam mogla da vidim ni nacrtane, a letovala sam isključivo u velikim gradovima. Sve dok nisam završila na ranču drage prijateljice Denise Hale, stotinak kilometara od San Franciska, jednog od najpoznatijih održivih gradova. Bio je to više seminar, nego lenčarenje, sa paklenim ekološkim menijem. 

Kući sam se vratila sa pravim svedočanstvom punim solidnih ocena iz poznavanja prirode i društva.

Možda je zato trenutni status te veze vrlo stabilan. Izgleda da sam postala zrelija ekološki, nego emotivno. Dok čekam na red da sednem na prvu održivu stolicu dizajnera eko demokratije, Filipa Starka.