Na tragu teksta „Izveštaj sa severa“ o umetničkom organizovanju u Finskoj, bacam kratak pogled na domaće organizovanje. Pored mnogih strukovnih zajednica, koje nastaju sa idejom nezavisnosti u odnosu na državne institucije i slične, najčešće, nemoguće saradnje, ovde sam obratila pažnju na organizovanje koje počinje sa solidarnošću, još uvek pomalo maglovito, i unutar vokabulara preduzetništva, habova, startup-ova, coworking-a, ali ipak u jednom ozbiljnom iskoraku od individualističke ideje privatnika koji zgrću novac isključivo za sebe, i od viška tuđeg rada. Ove organizatorke otvaraju prostore za ljude koji počinju sopstvene poslove, kojima su potrebne informacije i umrežavanja kako bi olakšali opstanak i razvoj. I same su u istoj situaciji, pa prepoznaju konkretne potrebe.

Nalazim se u Beogradu, u Papergirl galeriji hab-u, i razgovaram sa Radmilom Jeremić i Jelenom Panić koje su sa prijateljicama osnovale ovo mesto, kao i sa Marinom Andrin aka Marinush, poznatoj po uzbudljivom nakitu koji pravi, a koja je i koorganizatorka Kreativnog bloka u Novom Sadu. U vreme kada ljudi hrle u jedini, kako se kaže – dobro plaćen posao kod nas, IT industriju, Radmila i Marina, potpuno odvojeno, i ne znajući jedna za drugu, nedavno su napustile poslove u ovoj oblasti. Koristeći ono što su zaradile, kao i određena znanja i modele, one krše i tu ideju podele na „svetove“, odvojene, digitalne, umetničke, profitne, pokušavajući da prožimaju ove planove. Jelena Panić je, s druge strane, odlučna u radu na istočnjačkim tehnikama slikanja na vodi, i počinje da ih primenjuje na knjigovezački zanat koji je ispekla. Dakle, sve su na nekom početku, ali iskusne.

O čemu se radi sa navalom startup firmi i prostora?

Radmila: Činjenica je da je danas svako drugi, npr. u IT svetu, preduzetnik. Već kad registruješ firmu, ti si preduzetnik. Šta to znači, zavisi od svakog od nas. Poslednjih godina, kod nas se razvija startup scena, i to velikim delom kroz podršku nekoliko evropskih akceleratora. Ta podrška Jugoistočnoj Evropi je vrlo popularna, i finansijski i edukativno, sa namerom da ovde postajemo preduzetnici.

Sagovornice objašnjavaju da postoji talas fondova, i tzv. klastera. U digitalnoj industriji, novac se dobije za ideje o nekoj veb aplikaciji ili mobilnoj aplikaciji kao preduzetničkoj ideji. To su startup-ovi. Bilo da ove aplikacije zaista profunkcionišu ili ne, fond je otvoren, jer je evropski plan da se ovde potroši taj novac. Nema suštinskog interesa u tome da li ideja zaista radi.

Radmila: …Tako da ima onih koji godinama ne razviju ideju, već samo rade na toj jednoj aplikaciji, npr, plaćaju programerima, fejsbuku, marketingu, ali taj fond za dve, tri godine, presuši. Naravno, u celoj priči, ima onih koji stvarno doprinose, razvijaju tehnologiju…

Marina: A ima i onih koji samo pričaju o biznis planovima, o strategijama ovim i onim… Dok, kreativno preduzetništvo kome smo mi posvećene, nije isto, ima razlike.

Radmila: Pa, da, zato što preduzetnik znači zarađivati, a ne isključivo biti finansiran od projekata. Kreativno preduzetništvo ne može da funkcioniše tako, i uostalom, nije se pojavio fond koji daje grant za razvoj umetničkih ideja, npr.

