Zbornik Feministička teorija za sve u izdanju Instituta za filozofiju i društvenu teoriju i Fakulteta političkih nauka, a čije su štampanje pomogle Rekonstukcija ženski fond i Heinrich Böll Stiftung, proizvod je istraživanja feministkinja i feminista okupljenih na konferenciji Neko je rekao feminizam održanoj u februaru 2018 na kojoj su učestvovale stručnjakinje i stručnjaci iz različitih oblasti od  feminističke teorije, filozofije, istorije, istorije umetnosti, književnosti, lingvistike, preko ekonomije, prava, političkih nauka, sociologije, etnologije do aktivizma.

Inicijativu za konferenciju pokrenule su urednice zbornika, feminističke toeretičarke Adriana Zaharijević i Katarina Lončarević, posle tačno deset godina od objavljivanja knjige Neko je rekao feminizam? Kako je feminizam uticao na žene XXI veka koja je takođe imala karakter “zbornog mesta”. Ova publikacija je podeljena na osam tematskih celina koje nisu u potpunosti odvojene, pa se može uspostaviti veza, ne samo između različitih delova knjige, već i između pojedinačnih tekstova. Svaka celina tematski je obeležena istraživanjima srodnih društvenih fenomena ili zajedničkim predmetom istraživanja. 

Tako u u delu 1, nazvanom simbolično Polazišta, autorke se bave primenom feminističke teorije u proučavanjima istorije, odnosno istorije književnosti, kao i primenom feminističke kritike u pedagogiji. Jelena Milinković u svom tekstu Feministička istraživanja i čitanja književnosti istakla je značaj ginokritike i studija periodike za metodologiju proučavanja istorije književnosti i mapirala njihov razvoj u Srbiji. Autorka piše o genezi feminističkih čitanja srpske književnosti navodeći ključne studije poput Voices in the Shadow (Celia Hawskworth), ...kad sazremo kao kultura… Stvaralaštvo srpskih spisateljica na početku XX veka (kanon – rod – žanr), (Magdalena Koch), gde se dela spisateljica posmatraju kao uslov za rađanje žene kao subjekta književnog diskursa. Ona je istakla i nove žanrove ženske književnosti – ispovedni žanr, obrazovni roman i ljubavni roman – šta ih karakteriše, kojim temama se bave i koje su to predstavnice. U zaključku problematizovana je priroda kanona i uopšte potreba za njegovim postojanjem. 

Tekst Ženska i rodna istorija i feministička teorija: pretpostavke za bavljenje istorijom feminizma u Srbiji (Jugoslaviji) do II svetskog rata Ane Stolić iznosi dileme u vezi sa izborom pristupa analizi istorije feminizama koje se vezuju za socijalističko nasleđe istorijografije, ali i dileme oko terminologije: žensko pitanje, pokret, feminizam, patrijarhat itd, te oko pristupa problemima materinstva/maternalizma, tumačenje razlike. Posebno ispituje problematičnost koncepta roda u proučavanju istorije feminizma i otvara pitanja može li se govoriti o zajedničkom evropskom iskustvu feminizma, kakav je položaj posebnosti lokalnog konteksta u istraživanju, te kako izbeći opasnost od učitavanja prilikom tumačenja rezultata istraživanja. 

Ana Kolarić u studiji Feministička pedagogija i studije književnosti bavi se nekim od osnovnih pojmova feminističke pedagogije poput iskustva, te izlaže mogućnosti istorizacije i kontekstualizacije feminističke pedagogije. Ona u studiji postavlja pitanja o primeni feminističke pedagogije na univerzitetima i analizira nastavne metode na primeru kurseva koje drži na Filološkom fakutetu u Beogradu. Feministička pedagogija za kakvu se zalaže podrazumeva silabuse sa tekstovima književnica i teoretičarki/kritičarki, feministička čitanja kanonskih dela, osvrt na razne oblasti proučavanja koji razmatraju ulogu javnosti i angažnama, fokus na diskusije umesto studentskih izlaganja. 

