Sretan je svijet u kojem se na svakom koraku može kupiti kruh jer se tamo glad može sretno prepustiti kolektivnom zaboravu. Kada se glad utoljuje odmah, makar sitnicom iz pekare, umiranje od gladi djeluje nezamislivo apstraktno, izgubljeno u prošlosti ili smješteno u neki magloviti treći svijet. Dok nam je 842 milijun gladnih, koliko ih je prema izvještaju UN-ove agencije za hranu i poljoprivredu (FAO) iz 2013. godine, vješto skriveno od pogleda dokono uprtih u zabavnije strane života, sitost i obilje pružaju beskrajno mnogo prilika za obijest. Ispunjenje gurmanske žudnje čini se nadomak ruke. Birana je hrana navodno lako dostupna, udaljenost i sezona dokinuti su na policama supermarketa, a slobodno vrijeme postalo presudan dio života.
Hedonizam doista nikada nije bio prihvatljiviji stil života, privlačno identitetsko uporište za kojim se lako i često poseže u sentimentalnim i emotivnim manipulacijama što su nam posredovane globalnom medijskom kulinarskom produkcijom. U svojim počecima, kulinarske su emisije i novinske rubrike imale zadaću razvijanja kulinarske vještine, upoznavanja s novim, suvremenim kulinarskim tehnikama i prehrambenim proizvodima. [1] Nesigurna se domaćica, ta česta implicitna čitateljica kuharica, mogla informirati i potom naučeno reproducirati u vlastitoj kuhinji, na radost svoje obitelji koju je valjala čuvati i njegovati. Televizijski su autoriteti poučavali, a kuharske knjige i rubrike u novinama i časopisima savjetovali kako ekonomično i brzo, s lakoćom postati kuharski majstor. Oksimoronski koncept zabavnog posla gradio se tijekom cijelog dvadesetog stoljeća ne bi li sazrio u sveopću medijsku očaranost svime vezanim uz radosti stola. Kuhanje se veći dio dvadesetog stoljeća nastojalo prikazati zabavnim i kreativnim poslom koji doduše treba obavljati svakodnevno, ali je u njemu sasvim sigurno moguće uživati. U kuharicama se već 1930-ih počinje pojavljivati ideja da bi u kuhanju trebalo uživati. Naglasak na ludičnosti kuhanja u tridesetima te potom opet u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, zapravo treba povezati s otvaranjem tržišta rada ženama tijekom obaju svjetskih ratova.
[1] Sjetimo se samo da prvu kulinarsku tv emisiju Male tajne velikih majstora (1974.- 1998.) dugujemo upravo Podravki, odnosno njihovoj Vegeti, višenamjenskom dodatku svim slanim jelima.
Nakon što su se ratom otvorena radna mjesta ponovno počela zatvarati, kuharice su itekako dale svoj doprinos odvajanju muškog, javnog prostora i ženskog, privatnog prostora doma.
Kako će američka kulturna antropologinja Jessamyn Neuhaus zaključiti proučavajući prehrambene diskurse 1950-ih, „američka zabrinutost oko rodnih uloga fermentirala je u kuhinji“, koja je doista postala kulturno bojno polje. Nužno ideološko vraćanje žena u kuhinju, naglašavanjem njihova prirodna poziva hraniteljice i njegovateljice bližnjih, naglasak je stavilo upravo na užitak kuhanja (za druge), na kreativnost i igrivost svakodnevna balansiranja između želja i mogućnosti.
Današnju popularnost hrane treba potražiti u kulturnom talogu kuharica jer je upravo njihov zagovor domaćinstva kao srži ženstvenosti odnosno neupitnost ženske dominacije obiteljskom svakodnevicom, stvorio i održao ideju da je kuhanje sličnije igri nego poslu. Taj najmanje omraženi dio kućanskih zaduženja, kako svjedoče istraživanja britanske sociologinje Ann Murcott iz 1980-ih, u popularnoj se imaginaciji kroz pedesetak godina prometnuo u opuštajuću i vrlo privlačnu zanimaciju za oba spola.