Papergirl svet

Radmila: Papergirl projekat je nastao u Berlinu 2007. godine. Pokrenula ga je devojka Ajša Roninger kao reakciju na zakon o zabrani lepljenja plakata na javnim mestima, koji se pojavio te godine. Ona je sa grupom ljudi započela akciju deljenja plakata, nasumično na ulici, vozeći bicikl.

Jelena: To su bili plakati kao umetničke forme.

Radmila: Kasnije je zakon izmenjen, ali je akcija nastavila svoj put, proširili su je na druge gradove u Nemačkoj, ljudi su se organizovali, počeli sakupljanje umetničkih radova od kojih su pravili izložbe, nakon kojih bi se radovi savijali u rolne i delili kroz biciklističku akciju. Mi smo uradile istu stvar 2012. godine, i nastavile je svake naredne godine. U našem konkursu, nije bilo ni starosne ni bilo kakve druge granice. Osim, što nije bio dozvoljen uvredljiv sadržaj. Cilj je bio davanje i deljenje…

Jelena: …I da se razbije taj koncept institucionalizacije umetnosti jer umetnost nije samo za određene ljude nego jednako pripada svima… Ljudima se ili nešto traži ili im se dele flajeri, ali retko kad nešto dobiju.

Radmila: …Da, i na ulici je bilo raznih reakcija, mnogi su se sklanjali, nespremni da nešto dobiju. Morale smo da se dovijamo na razne načine, u smislu da smo uz radove delile npr. kolač, i sl. Uz radove smo davale i naš kontakt, pa smo dobijale povratne reakcije, a to je najveći pokretač.

Papergirl galerija i coworking prostor

Papergirl ima svoj galerijski prostor od marta ove godine, u tu se trenutno intenzivno pripremaju umetnički i edukativni programi od kojih će neki biti besplatni, a neki ne. Prostor je organizovan tako da je otvoren i kao javni radni prostor dostupan za iznajmljivanje svima koji nemaju mesto za rad.

Radmila: Da, dostupne smo i kao coworking mesto, imamo ponudu za rad i boravak i na mesečnom, i na dnevnom nivou, i po satu, kako kome odgovara. Voljne smo i da nekome damo besplatno prostor, da tu boravi, da malo osetimo kako to sve izgleda. Upravo krećemo sa snažnijim promovisanjem.

Zašto je bilo bitno da Papergirl dobije prostor?

Radmila: Važna nam je vidljivost, a godinama smo ljude promovisale kroz blog, i shvatile smo da im je potrebna šira prepoznatljivost, i mesto koje će im dati neki vid podrške.

Jelena: Godinama smo se dovijale, gde ćemo s tim umetničkim radovima, hoćemo na ulicu, hoćemo na zgradu, hoćemo u baštu. Izložbe su bile uvek u različitim prostorima, uvek u nekim kafe galerijama.

Radmila: Papergirl hab je pokrenulo nas osam, sopstvenim sredstvima. Za sada se snalazimo na razne načine, u smislu da je svaka donela ono što može od nameštaja, npr, same smo sve uredile, krečile smo, itd. Nadalje, ideja je da se finansiramo kao coworking prostor, naplaćujemo pojedine programe, ali i apliciramo za projekte kojima pokušavamo da dobijemo podršku za ovu vrstu koncepta. Upravo smo aplicirale na jedan inostrani konkurs za podršku habovima, u koju će ući deset habova, i ako dobijemo ovu podršku, ona će trajati do decembra…

Jelena: To podrazumeva i mentorstvo, i edukaciju za vođenje ovakvih projekata, stručnu razmenu sa sličnim habovima u Evropi. Mi smo dosta učile, i dosta znamo, ali ne znamo dovoljno. Onakve kakve smo, tu smo, ali hoćemo da idemo dalje.

Kako funkcioniše organizovanje same galerije, ko donosi odluke u vezi sa programom?

