Jedan od najinspirativnijih filmova na temu pozicioniranja žena na osnovu pameti, obrazovanja, sposobnost i posvećenosti poslu i ideji je “Hidden Figures”, istinita priča o tri afroameričke naučnice zaposlene u NASA. Radnja je smeštena u 60-te godine prošlog veka i slika njihovu borbu protiv formalne isključenosti, normi i predrasuda američkog društva, zasnovanog na rasizmu i podelama. Pola veka kasnije, neki od izazova prikazanih u filmu su još uvek aktuelni u celom svetu. Analitičarke, naučnice i ekspertkinje na Balkanu se često susreću sa sličnim problemom gde znanje, veštine i liderske osobine nisu dovoljne da nam obezbede ravnopravnu poziciju sa muškim kolegama. Jedan od tipičnih primera nedostatka balansa su “isključivo muški paneli”, koji su postali internet fenomen, pa već imaju i svoj haštag: #allmalepanels. Ovaj fenomen praćen je blogovima i brojnim naučnim analizama koje ističu problematiku isključivanja žena iz važnih odluka, a koje se tiču žena, kao i kontraefekta, kada prisustvo žena na panelima i u procesu odlučivanja kreira percepciju demokratske legitimizacije. Glumica i komičarka Amy Schumer u svom političko-satiričnom serijalu “Inside Amy Shumer” je često kritikovala i isticala ironiju “all male” pristupa, naročito na primeru američke Kongresne komisije za donošenje odluka o zdravstvenoj zaštiti žena u kojoj su svi članovi bili muškarci.

Uključenost žena i mogućnost da svoj glas artikulišu dovoljno glasno da bi se uzeo u obzir problematična je i u razvijenim demokratskim društvima, gde institucije funkcionišu stabilno i gde postoje zakonski okviri koji obezbeđuju rodnu ravnopravnost. U zemljama kao što je Srbija, gde ne postoji vladavina prava i gde su institucije “zarobljene” od strane vladajućih elita, situacija po ovom pitanju je mogo gora. Upravo iz tog razloga, nevladin sektor, civilno društvo i demokratski orijentisani aktivisti bi trebalo da ulože dodatni napor, da ravnoparvnost polova ozbiljno uzimaju u obzir, što između ostalog podrazumeva i ravnopravno učešće žena na javnim skupovima i događajima. Svima bi trebalo da bude jasno da je demokratija neostvariva bez žena, ne samo u vidu formalnog ispunjavanja nekog propisanog rodnog balansa, već zato što je raznolikost mišljenja i pristupa u  funkcionisanju, ključni uslov za stvaranje i održavanje demokratskog društva. Imajući ovo u vidu, ne bismo smeli da dolazimo u situaciju da se organizuju paneli, diskusije, okrugli stolovi ili radionice na kojoj su svi učesnici muškarci. Ili, mada to nije čest slučaj, samo žene.

Da li muškarci na Balkanu misle da su bolje pozicionirani da govore i odlučuju o budućnosti demokatije i pravca kojim će se razvijati društva u region od nas, koje smo obrazovane, informisane i društveno aktivne? Zašto obrazovanje, poznavanje materija, posedovanje doktorata, oštroumnost i analitičnost često nisu primarni kriterijumi za učešće u diskusiji o sadašnjosti i o budućnosti kada su žene u pitanju? Jedan od razloga sigurno leži u tome što balkanske zemlje još uvek imaju tradicionalni model raspodele muško-ženskih uloga u društvu i u porodici, gde na ženama, i pored specifične težine koju daju borbi za demokratiju, još uvek počiva odgovornost za kuću, decu i širu porodicu. Mnogi od razloga se mogu tražiti u društvenim normama koje je socijalistički poredak nadogradio na već postojeće tradicije, gde se od žena očekivalo da budu i radnice, i proleterke i domaćice. Nije neobično da ovakve socijalne i porodične norme postoje, i daleko od toga da kulturno i istorijsko nasleđe zaslužuje da bude tretirano u stilu kineske kulturne revolucije, ali borba koju trenutno vode građani i građanke na ulicama Srbije, Crne Gore i Albanije mora da iznedri i pravičniji odnos prema ženama u formalnoj i neformalnoj sferi.

Slaba uključenost žena i njihovo u učešće u demokratskim procesima su prepoznati kao problem, a rad na poboljšanju stanja je naročito podržan kroz projekte međunardnih organizacija. Međutim, jedan od ozbiljnih problema je taj što na Balkanu razni programi za osnaživanje žena i podsticanje njihve političke angažovanosti ne uključuju muškarce. Iluzorno je očekiavti da žene, bez muškaraca mogu da prevaziđu barijere za ravnopravnu i aktivnu političku uključenost, prevenstveno zbog toga što te barijere nisu same napravile. Bez izgradnje inkluzivnog programa i društvenog prostora za zajedničko učešće žena i muškaraca na principu osnovnih vrednosti demokratskih društava, nije moguće zauzeti kurs ka progresivnoj budućnosti i osigurati ravnopravni doprinos žena u donošenju svih važnih odluka. Ova tematika je pogotovo kritična danas kada smo svedoci nabujalih emocija protiv aktualnih vlasti koje je iznedrila duboka frustracija zbog nedostaka demokratskih vrednosti, neslobode medija i bezbrojnih poniženja građana u svakodnevnom životu.

Postoji problem, koji se često povlači kao kontra argument u ovoj diskusiji. Da li zaista prisustvo žena u javnim diskusijama i telima za odlučivanje daje procesu demokratizacije veći legitimitet? Svakako ne znači da će diskusija biti više demokratska ili fer ako na panelu učestvuju žene ili da će institucija imati veći legitimitet ili manju korumpiranost ako su na rukovodećim mestima žene. Suština je u svesnom uključivanju i zauzimanju javnog stava protiv isključvanja žena kao jedne od osnovnih demokratskih vrednosti, a takođe u meritokratiji kao osnovi za kreiranje javnih politika i konceptualizaciji budućnosti Balkana.

Žene nisu spremne da prećutno prihvate ovakvo stanje i mnoge ekspertkinje, naučnice i aktivistkinje kontinuriano ističu ovaj problem i bore se protiv “svemuških panela”. Nedavno je kao reakcija na ponavljajnje ovakvih situaciju formirana Twitter grupa #WomenAlsoKnowBalkans koja je u roku od 48 sati okupila listu preko 300 pametnih žena, istraživačica, novinarki i aktivistkinja koje rade, proučavaju i pišu o Balkanu. Lista je impozantna i uključuje žene koje žive u jednoj od balkanskih zemalja, i one koje žive u inostranstvu ali su sa jednako posvećenosti angažovane na kritičnim temama u zemljama Balkana. Žene koje su na formalnim pozicijama u institucijama, koje se zalažu za slobodu govora, zaštitu ljudskih prava, regionalnu saradnju, vladavinu prava; koje se bore za bolje obrazovanje, stabilne institucije i nepristranost u odlučivanju u svakodnevnom životu. Akcenat ove male ali značajne akcije i aktivnosti ja da naglasi kvalitet koji realno poseduju žene koje znaju Balkan i da konstruktivno transformiše pomalo izlizanu debatu “žene vs. muškarci”. Aktivne učesnice u javnom životu često se sreću sa seksizmom koji dolazi i od demokratski nastrojenih i progresivnih muškaraca, i potrebno je stalno podsećanje na to da u modernom društvu žene ne smeju biti isključene ili gurnute u drugi plan.