U prazničnom uzbuđenju, neretko posrednom i nametnutom, skloni smo tome da verujemo kako će datumska promena doneti i neku novu mogućnost, koja se pruža sasvim izvan naših uticaja. Možda je, običnim danima, isto tako sa jutrom: novi dan je već drugi prostor, fragment, perspektivnije polje borbe. Kada govorimo o lokalnoj, pa i regionalnoj televizijskoj sceni (a da čak i ne potežemo vrednosni sud), jedan od glavnih utisaka protekle godine je sasvim sigurno serija “Jutro će promeniti sve”, čiji su autori Vladimir Tagić i Goran Stanković, na kojoj je pored njih dvojice kao rediteljka potpisana i Milica Tomović. Jedan stih pesme “Dalek svet” benda Straight Mickey & The Boys (koja se pojavljuje u uvodnoj špici) kaže da “jutro sve promeniti neće”, a budući da su se brojni intervjui, gostovanja, pa i tematske javne projekcije bavile time šta sve jedna serija može da promeni, sa Vladom i Milicom sam manje razgovarala o samom sadržaju serije, a više o tome šta je uopšte sećanje o jednoj generaciji i slici grada, kome se obraćaju – osim, izvesno, sebi – i šta očekuju od publike, televizije, kinematografije. U duhu Nove godine, naivno sam ih pitala i šta očekuju od sutra.

Na kojim ste serijama odrastali kao klinci? Da li vam je to uopšte bilo važno?

MIlica: Moj takozvani život, broj jedan, i dalje gledam jednom godišnje. Nestašne godine, Čuvari plaže.

Vlada: Ja sam isto gledao Nestašne godine, Dosonov svet…

Milica: Daa! Ali to je dosta kasnije.

Vlada: I ona serija, Bliznakinje iz gimnazije. To je bilo super, jedna je zla i jedna je dobra (smeh). Bila je jedna serija koju sam mnogo voleo, likovi su bili članovi nekog benda…

Milica:  Kad su živeli na tavanu?! Da, to je bilo super, sa Niv Kembel, ali ne mogu da se setim kako se zvala.

Vlada: Od domaćih serija koje su stvarno značajne moram da izdvojim Grlom u jagode, pogotovo za generaciju naših roditelja, i Zaboravljeni, to sam gledao kao dete, tada mi je bilo dosta snažno, ali nisam je gledao godinama.

Milica: Ja se sećam filma Zaboravljeni, ali serije ne sasvim. Bilo je dosta depresivno, dosta dobro (smeh).

A kada ste krenuli sa radom na Jutru, da li ste imali ideju da pravite generacijsku seriju? Zapravo, ne ideju – da li ste bili svesni toga?

Vlada: Nismo, iskreno, jer prvobitan impuls nije bio taj. Goran i ja smo krenuli da pričamo o tome šta bismo mogli da radimo zajedno, i prva stvar koju je on želeo da radi je priča o čoveku koji se vratio iz inostranstva i koji je pod pritiskom toga da je neuspešan jer se očekivanja od njega nisu ostvarila; čovek koji konstantno ima osećaj da je luzer i koji oseća pritisak prilikom svakog kontakta sa poznanicima, prijateljima ili porodicom. Onda smo proširili stvar, krenuli smo da pričamo o tome da ih bude četvoro, da budu bliski, i tada smo shvatili da će to biti neka generacijska priča. Ali, ni tada nije bila ideja da napravimo nešto čega nema na našoj televiziji, već nešto što se nama trenutno radi, što nas zanima, što će biti iskreno.

Imam utisak da se o seriji dosta govorilo, pa i pisalo u domaćoj publicistici, jer je popunila neku rupu (narativnu, pa i atmosfersku). Pre nekoliko godina se prikazivala web serija #SamoKažem, ali ona je imala sasvim drugačiji koncept, pa i domete – Jutro će promeniti sve se do nedavno prikazivalo na nacionalnoj televiziji, došlo je do brojne publike, a dostupno je i onlajn. Kako se osećate povodom toga, povodom te količine ljudi?

Milica: Meni je veoma bitno kada čujem da neki ljudi koje ne znam dobro, a koji prate seriju, pričaju o seriji, o likovima, pa onda dobijem poruke od sestre moje drugarice, koja je mlađa od mene, sa pitanjem “Šta će se desiti sa Anđelom, molim te reci mi, je l’ lezbejka ili joj je to samo faza?!” (smeh), i onda joj ja kažem da gleda dalje seriju. Vidiš da se nešto uzbudljivo dešava, postoji neka komunikacija, a nisam znala da će dostići taj nivo. Krene sve od ideje, a ja sam bila uključena još od sinopsisa, i tvoja je želja da uradiš to najbolje što možeš; serija se bavi raznim stvarima na jedan neopterećujući način koji postavlja ozbiljna pitanja – i tu leži odgvornost. Kada se to odjednom ogleda u svim tim ljudima, koji pričaju i javljaju ti se, ti shvatiš – aha, u tome je stvar. Jer, mi smo navikli na te kratkometražne filmove koje snimimo i koji idu po festivalima, vidi ih jako mali broj ljudi, ovo je nešto sasvim drugo.