Jelena: Imamo umetnički savet galerije sa kojim se konsultujemo, oni pomažu da se program realizuje kako želimo. Umetnički savet čine istoričarka umetnosti, primenjeni umetnik, fotograf, grafička dizajnerka, magistar slikarstva. Stručnjaci iz svih vizuelnih umetničkih oblasti. Takođe, i sam program se širi, pre svega, plan je da se širimo na filmsku umetnost, i predstavljanje manjih domaćih filmskih festivala.

Radmila: Ljudi dolaze, ponude svoj rad, i drago nam je da to čine, i mimo toga da li će ovde biti predstavljeni. Kao što i mi tražimo i istražujemo o umetnicima i umetnicama koji su nam zanimljivi.

Dok sam tu, jedno cowork-ing mesto je zauzela Jovana Rakezić, fotografkinja koja je svoju firmu osnovala pre godinu dana, i potpuno sama, ali samouvereno uči da vodi posao.

Jovana: …Evo, ja sam danas slučajno tu i srele smo se. Ovde dođeš, ljudi te pitaju čime se baviš, i u toku radnog dana možeš upoznati nekoliko zanimljivih ljudi. Nalaziš se u nekoj bazi kontakata, da tako kažem… Ja sam za Papergirl saznala preko Instagrama, kada su napravile poziv za fotografa. Bavim se miksom između komercijalne i umetničke fotografije. Što se komercijalnih fotki tiče, trudim se da to ipak budu klijetni sa kojima delim vrednosti. I istina je da odbijam poslove ako mi nisu bliske ideje, iako mi je novac naravno potreban za plaćanje računa. Kao i ostalim frilenserima trebalo mi je mesto sa kog ću raditi. Živim u garsonjeri i ne mogu lako da odvojim privatni i poslovni život. Ovo mesto mi je zanimlljivo, i drago mi je da žele da podrže, naročito žene, preduzetnice, jer se i sama trudim da povežem koleginice iz bilo koje sfere, da se nađemo tu jedne za druge.

Kreativni blok

Razumevajući poziciju svih koji žele da žive upravo od onoga što umeju i obožavaju da rade, Marina Andrin je, zajedno sa Tanjom Kaležić, deo novosadskog Kreativnog bloka. Prilikom susreta sa Papergirl ženama, ispostavilo se da su im u planu slični susreti, tako da se novosadski blok širi i na Beograd. Cilj je da pojedinci dobiju prave informacije, da se ohrabre, da komuniciraju jedni sa drugima.

O čemu se radi?

Marina: Kreativni blok se održava svakog drugog utorka, u Novom Sadu, u Radničkoj 27. Odziv je ogroman. To je besplatna tribina, na koju ljudi dolaze i pričaju o svojim problemima, i potrebama vezano za posao koji rade ili žele da pokrenu. Povezujemo se i kačimo jedni na druge, lančani je dijalog, jer svako ko se javi ima sličan scenario iako su profesije različite. A zašto su profesije različite? Samim dolaskom na Kreativi blok ti imaš mogućnost za saradnju. Meni, kao nekom ko pravi nakit, treba osoba koja je stručna za reklamu, zatim fotograf, dizajner ambalaže i slično. Trenutno sve radim sama, i to je zato što kao grafička dizajnerka znam te alate. Ali, ne mogu to svi sami. Kreativni blok je počeo pre dva meseca. Recimo, na poslednjem sastanku je tema bila sklapanje ugovora. Kreativci, najćešće, imaju puno rada iza sebe, a retko kada imaju potpisane ugovore. Rade na crno, i svima je neprijatno da nekom tj. klijentu ponude ugovor, jer, kao, ovde se veruje na reč. Naravno, veliki problem su mesečne dažbine koje kao frilenser plaćaš, i to posebno kada otvoriš firmu, a nemaš sigurna mesečna primanja. To je status koji je neregulisan, što je veliki problem. Iako potpišeš autorski ugovor, porez na to je ogroman.

Kako će izgledati susreti na Kreativnom bloku u Papergirl habu?

