Na istoku Finske, u Severnoj Kareliji, u gradu Joensuu je zima. Novosađanka, Biljana Stanković Lori navikava se na to vreme od -30 stepeni, solidariše se sa ljudima pod sedamdeset santimetara snega. Kao performerka, Lori je prošle godine dobila ulogu u performansu „Vallan Kahva“ („Kvaka moći“) koji je nastao negde između surealnog i realnog, sa multilingvalnom trupom, i idejom da se bavi temom moći kao autoritetom koji egzistira paralelno sa lepotom i ranjivošću života. Performans je izvela „Able Art Group“ koju vodi pozorišna umetnica Minni Hirvonen.

Ova pozorišna grupa radi unutar kooperativne organizacije Hurma, pa se tako i Lori približila Hurmi. Naziv je nastao od prideva hurmaava, koji možemo prevesti kao čarobna. Ta čarolija je smeštena unutar velikog kompleksa u kom se nalaze skladišta i fabrike alata za domaćinstvo, staklo, papir, itd. Kada se, u jednom momentu, u ovom kompleksu pojavilo dosta praznog prostora, što je slučaj i sa drugim sličnim kompleksima, devet umetnica i jedan umetnik angažovali su se oko preuzimanja mesta, sa težnjom da ga pretvore u prostore umetničkog stvaralaštva i interakcije sa zajednicom. Samo zemljište uglavnom je pripadalo gradu, ali, očekivano, broj privatizovanih prostora se povećava.

Danas, Hurma ulazi u treću godinu rada. Razgovarajući sa Lori i Minni, koja je i jedna od osnivačica, zanimalo me je pod kojim okolnostima je nastala Hurma, kakve su mogućnosti za rad umetnica i umetnika u Finskoj, u kakvim uslovima stvaraju, u kakvom su kontaktu sa društvom, ali i sa gradskom upravom.

Pre svega, neki od ovih umetnika, individualno, primaju mesečnu fiksnu sumu za svoj rad, platu ili – kako oni kažu – radnu stipendiju, u okviru koje imaju obavezu da besplatno sarađuju sa staračkim domovima, školama, socijalnim ustanovama za mlade i sl. Za radnu stipendiju je potrebno aplicirati i potvrditi svoju aktivnost, s tim što novac ne mogu primiti umetnici koji prodajom zarađuju više od same radne stipendije. Dakle, ne mogu je dobiti dobro situirani umetnici. Naravno, čuveni veliki EU projekti, jednako birokratski dosadni, jesu dostupni svim umetnicima i sa jednim takvim ova grupa je potpuno renovirala prostor, zapravo ga redefinisala tako da služi apsolutno u svrhu umetničkih grupa. Prostor u kom se Hurma nalazi više ne može biti magacin. Namera umetnika je da tu ostanu, ali i da šire delovanje na druge dostupne prostore.

„Kako bismo radili ono što želimo i opstali, od toga živeli, mi pravimo dugogodišnje planove. Ali, Finska je vrlo mlada kultura, pa postoji jedan pritisak da se stalno stvaraju nove ideje, nešto što niko ranije nije radio, a teško je i stresno biti konstantno inovativna. Posebno ako,  kao mi, želiš da sazrevaš u svojim idejama“, objašnjava Minni, jedan od vidova pritisaka koji osećaju. S tim u vezi, radne stipendije dodeljuju se (u najvećem procentu) za stvaralaštvo u obasti literature na finskom jeziku, čak 29,9% od celog budžeta, zatim za vizuelne umetnosti 17, 7%, a pozorište 10%.

Grad Joensuu, kao i svaki finski grad, dužan je da ulaže u kulturu, dajući prioritete inicijativama koje traže prostor. Takvo postupanje je regulisano uredbama i postoji nekoliko modela prema kojima umetnici mogu pristupiti praznim prostorima u gradu, po vrlo pristupačnoj ceni. Apliciranjem se objasne planovi i strategije rada koji se moraju ispuniti, a godišnji izveštaj se prilaže Gradskom fondu za kulturu, i Finskom kulturnom arhivu. To je ujedno i birokratija kroz koju se prolazi tokom apliciranja za iznajmljivanje prostora. Kada je prošle godine privatizovano i zemljište na kom je Hurma, ugovor koji organizacija ima sa gradom ostao je isti. Iako sada rentu plaćaju privatniku, status im je nepromenjiv, i to je deo postojeće zakonske zaštite umetničkih delatnosti. Jedan od modela iznajmljivanja prostora, onaj koji je izabrala grupa oko Hurme, jeste da su oni organizacija koja “prodaje” svoje usluge (servise). Dakle, pored svojih aktivnosti, oni organizuju programe koje naplaćuju, a cena za takvo iznajmljivanje je nešto veća. Unutar same grupe postoji dogovor o procentu koji svako prilaže naspram mesečne zarade od svojih aktivnosti. Paralelno s tim, oni tokom godine organizuju i besplatne festivale svega što znaju da rade.

Ukoliko umetnici nemaju 60% profitinih projekata, primenjuje se drugačiji model. U tom slučaju dobijaju prostor na ustupanje za izuzetno nisku cenu koja je tako deo podrške za pojedinačni umetnički razvoj. Upravo ovaj model se najčešće koristi, i preko njega mnogi mladi umetnici ostvaruju mogućnost da imaju sopstvene studije i radionice.

„Ono što ja vidim kao specifičnost, jeste posvećenost celoj stvari, prostoru, ne nužno ličnim interesima umetnica. Recimo, pre neki dan, radile smo na nekim idejama, a kroz prostor su prolazile muzičarke, prenoseći svoje stvari, jer se useljavaju u jedan od studija. Nakon nekog vremena, ljudi ustaju, bez poziva, i pomažu im oko prenošenja stvari. Logika je bila, muzičarkama očigledno treba pomoć, a što pre završe, brže će prestati i nas da ometaju. Bez stresa, mirno, dobronamerno. Tako nešto nisam često viđala. Možda nikada,“ priča Lori, trenutno zadužena za projekat kojim se planira uspostavljanje razmene umetnica i umetnika iz Finske i naših krajeva.

Jačanjem privatizacije, jačalo je i nadgledanje političkih struktura, stalno praćenje zakonodavstva i masovno udruživanje umetnica i umetnika. Lokalne sredine, tj. komšije, upućene su u odluke koje se lokalno donose, mediji igraju važnu ulogu raskrinkavanja eventulanih malverzacija. Nekako se uspeva održati čvrsti obruč oko, uvek mogućih, manipulacija finansijama.

Joensuu je odavde udaljen oko 2700 kilometara. Ovo ne znači da nam je toliko daleko sistem solidarnosti, koji je konstruisan kao društvena i lična pojava, i nije telesno pitanje Finaca ili bilo koga ko živi u određenom delu sveta. Naše, ovdašnje, nasleđe solidarnosti nije malo, a sama se solidarnost postiže i radom. Ukoliko počnemo da radimo sada, ovog časa, vratićemo je sebi u nekom doglednom vremenu. Pod solidarnošću sam uvek podrazumevala, pre svega, slušanje i udruživanje sa ljudima sa manje mogućnosti od nas samih. Većina nas, verujem, jeste takva, pa prema tome, zajedno se možemo naći na ovim linijama, koje i nisu ravne, već kao vene teku okruženjem, pa onda i čitavim svetom. I to je veza među ljudima.