Vlada: Meni se čini da je bitno da ti, kada praviš nešto ovako, ono nije ni na koji način orijentisano na uzak krug ljudi niti da se obraćaš nekome direktno – što se često dešava u autorskim/arthaus filmovima. Nama je bila želja da napravimo nešto što će moći da komunicira sa ljudima koji nisu iz Beograda, koji ne žive u Beogradu, i možda je malo neskromno ako to kažem, ali naši junaci imaju univerzalne probleme. Moji prijatelji iz cele Srbije se prepoznaju u seriji, njihovi roditelji se prepoznaju, i mislim da Jutro nema tu vrstu elitizma, a opet nikome ne podilazi. Meni je super što ćale mog prijatelja, koji je bio moj profesor fizičkog, mene zove i zanima ga serija. Uostalom, ja ništa o ljudima iz Grlom u jagode ne znam – nisam odrastao 60ih u Jugoslaviji, nego 90ih u Mladenovcu bez struje i ne-znam-ti-ni-ja čega, ali sam se identifikovao sa tim, i imao sam osećaj da ću iste stvari doživeti ili ih već doživljavam. Time se dobija jedna šira slika i snaga.

A kakve su sve poruke stizale, ili pozivi, povodom serije?

Vlada: Od najdivnijih reči podrške, recimo od potpunih neznanaca iz Bosne, do ljudi koji imaju kritičke komentare, koji su na mestu i u redu, ali ipak je važno da sam sa sobom razgraničiš šta je konstruktivno i šta može da ti pomogne, šta polazi od tvoje serije. Ima ljudi koji su mi pisali sa pitanjem – “Šta je smisao života vaših junaka?” Ja kažem: ne znam (smeh). Ja sam ovo napravio, sa svim manama i vrlinama, bio sam iskren i dao sve od sebe.

Milica: Mi ne znamo ni svoj smisao, a kamoli njima da smislimo (smeh).

Možda ovo može da pokrene i neku međugeneracijsku diskusiju, što ne verujem da je deo vaše namere, već pozitivna posledica rada.

Vlada: Imaš generaciju roditelja kojima je ovo prozor u život dece o kojoj ne znaju mnogo; a opet je to neki mejnstrim koji mogu da prihvate. U tom smislu, mejnstrim može da ima subverzivniju snagu nego neki arthaus, pre svega jer ima veće domete, a i zato što ih postepeno nadvodiš, sa tog sigurnog puta i narativa na koji su navikli, u neka pitanja koja su problematična i važna, uvodiš neke nove teme. U sceni u kojoj Anđelia gubi mesto na fakultetu zapravo se vide mahanizmi našeg društva, a nije baš prst u oko. Naravno, svi se odmah zakače za taj deo priče o homoseksualnosti jer se o tome ne govori mnogo.

Ali, ipak je mnogo važnije pitanje od homoseksualnosti – sama seksualnost, koja se ne tematizuje gotovo uopšte. Demistifikacija odnosa među mladima, koji je i društveno pitanje: ljubavni i seksualni odnosi su društveno i političko pitanje: kuda se krećeš, sa kim, kada. Kako ste tome pristupili – idejno, rediteljski?

Milica: Najvažnije je bilo da seksualnost ne mistifikujemo, da ona ne bude tema epizode, već da se dešava kao što se dešava među ljudima. Nije pitanje samo heteroseksualnih veza, već i nekih heteronormativa koji se ogledaju u liku Saše, njeno menjanje partnera i emotivna nedostupnost. Znamo gde živimo, znamo svoje prijatelje, nema razloga da se iznenađujemo intimnim odnosima, seksom i odgovornošću koju sve to donosi.

Vlada: Meni je super bilo to što od samog početka nisam imao pritisak niti osećaj odgovornosti; hteo sam da se bavim ljudima koji mene zanimaju, bez želje da to bude o onome ili ovome, niti da ja zauzimam bilo kakav moralni stav – to je nagluplja stvar koju reditelj može da radi, da propoveda. Bio sam rasterećen, da li će i kako da se primi serija, da li će biti politički korektno, pristupao sam likovima iz karaktera, a ne spolja. Stvarno bi bilo lažno da u seriju o mladima ne staviš to traganje za sopstvenim seksualnim identitetom; kako možemo da pravimo savremenu seriju a da se toga ne dotaknemo? Prirodno se razvijalo dalje, ali niti smo želeli da nas neko tapše po ramenu, niti da bilo koga isprovociramo.