Kulinarska opsesija
Suvremena je prehrambena kultura u mnogočemu paradoksalna. Dok je post sasvim nestao iz prehrambenih praksi[2], trenutni ideal vitkosti zahtijeva dobrovoljno trapljenje uvijek novim i garantiranim dijetama. Dok navodno sve manje kuhamo i jedemo za stolom, medijsko kulinarstvo je metastaziralo u zabavne i dokumentarne programe, globalne kulinarske zvijezde, brojnu supkulturu foodija i gurmanski raj utjelovljen u programu 24kitchen. Televizijski su programi uglavnom napustili svoju prvotno edukativnu namjeru. Jednako kao što su kuharice počele potiskivati recept prema margini, tako su i televizijski kuhari izašli iz kuhinja i počeli pripovijedati o hrani. Navodna psihoza tanjura, o kojoj je pisala Božica Brkan prije tridesetak godina, nalazi se činjenici da što manje (i brže) kuhamo to izgleda više o hrani razglabamo. Čitanja kuharica u fotelji može se tumačiti i kao psihološki supstitut za podsvjesni osjećaj krivice koji osjećaju, piše Brkan „mnoge zaposlene žene [koje] nemaju ni vremena ni snage da kuhaju rafinirana, komplicirana jela“. Bio taj osjećaj krivice zamišljen ili ne, očito je da se prehrambena stvarnost veoma često sastoji od najrazličitijih kuharskih prečaca od kojih bi se tek neki mogli nazvati kuhanjem. Nostalgičan vapaj za zlatnim vremenima, kada je hrana imala okus, hrani se upravo simboličkim manjkom koji pripisujemo industrijski proizvedenoj hrani. To kulinarsko nužno zlo, kojim se obično krpa tjedni jelovnik, zapravo nadahnjuje sve sentimentalne konstrukcije bakine, prave, pošteneili spore hrane.
[2] Katolička crkva danas propisuje tek dva dana strogog posta – Veliki petak i Čistu srijedu.
Kuharice su u dvadesetom stoljeću pokazale najunosnijim izdavačkim proizvodom kojem i dalje, drugim medijima u inat, ne pada prodaja. Bez obzira što su uglavnom dosadne za čitanje, njihovu eskapističku dimenziju ne smijemo previdjeti. Kuharske knjige moguće je čitati kao tekst o sređenom, ugodnom svijetu, onome koji nudi ideju obilja, bio on poznat ili nepoznat. U godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada su osnovne namirnice još uvijek bile racionirane, knjige, poput onih britanske autorice Elizabeth David nudile su sliku mediteranskog raja gdje sretni ljudi jedu zajedno za trpezama prostrtim ispod krošanja badema ili smokava. Zavodljivost medijskih prikaza hrane prvi je uočio Roland Barthes pišući o jelima serviranima na sjajnim stranicama ženskog časopisa Elle.
Pokrivena sjajnim glazurama sva su ta jela gotovo opsceno dražila voajersku publiku, koja je tih 1950-ih još uvijek dobivala meso na točkice. No, opet valja ponoviti da recepti i kuharice ionako nikada nisu dokument onoga što se doista jelo u određenom razdoblju, nego slika onoga što bi i kako bi trebalo jesti. Kuharice uvijek ispisuju neki manje ili više dohvatljiv prehrambeni ideal. Osim toga, oživljavanje recepta u vlastitoj kuhinji makar simbolički poništava put i daljinu koja hrana prolazi. Blještave vitrine supermarketa učinile su bliskima egzotične kuhinje, ali i kulinarske prečace. Temeljni odnos prema hrani se promijenio, a sezonalost i lokalna potrošnja poražene su globalnom proizvodnjom i distribucijom hrane. No gurmanski (potrošački) raj, u kojem je kuhanje nadomjestak za mnoge izgubljene vještine materijalne proizvodnje koje nezaustavljivo hlape u novom digitalnom svijetu, treba globalnu ponudu. Poznati američki antropolog Warren Belasco, medijski će procvat gurmanstva nazvati „sluškinjom potrošačkog društva“. Upravo zbog toga, sve moderne i pomodne kulinarske koncepte valja uzeti sa zrnom soli.
