Monika Herceg rođena je u Sisku 1990 i trenutno predstavlja jedno od vodećih pesničkih imena hrvatske mlađe generacije, dok je njena poezija utemeljena na sirovim, snažnim porodičim slikama; na mirisima, ukusima, ikonografiji i nasleđu sela. Za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis Početne koordinate dobila je nagradu Goran za mlade pesnike, a knjiga je nakon objavljivanja višestruko nagrađena u zemlji i regionu. Godine 2018. Herceg je dobila nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, nakon čega je objavljena njena druga knjiga Lovostaj, takođe izrazito značajna u okviru savremene regionalne poetske produkcije. Monika Herceg članica je uredništva časopisa Poezija Hrvatskog društva pisaca i urednica u istoimenoj biblioteci, dobitnica je brojnih međunarodnih i nacionalnih nagrada, a pesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na desetak jezika. Ove jeseni pesnikinja je pobedila na nešto drugačijem konkursu – Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu za dramski tekst, sa dramom “Gdje se kupuju nježnosti” koja će premijeru imati 30. decembra u režiji Renea Medvešeka.
U obrazloženju žirija uz nagrađeni tekst između ostalog stoji: “Gdje se kupuju nježnosti Monike Herceg je originalan, svjež i snažan poetski tekst, koji se u svim segmentima izdvaja iz dominantnih strujanja u suvremenoj hrvatskoj drami.” Sama autorka navela je da je tekst pisan iz perspektive žene koja je na selu, gde je ženina uloga zapravo višestruka: “Ona je nositeljica cijele kuće, najčešće i polja, žena drži ne tri nego četiri ćoška kuće, zato je i nekako prirodno razgovarati unutar takva odnosa o ženama jer su žene te koje, htjele-ne htjele potisnu muškarca i potaknu na neke situacije.” Uz veoma važnu temu odgoja žene od strane žene, pitanja ravnopravnosti i emancipacije potežu se takođe na nešto drugačije načine. Borba za nečim većim od onoga što je pretpostavljeno/predloženo u ovom tekstu pojavljuje se kao nasilna i naporna, uz stalno prisustvo smrti, a poetski prostor drame razvija se zatim ka nešto nežnijim motivima i međusobnom razumevanju pozicije žene. U novembarskoj Lektiri Milica magazina predstavljamo vam središnji deo teksta, postavljen oko distinktivnog lokaliteta svake porodice – stola za ručavanje.
Obiteljski ručak
/Mama postavlja ručak. Ostali sjede za stolom./
Mama: Sad ću donijeti poriluk. Stavila sam unutra i dvije hrenovke.
Samo to od mesa jedemo otkako ne koljemo životinje. Hrenovke. Na popustu. Dvadeset za deset. Toliko mogućnosti. Toliko zemlje.
Prije, dok joj je otac bio živ, imali smo svinje. O,da. Kobasice. Dimljene. I krvavice. Piliće. hranila sam i piliće. Ma nema to više smisla. Preskupo je. Hraniti ih. Pa brašno. Pa koncentrat. Pa struja. Pa se oni izgaze. Nikad nije gledala dok koljemo. A kokoši, one su bile najsmješnije. Trzale bi se dugo. Nekad odšetale bez glave. Jadne.
Tako se osjećam većinu života. Kao ta kokoš.
Ali ona to ne razumijem. Ni ja to ne razumijem. Ne smijem razumjeti da bih preživjela.
Ljudi od previše razmišljanja obole.
Zato kosim travu.
Zato kosim travu danima.
Zato štiham baštu.
Okopavam je.
Zato uređujem cvijeće. Ono je najljepše.
Ono je moje. Kao djeca. Nosim ih sve zimi u kuću, sve do jedne tegle. Zalijevam. One razgovaraju sa mnom. Paze da ne mislim na stvari koje bi me mogle zabrinuti.
A zimi? Zimi gledam. Imam sada tablet. Šta sve nema.
Kuća je tako prazna otkako ih nema.
Ali ne smijem reći.
Znam da brinu za mene.
Neka ih. Ovako je najbolje.
Hrenovke? Da pojedeš malo mesa.
da znam reći da te volim
rekla bih joj
da je volim
Ali nekad pretjeruje.
to stalno navlačenje po rukama, maženje
to samo razmazi djecu
samo ih nosa po rukama
što radi, ništa, ne možeš ništa od njih
po cijele dane ih nosa nosa
ajde da se nečim barem malo zaigraju
ne
kao da su od zlata
imala sam i ja djecu
i šta vam fali dobro ste svi ispali
bili ste siti i čisti
K: Već je dva sata. Morat ću uskoro krenuti. Baš je šugavo vrijeme. Pritisak. Opet poriluk? Mogla mi je javiti da kupim neko meso. Ne ovako. Treba nekad i mesa pojesti. Pravog mesa.