A koliko vam je bio važan način na koji ćete da režirate Beograd? Svi hvale i saundtrek (a o tome je Ana Dajić razgovarala sa Janjom Lončar), a muzika i grad su stvar vremena tj. trenutka. Da li ste svesni toga da će neko kroz Jutro za 20 godina moći da “čita grad”?

Vlada: Ako tako bude, ja ću biti presrećan. Ja nisam iz Beograda, i moj prvi utisak o njemu je došao iz filmova i serija; meni kad neko kaže Beograd ja pomislim na Nacionalnu klasu, ja sam za tim Beogradom žudeo, a jedna od vodilja mi je bio taj film. Želeli smo da prikažemo deo Beograda koji se ne viđa često, i čak i tu su nas pitali zašto nemamo splavove i narodnjake; pa dobro, i Vudi Alen već 40 godina snima filmova o isfrustriranim umetnicima koji slušaju džez i žive na Mehnetnu, nije valjda da mislite da je Njujork samo to? To je njegov Njujork, samo jedan način čitanja grada. Nismo Beograd pokušali da uhvatimo u totalu, to bi bilo nemoguće.

Pa dobro, mislim, i mi se uvek vrtimo po istim mestima, smešno bi bilo da lažemo.

Vlada: Pa jeste, i pažljivo smo birali gde ćemo da ga dočaramo i kako ćemo da ga snimimo da bi to ostalo kao neki otisak sadašnjeg trenutka.

Milica: Meni je jako bilo bitno što je serija snimana u BIGZ-u, kad vidim taj hodnik, i taj krov na koji sam izašla pre deset godina, sve me rasturi jer vezujem divan period života za tu zgradu, a ona na taj način neće postojati za 20 godina.

A to je vrlo suptila emotivna scenografija, i grad se brzo menja, imaš neku vrstu odgovornosti prema tome kako ćeš da ga prikažeš. I špica vam je tu bila prilično značajna.

Vlada: Jeste, uostalom, ovo nije turistička razglednica, već neki emotivni print koji je u komunikaciji sa prostorom.

Milica: I dobro je što nesvesno to radiš, to zabeležavanje.

Vlada: Jedan kadar, kod Autobuske stanice, smo rešili da snimimo tako da se vide ruševine u Savamali iza; a to posle mesec dana više nije bilo tu. Grad se menja, nestaje, prolazi.

Vlada: Pa i ovo gde sedimo (Sprat), a tu smo isto snimali, će uskoro da bude iseljeno.

Milica: SKC ne postoji u onom obliku u kom ga pamtimo, Akademija koja je zatvorena – šta se dešava sa tim prostorom?

E, pa ne znam. Ali uđeš u Delfi i shvatiš da si na mestu literature na stranim jezicima prosipao pivo na svirkama nekih polu-nepoznatih bendova. Ali, kad smo kod prolaznosti, šta vam je obležilo, filmski, ovu godinu (ili filmsku godinu)?

Vlada: Ja sam ovu celu godinu proveo radeći seriju, pa sam malo slabije stigao da pratim šta se dešava, ali početak godine mi je obeležila smrt Nebojše Glogovca, koja je po mom mišljenju jedna velika – neću da koristim reč tragedija – ali mene je to dosta potreslo. Najveći srpski glumac kojeg sam ikad sreo, za mene je on bio oličenje perfekcije kad je gluma u pitanju, i neverovatno mi je da više nikada neće postojati nijedan film u kojem će taj čovek igrati. Pomenuo bih i Teret koji je jedan dobar, kvalitetan film, kao što je i Ti imaš noć bitan film. Super je što smo imali jedan film u Veneciji, jedan u Kanu, nije mala stvar.