Drugi deo, nazvan Dileme, bavi se preispitivanjem potrebe za feminističkom teorijom, filozofijom, šta ona znači za političko delovanje, a šta za kulutru. Kakva je to feministička filozofija i koji su njeni problemi, kome, čemu i da li uopšte služi feministička teorija, te kakve su posledice umetničke prakse i aktivizam imali na pojam feminizma u kulutri? Na primerima iz zapadnoevropskih i ovdašnjih praksi teoretičarke su pored odgovora na pomenuta pitanja, otvorile i čitav set novih pitanja važnih za budućnost feminizma.

Katarina Lončarević  u tekstu Čemu (još) feministička filozofija navodi podatke o diskriminaciji žena i dalje prisutnoj u filozofiji, od seksizma kolega preko disproporcije u prisutnosti  discipline, naučnim časopisima, do diskriminacije prema feminističkoj filozofiji kao disciplini.  Na primeru analize jednog “skandala” vezanog za feministički časopis Hipatija, autorka ukazuje na probleme u feminističkoj filozofiji, ali šire i u naučnoj zajednici. Ona postavlja pitanja vezana za uredničke prakse i proces recenzije objavljivanja prilikom objave radova, kao i odnosa moći u feminističkoj filozofiji. Umesto zaključka, nudi pitnje važno kako za feminističku filozofiju i teoriju uopšte tako i za feministički aktivizam i politike – kako da kritikujemo jedne druge kao feministkinje? Odgovor koji nudi je ohrabrujuć  iako ne podrazumeva lako rešenje – kritike treba da budu produktivne, konstruktive ali odgovorne i transformativne.

Adriana Zaharijević postavlja pitanje samim nazivom teksta Čemu služi teorija. Misliti sa Džudit Batler, otvarajući važne savremene polemike šta teoriju čini (be)smislenom, teško razumljivom i zatvorenom za većinu. Njen tekst preispituje jezik teorije, te namenu i cilj angažmna feminističke teorije. Zaključuje da je teorija potrebna, bez obzira na to da li nečemu služi ili ne. Založiti se za teoriju prema njenom mišljenju znači otvarati prostore u kojima se o idejama raspravlja.

Iva Nenić studijom Feminizam u kulturi istražuje pojam kulturalnog feminizma, ističe značaj umetničkih praksi poput perfromansa, aktivističkih festivala, povećanje broja ženskih umetničkih kolektiva (poput umetničko-majstorskog kolektiva Nepraktične žeNE, ženskih bendova Death Metal ili Nemesis, zvučni kolektiv Bubnjarke sa ulice) za stupanje feminizma u kulturu. Ona se oštro protivi tezi da je ulazak lokalnog feminizma u kulturu posledica usvajanja neoliberalnog projekta politika identiteta, i ističe raznovrsnost lokalnih feminističkih akcija i teorija. Kulutrna praksa se tako predstavlja kao osnov za teoriju, a ne samo obrnuto – umetničke prakse postaju sredstvo političkog delovanja ispitujući značenja na liniji alternativno–populističko.

Autorke zbornika: Katarina Lončarević i Adriana Zaharijević

Treći odeljak – Čitanja i tagovi bavi se preispitivanjem nasleđa kroz prizmu rodne perspective – nasleđe se u dva teksta odnosi na mitove, epsku tradiciju u književnosti i slikarstvu, a u jednom na socijalističko nasleđe koje autorka čita u feminističkom ključu. Aleksandar Pavlović se u tekstu Rodno čitanje srpske epike: seksualno nasilje kao znak rađanja nacije bavi motivom zaštite žena od seksualnog nasilja Turaka u epskoj tradiciji, a iznosi ideju da ovaj motiv ne predstavlja refleks na stvarno nasilje nego služi kao simbol za buđenje nacionalne svesti buđenjem solidarnosti sa srpskim ženama čime se one instrumentalizuju za političku i nacionalnu homogenizaciju. Zanimljiv podatak koji navodi je da se ovaj motiv najglasovitije obrađuje baš kod pevačica. Takođe zaključuje da se kod pevačica pojavljuje ženska subjektivnost koja najčešće oslikava konzervativnu poziciju krutih patrijarhalnih načela. 