Mama: bili smo i mi djeca
mi nismo imali što jesti
a gdje nas je sve bilo
musavi
gladni
to je muka
mijesili smo tijesto
s onim čim smo hranili svinje
zamisli, brat je rekao
jebiga nema brašna
gladni smo
tako smo bili gladni
nimalo brašna
samo da kruh uvaljamo
nimalo
sve smo pretražili
ali onog za svinje
što se mijesi s vodom
toga smo jednom imali
toga smo umijesili
to smo ispekli
bože kako smo samo smazali
K: Sutra ću obaviti ja šoping. Već svega fali. Treba napraviti popis. Kako me samo glava boli od ovog vremena. Ovo nije više normalno. Udebljala sam se opet. Kad se nikuda ne mičem. Moram i to promijeniti. Od idućeg tjedna. Trčanje. Ma makar šetnja.
Mama: skužili su što je s nogom
kičma mi je slomljena nekad
pa je živac tu, valjda, oštećen
pa trzam
pa trnem
Ne znate vi kako mene ta leđa bole.
Ja sam potrošena roba, znaš. Rok trajanja. Gotovo. Datum proizvodnje.
K: A mlada je još. Pa ni pedeset nema.
U ovo doba te godine nisu starost. Pa slomljena kičma. Kad?
Baka:Opet jelo nije slano. Pa tko ju je tako učio kuhati, jebala sebe? Ni to ne može kako treba. Gdje je sol uopće? Glava me baš boli. Bit će od ovog vremena. Sparno.
Mama:Jebiga, mater nije pazilakuda mlati. Tad je to bilo. Tko zna i kad.
Nije se onda išlo doktoru odmah ko sad.
nije pazila kuda mlati
ni što jedeš ni da jedeš
pa su nam tijela slaba
pa nas je udarala kako je stizala
a ne možeš tako da djecu sjebeš
trebaš znati gdje tučeš
i što da ja sad tebi kažem
otac me je dvaput spremio
u bolnicu
crno je i danas mi je crno
ovdje znaš kad zatvorim oči
vidim tatu
volim ga
bio je dobar prema nama
samo me on volio
mater me naganjala
znam da nije htio
/tišina/
štetočina i manijak, eto što je bio
kad bi dreknuo van svi van
trčali smo u štalu
spavali na sijenu
tetka je mislila na nas
sakrila bi deke
po štali
da se imamo čime pokriti
ali bio je dobar otkako je pio lijekove
nije dao na mene
kad bi mater krenula motikom
ili čim je stigla
on je krenuo za njom
Nije znala šutjeti.
znali bi joj reći
mama šuti
šuti
mama molim te šuti
mama
mama šuti
jebotebog šuti više
i onda on bude kriv
a ona ne zna ušutiti
i on kaže šuti
ona neće
neće neće
Baka: Neću šutit ni sad ni nikad!
Mama:
nekad bih ti voljela reći
da
te
volim
razmazila si ih, eto što
kad ih samo cmačeš i grliš
napravit ćeš idiote od njih
djeca moraju znati gdje im je mjesto
i što vama fali
nitko gladan nije bio
što vam je falilo
bili ste čisti
bili ste siti
što se jelo jelo se
i da me netko naučio nekad
reći nešto lijepo
nešto dobro
reći da mi falite
da si dobra kćer
možda bi sad razgovarale
Moja mater nije birala. Točno sam znala, kaže jednom, drugi puta moram biti spremna. Bježati. Zamisli, već se pripremim. Znam da motika, oklagija, kuhača, tanjur ide prema meni. Bojim se, jašta da se bojim svaki puta, ali bježim koliko me noge nose. Nekad i vratim.
O, kako sam znala vratiti! Kad sam bila starija. Kad me nije mogla više kako je htjela.
S četrnaest godina su me poslali. Da radim. Vraga. Bojala me se.
Počela me se bojati jer sam se ja nje manje bojala.
Učiteljica Zorka me htjela uzeti. Da budem u nje. Rekla im je, dajte mi je.
Oblačit ću je i hraniti, može ona više.
A ja sam čuvala krave. Prala suđe. Čistila. Čistila.
Baka: Htjeli su oni meni nju i uzeti. Ali gdje bi joj bilo bolje nego kod njene matere? To su moja djeca. Kakva sam takva sam, ja sam ih rodila. I boga mi ih ne dam.
Mama:
Jednom mi je tava pala. Pala. P a l a.
Ćaća je uzeo tavu. Udarao. Po glavi. Dok se nisam onesvijestila. Možda je i poslije, Ne znam.
Bila sam u bolnici. Možda tjedan.
A jednom. Jednom mi je pala pepeljara. Razbila se.