Razmjeri gladi za pričama o hrani, taj vješto iskorišteni recepcijski zicer, postali su očigledni tek pojavom gastronomskih pripovjedača i djela, poput domaćeg Kuharskih kanconijera kojeg je publika gutala godinama. Što je značila recepcijska lakoća kojom je publika dočekala povijesne crtice o hrani? Je li imala potrebu znanjem osvojiti ključan dio opstanka, biološku i fundamentalnu nužnost prehrane? Ili je hrana, fikcionalno konstruirana, bila utješan i siguran prostor? I ako je prethodno točno objašnjava li to nostalgičan vonj kulinarskih proza?
Treba napokon reći da je zlatno doba bakine kuhinje pomno oblikovano selektivnim kulturnim pamćenjem nedjeljnih ručkova, prazničnih i svečanih jela od kojih su neka postala i komemorativna, nacionalna kulturna dobra.
Čitanje hrane
Kulinarske proze, ali i druge medijske kužinarije, imaju zamamnu sposobnost očuđavanja svakodnevice, i mogu banalnost najgoreg od svih kulinarskih pitanja, onoga Što ćemo sutra kuhati? predstaviti kao moguću avanturu. Zavodljivi tanjuri i zamamni opisi koji bujaju društvenim mrežama i drugdje ogledalo su fetišističkog značaja što ga hrana danas posjeduje. Nije li kuhanje i jedenje danas predmet opsesivne pozornosti i obožavanja koje zamagljuje sve osim predmeta žudnje? Tako medijski i osobno predstavljena prehrambena kultura postaje nekritički produžetak potrošačkog društva koji o samoj hrani više prešućuje negoli otkriva. Teško je gledajući popularne emisije o hrani doznati išta o globalnoj proizvodnji hrane ili o prehrambenim strahovima i suvremenim tjeskobama jelaca. Utopijske mogućnosti selektivnog pogleda na hranu pozivaju na radosno prepuštanje beskonačnoj igri kombiniranja namirnica i okusa, na povratak konvivijalnosti, na odbacivanje hranjenja (s nogu) i povratak jedenja (za stolom).
Voajersko gurmanstva uvijek iznova otkriva nove ugodne krajolike zemlje Dembelije, autentične okuse i zaboravljene, egzotizirane recepture. Mada se televizijsko kulinarstvo balansirajući između poučnosti i zabave odlučuje na ovo potonje, ono pomno njeguje ukus, nastojeći potrošača uzdići do znalca. (To je uvjerenje, no iz drugih ideoloških pobuda, dijelila i Mira Vučetić, smatrajući da je čovjekov krajnji prehrambeni cilj postati gastrozofom). Današnji upućeni potrošač sumnjičavo kupuje ono što je još prije pola stoljeća smatrao blagoslovom. Nekadašnje povjerenje u ispravnost industrijske hrane nepovratno se urušilo pa se osviješteni potrošač okreće alternativnim, kratkim prehrambenim lancima. Festivalima, povremenim sajmovima lokalnih proizvoda, OPG trgovinama i tržnicama kao temeljnom mjestu dijaloga između proizvođača i potrošača hrane. Živite li u većem gradu gotovo svakodnevno svjedočite renesansi lokalne potrošnje.
Trenutna pravila društvene igre određuju da je sljedivost proizvoda na cijeni i tako, nažalost, prava hrana (bez obzira imamo li društveni konsenzus o tome pojmu) ostaje klasno određena i zapravo nedostupna većini, kojoj ostaje da se deblja od one jeftine. Posve je jasno da uljepšana prehrambena maštarija današnjice služi opuštanju, a ne postavljanju škakljivih pitanja. Jednako kao glad nekada, epidemija pretilosti danas temu hrane postavlja u središte javnog interesa. No bezbrižna gurmanska utopija kojom smo zabavljeni nikada neće spomenuti niti 842 milijuna gladnih niti 710 milijuna pretilih. Ona je kao što piše Svetlana Slapšak „tekst zavođenja i prevare“. Erotična maštarija koja se radije ispunjava čednim užitkom u tekstu negoli u kuhinji i koja gladeći nas po sitim trbusima protjeruje glad u kolektivni zaborav.
Ovaj tekst je izvorno objavljen u trećem broju časopisa O. (otočka, prim. aut.) sa temom održivosti,
koji je izašao u decembru 2019. godine. Kućna adresa Časopisa O. je u Jelsi na Hvaru, a uredištvo čine tri žene.
Osim što ga možete nabaviti na otoku, Časopis O. možete poručiti i preko njihove zvanične Facebook stranice.