Radmila: Jedan od planova Papergirl-a je i da organizujemo sastanke ljudi koji uplovljavaju u umetničke preduzetničke vode. Slučajno smo došle do toga da u Novom Sadu već rade nešto slično. I ideja je da se nadovežemo na neki način, da se stvar prenese, samo što ćemo se mi držati umetničkih tema. Mi smo ovde da delimo ideje o kreativnim projektima, koje ne uključuju obavezno profit, takođe, delimo iskustva o problemima i izazovima na koje ljudi nailaze kada pokušaju da zarade.

Jelena: Ideja je upoznavanje i povezivanje, za sada, između Novog Sada i Beograda.

Marina: Na Kreativni blok je dolazio čovek koji ima štampariju, onda, bila je jedna žena koja prevodi sa engleskog, jedna sa francuskog. Pa, operska pevačica. Žene koje prave nakit, odeću za decu, modle za kolače i još puno toga. Ljudi koji dolaze uglavnom još nemaju firmu, ali imaju ideju. A ponekad nemaju ni ideju, ali dolaze da bi videli šta rade drugi ljudi, kako mogu da se uključe. Svi imaju loša iskustva radeći za nekoga u firmi, u slabim uslovima plaćanja. Postoje mnoga dešavanja nalik ovom, međutim, tu se najviše priča o bespovratnim sredstvima, o konkursima.

U ovoj priči, postoji niz pitanja za razmišljanje ili istraživanje u nekom drugom tekstu, od pozicije žena i uopšte radnika unutar IT industrije, do pitanja žena koje napuštaju sedišta digitalnog sveta i zasnivaju svoj posao na principima neke drugačije gostoljubivosti. I na informisanju koje je, zapravo, zadatak države u odnosu na preduzetnike. U tom smislu, vrlo lako se može povući paralela između principa na kojima evropski fondovi podržavaju IT preduzetništvo i načina na koji su se podržavale mnoge organizacije posvećene unapređenju ljudskih prava. U tom se sektoru dosta radilo, a iskustvo mi govori, najslabije se radilo tamo gde je stiglo najviše novca. Inostrani fondovi za ljudska prava se poslednjih godina polako povlače iz Srbije, jer je ta „spoljna“ misija imala neki limit. Međutim, stvar je u tome da koliko god dobri bili inostrani principi, društva su drugačija, istorijski i ma kako, pa se ne mogu svi principi, kao ni tempo unapređenja, jednako koristiti u svim podnebljima. Posle decenija rada na ljudskim pravima u Srbiji, mi ovde danas imamo siromaštvo u cvatu, podivljalo medijsko izveštavanje o nasilju nad ženama, nerad institucija u toj oblasti, kao i vrlo nizak nivo na kom se nalaze suštinske mogućnosti bilo koga ko pripada nekoj tzv. manjinskoj grupi. Promene su, dakle, negde drugde, mimo fondova, u središtu sopstvenih potreba.

Uspeh

Najzad, sagovornice pitam aktuelno i kapitalno pitanje koje se odnosi na novac tj. količinu novca koju neko poseduje.

Šta je za vas uspeh, da li vas to uopšte zanima?

Jelena: Ispratiti sebe.

Jovana: Propratiti sebe i razvijati se onako kako osećaš…

Jelena: …Što nije lako zato što su pritisci snažni. Da, i smernice idu tako da su daleko od tebe same.

Marina: …Iako sam napustila posao, da bih se posvetila pravljenju nakita, to nije moj jedini cilj, i sama reč nakit mi je dosadna. To nije samo to, već čitav jedan univerzum… Poenta je istražiti svoje mogućnosti, van nekih definisanih okvira, pratiti svoje strasti i biti spreman na sve gde će te one odvući…

Radmila: Uspeh je ne otići od sebe, i na dnevnom, i na nekom dugoročnom planu. To je veština, na tome treba da se radi, ne sme se zaboraviti da se vraćamo sebi, što više možemo.

Linkovi

Pepergirl facebook

Papergirl instagram

Kreativni blok