Milica: Nemam pojma šta se desilo u 2018. godini; ja ne znam ni kad se prošla godina završila. Serija mi je svakako obeležila protekli period, naravno, i dobila sam novac za svoj prvi dugometražni film, za koji smo Tanja Šljivar i ja pisale scenario. Što se filmova tiče, ne znam kad je koji izašao (smeh). Na Teretu smo zajedno i radili, to je jako bitan film, Ognjen je sa moje klase i drago mi je što se to sad dešava, jer je vredeo trud koji smo zajedno uložili… Kad? 2016. godine? (smeh)

Meni je zanimljiva ta neka praksa proteklih godina, a koju sam slučajno uočila – u svetskom filmu, ali Jutro nekako može da se tretira kao logičan deo tog “talasa” kod nas – neki coming of adult age. Postoji mnogo tih filmova koji tematizuju društvene i politička pitanja, kroz intimnu prizmu svojih junaka u ranim tridesetim godinama, koji su i dalje ekonomski zavisni i emotivno nestabilni. Kod nas se u prethodnoj deceniji dogodio taj talas debitantskih filmova o omladini (Maja Miloš, Ivan Ikić, Nikola Ležaić, Stevan Filipović…), ali značajno društveno pitanje je postalo, a i kinematogafsko, gde će ti mladi da se zaposle, kako da izdržavaju porodicu… To pitanje je postalo bitnije od toga da li ćeš da upišeš fakultet: sada upisuješ master samo da ne bi nastavio sa životom, jer ne umeš, ne znaš kako dalje. 

Vlada: Da, to školovanje se koristi kao neki produžetak.

Milica: Prilično je zastrašujuće, mi dok radimo ne znamo šta ćemo naredno da radimo. I ja bih ponekad studirala, aplicirala na stipendiju, da znam da ne moram da brinem (smeh).

Vlada: Valjda smo želeli da verujemo da ćemo odrasti u sistemu koji će funkcionisati po principu da ćeš posle fakulteta dobiti neku vrstu stabilnosti. Nadaš se da te stepenice koje moraš da pređeš imaju neku kauzalnu vezu, a onda shvatiš da posle tog fakulteta nema ničeg. To je trenutak kad si stvarno sam. Mi ne možemo da se odlučimo za nekakve korake jer ne možemo da se uhvatimo ni za šta. Niko od nas nema decu, nemamo stanove, nemamo stalne poslove, nemamo ništa (smeh).

Zar ne mislite da je to ultimativno društveno pitanje? Baviš se junacima koji te se tiču, svakako (u Jutru, ali i u filmovima koje ste ranije pravili), ali to reflektuje mnogo stvari koje su uslovljene okruženjem i njegovim pravilima.

Milica: To je ono što je čovek zamerio Vladi – šta je smisao? (smeh)

Nema smisla, a naslov je pozitivan. Jutro će promeniti sve! Zašto ne stih Straight Mickey-a?

Vlada: Način na koji se taj stih u originalnoj pesmi plasira je pomalo ironičan, postoji neko pitanje koje se postavlja; zbog toga je bilo zanimljivo da ostane originalno tako, a još je bilo zanimljivije staviti tu pesmu kao odgovor naše generacije. Menjanje značenja: eksplicitno govorimo  (kao generacija, ne kao autori) da se ništa neće promeniti ili desiti. Ali serijom smo hteli da ostavimo to pitanje otvorenim, da prepustimo nešto tumačenju, da neko u seriji nađe nadu – ili beznađe. I kraj serije je ambivalentan. Ne dajemo odgovore jer ih ni mi nemamo.

Radimo rezime godine, a ne znamo ni koja je godina. U stvari, čini mi se, sad dok pričamo, uopšte više i ne delimo vreme na godine, razmišljamo u nekim fragmentima, meriš stvari u projektima i odnosima.

Vlada: A u Grlom u jagode se svaka epizoda dešava neke godine tj. jedne godine, imaš nekakav presek celokupnog društveno-političkog stanja koje se prenosi na emotivno stanje. A u našim glavama, Jutro će promeniti sve traje godinu dana, tako da eto.

Tako da godina neće promeniti ništa (smeh).

Serija “Jutro će promeniti sve” prikazivala se tokom jeseni i zime na Radio televiziji Srbije, a na RTS planeti je moguće pogledati svih 39. epizoda. Ekipu serije čine:

Producent: Snezanu van Hauvelingen
Kreatori serije: Goran Stanković i Vladimir Tagić
Reditelji serije: Goran Stanković, Vladimir Tagić i Milica Tomović
Scenaristi: Maja Pelević, Dimitrije Kokanov, Milan Marković Matis, Boris Grgurović, Filip Vujošević
Igraju: Nikola Rakočević, Jovana Stojiljković, Andrija Kuzmanović, Isidora Simijonović, Anita Mančić, Nebojša Dugalić, Milan Marić, Miona Marković, Miodrag Dragičević, Milica Stefanović, Marko Janketić, Hana Beštić, Miodrag Krstović i mnogi drugi.
Scenografi: Irena Marjanov i Marija Mitrić
Kostimograf: Milica Kolarić
Kompozitor: Janja Lončar
Direktori fotografije: Igor Marović, Aleksandar Karaulić, Dušan Grubin
MontažeriUroš Maksimović, Vladimir Radovanović i Jelena Maksimović