Milan Radovanović u radu o slici Kosovka devojka Uroša Predića govori o reprezentaciji rodnih razlika izvornog mita o kosovskom boju u biblijskom ključu, i pitanjem rodnog identiteta žene u okviru hrišćanke tradicije. Uočava da naturalizaciju rodnih razlika u mitu, nasleđenu iz hrišćanske tradicije i ističe konstitutivnu ulogu koju žene imaju u nastanku mitova. Upravo kao i Aleksandar Pavlović zaključuje da žena funkcioniše kao simbol a ne kao subjektivitet.

Istraživanje Emilije Epštajn o Vedi Zagorac iznosi nove podatke o njenom životu i radu koji su značajni za kontekstualizaciju njene delatnosti kao feminističke. Istražujući arhiv Muzeja afričke umetnosti preispituje značaj koji ona ima za muzej, njegovo osnivanje, konceptualizaciju i zbirku, ali navodi i razloge zbog kojih se ona do sad nije prepoznavala kao jednako važna koliko i njen muž. Autorka ističe ulogu Vede Zagorac u ženskim organizacijama i pokretima u Jugoslaviji (osnovala je Omladinsku podružnicu Ženskog pokreta, radila u uredništvu časopisa Ženski svijet i Mlada žena) čime argumentuje njenu “feminističku svest”, ali i značaj koji je imala za Muzej zbog uvođenja diskursa antiimperijalizma i antikolonijalizma i istraživačkog odnosa prema kolekciji.

Odeljak 4 – Država i tržište, preispituje odnos države prema ženama, u kontekstu uloge države u brizi o deci ili uopšte preispituju se koncepti države blagostanja i mogućnosti feminističke ekonomije. Natalija Perišić i Jelena Vidojević u studiji o državi blagostanja izlažu različite feminističke kritike ujedno ističući potrebu da se taj koncept osavremeni, ali i da se vrati na osnove na kojima počiva. Autorke ističu značaj koji je feministička kritika imala u odgovoru na pitanja kako se država blagostanja ophodi prema ženama, ženskom radu, reprodukciji rodnih uloga, zdravlju, obrazovanju i pravima žena.

Studija Marine Simić i Ivana Simić, o (dis)kontinuitetima u politikama javne brige o deci u socijalističkoj Jugoslaviji i Srbiji nadovezuje se na prethodni tekst o državi blagostanja i načinu na koji se država ophodi prema ženama. Autorski par navodi primer jedne takve države, njene ideologije i prakse u kontekstu brige o deci, ali ukazujući na propuste države zbog kojih je bez obzira na zvaničnu politiku briga o deci bila i ostala ženski domen. Istraživanje ukazuje na ovaj kontinuitet poimanja rodnih uloga i nakon tranzicije Srbije ali vidno lošiji položaj žena budući da se srpska državna pronatalistička retorika od proklamovane državne brige za zaposlene majke iz vremena socijalizma transformisala u „spasavanje nacije posredstvom tržišta (i za njega)”.

Tatjana Đurić Kuzmanović u radu o feminističkoj ekonomiji u postsocijalističkoj Srbiji iznosi metodološke i kontekstualne izazove ukazujući na istorijski značaj koju je feministička ekonomija imala kao strategija otpora. Autorka navodi teme i oblasti kojia se feministička ekonomija bavi kao nauka, metodologiju i epistemologiju koju koristi i iznosi ključna pitanja koja postavlja u ekonomija privatne i javne sfere. Zaključuje da bi sistematično obrazovanje feministkinja i feminista za ekonomiju u Srbiji doprinelo bi razumevanju urodnjenih ekonomskih i poslovnih upravljačkih procesa, obrazaca i njihovih implikacija, feminističkoj kritici postojećih i oblikovanju potencijalno delotvornijih ekonomskih i rodnih politika.