Uzimao je
komad
po
komad
i mlatio me po glavi. Komadima stakla.
Tad nisu znali kako sam preživila.
Dugo sam išla da mi vade svo to staklo.
Iz glave. Zamisli. Dobro da išta više i znam.
Svi su imali tenisice. Ja sam išla u opankama. U opankama u školu. U opankama u baštu.
Bio je lud. Ona ga je činila ludim. Ona.
Ali tetka me nije dala.
Kad sam se rodila, rekao je mojoj materi da potpali vatru.
Tetka je došla.
Što će ti vatra? U ovo doba? Toplo je.
Da ispečem dijete. Rekao je da ispečem dijete.
Uzela me i otrčala. Tetka.
Tetka me onda hranila. Kravljim mlijekom. Kuruzima.
Kosti mi pucaju.
Od manjka ljubavi.
Uvijek od manjka ljubavi.
Baka: Ona misli da je njima nešto falilo! Imali su čisto, makar pokrpano. Nisam ja kriva što bi onaj sve zapio. Nisam ja kriva što nisu slušali. Nikad niste slušali. Nikad. A i ona je ličila, tako je ličila na njega. Tako si ličila na njega. Bila si ista on.
Kad nisam mogla njega, morala sam tebe. Moraš razumjeti. Ruke nisu krive. One same lete. Ostavila sam život da bi mi on radio djecu. Da bi me tukao. Ostavila sam sve da bih vama
prala pelene. Ostavila sam sve da bih vas istiskivala. Da bih vas hranila.
A vi ste bili nezasitni. Gladni. Glasni. Gladni.
Žensko. Mogla je samo završiti kao ja. Što je mogla napraviti od sebe? Ništa.
Mama: Kad je umrla, otišla sam na sprovod.
Iako me bilo briga. Baš me bilo briga. Nije da ti nisam dolazila. Jesam. Uvijek sam se, znaš, nadala, da ćeš reći nešto…Barem da su mi djeca lijepa i pametna. Da sam to dobro napravila.
Barem to. Da nisam više kriva. Nikome ništa.
Mislila sam da ćeš reći možda i da ti je žao. Zamisli, zbilja sam to neko vrijeme vjerovala.
K:Ne sjećaš se ponora. Ja se sjećam priče. Tvoja baka držala te je iznad velike vode, nabujale rijeke. I bacila bi je.
Bacila bi te.
Svaka sva tjedna roditelj ubije svoje dijete.
Često su to upravo majke.
Pročitat ću tu statistiku pa ću ti javiti.
Koliko si sretna jer si živa.
Mama: Crna kosa, poput mog oca. Oca. Oca. Jebem vam mater svima. Kako ste mogli?
Kako ste mogli tako s nama?
Što je bilo kad je bacio brata u zid? Što je bilo kad je bacio brata sa stijene?
Tko je skupio svu tu krv. Gdje je otekla…
Kad se izlijevala iz moje glave. Iz mog slomljenog tijela. Kuda je išla ta krv.
Kuda je odlazila. Kuda je nestala.
Kako si je oprala?
Kako si je ikada oprala?
Jesi li je okusila? Krv. Jesi li? Znaš li koliko je slana kad si se slijeva s glave u usta?
Zašto nisi otišla. Zašto nas nisi spasila.
Baka:
Mrzila sam svoje tijelo. Mrzila sam ga i dok si bila unutra. Što ako sam te i voljela? Morala sam te i voljeti. Ali djelovala si mi tuđa. Nisi mogla biti moje dijete.
On me uzeo. Bio je tako slatkorječiv. Nije mi smetalo. Toliko toga.
Tek sam poslije vidjela.
Kad bi se mrak dovukao.
Kako je bio i on sam od mraka.
Od čega si onda mogla biti ti?
Što ako mi je netko podvalio? Što ako si ti bila ta koja mi je grebala
lice noćima
oči
lice oči
Jesi li to bila ti? Moram te maknuti.
I onda će sve biti dobro. Tako mi je rečeno.
Bila si tako glasna.
Sise su bubrile.
Grizla si.
Bubrile.
Bolilo je. Kamen. Kamen.
Zašto to dijete ne prestaje plakati?
Nije tebe mogao natući.
Mene je.
Ušuti. Šuti.
Šuti.
Molim te šuti.
Jebote bog šuti više.
Molim te šuti
šuti
Boli me.
Boli me. Pusti me. Boli me. Prestani. Prestani.
Prestani plakati. Ne mogu. Prestani.
Nisam ja kriva. Ona je kriva.
Vražje dijete.
Gdje je mlijeko? Tko je odnio moje mlijeko? Zašto je unutra kamen? Zašto ne povuče? Zašto?
/Ide do Mame i trese je/
Zašto ne vučeš, čuješ li, zašto ne vučeš?