Peta celina Uključene ili isključene uključuje studije o nasilju nad ženama, položajem u oružanim snagama, rodnoj perspektivi u pravnoj nauci i preispituje prostituciju kao “seks rad”. Tanja Ignjatović govori o uticaju antifeminizma na politike i prakse prema muškom nasilju protiv žena u globalnoj i lokalnoj perspektivi. Ona navodi okolnosti i prakse koje olakšavaju nasilje, kao izbegavanje imenovanja počinioca, sagledavanje nasilja kao individualnog problema, umanjivanje učestalosti, kao i prakse u istraživanjima kojima nedostaje rodna senztivnosti, vrši se eufemizacija, patologizacija, naturalizacija i fragmentacija fenomena. U tekstu se upozorava na moguće prepreke u definisanju nasilja i izazovima feminističke konceptualizacije pojmova (poput patrijarhata, žene i sl). Ističe značaj feminizma za uvođenje zakona koji štite žene, kao i izazove u sprovođenju standarda državnih politika upozoravajući na rizike jačanja antifeminističkih ideologija u svetu i preteći uticaj njihovih pokreta na prava koja su bez obzira na to što su stečena, uvek ugrožena.

Svetlana Janković i Zorica Mršević analiziraju uticaj feminističke teorije na učešće žena u oružanim snagama Srbije. Autorke zaključuju da je feminizam uticao na pozitivne stavove građanki/na, na širenje pojma bezbednosti, na kreiranje zakonskih pormena kao i prepoznavanje rodno zasnovanih izazova u vojsci. Međutim, jak antimilitaristički angažman feministkinja u Srbiji, suprotstavlja pacifizam zalaganju za učešće žena u vojsci. Iako feministička zajednica ostaje podeljena oko stavova o inkluziji žena u oružane snage, autorke u zaključku iznose pozitivan stav o učešću žena u vojsci.

Ana Radojević sistematično izlaže feminističke stavove o prostituciji – od onih da je to posledica patrijarhata i otelotvorenje nejednakosti do zastupanja prava na izbor, nastojeći da pokaže da čak i ako posmatramo prostituciju kao legitimnu i time je vidimo kao rad ne moramo da se nužno slažemo sa njim. Ona ističe razlike između legalizacije i dekriminalizacije prostitucije iznoseći svoj stav da prostituciju uz istraživanje lokalnih prilika treba dekriminalizovati paralelno sa borbom za prava prostitutki. Autorka ističe problematičnost prostitucije koncipirane kao „seks rad“ u isto vreme nudeći okvir koji prevazilazi dihotomiju „za i protiv“. 

Dragana Pejović na primeru četiri nove inkriminacije uvedene od 2016. u srpske zakone pokazuje značaj rodne perspektive u pravnoj nauci. Feministička perspektiva utiče na bolje razumevanje zakona i njihovu efektniju primenu. Autorka se posebno bavi primerima krivičnog dela proganjanja i polnog uznemiravanja upozoravajući na opasnost nedostatka rodne senzitivnosti u pravnoj nauci pod uticajem stereotipnih patrijarhalnih ideja o porodici, čime se još više ugrožavaju žene budući da utiču na stavove protiv inkriminacije.

Šesti odeljak – Mesta pobune i savezništva donosi nove feminističke perspektive o mogućim savezništvima – muškarcima u aktivizmu, solidarnosti kao političkog principa, ulozi emocija u politikama identiteta.  Zorana Antonijević iznosi rezultate svog istraživanja o stavovima muškaraca u feminističkom  aktivizmu, razmatra koji su to razlozi upuštanja u aktivizam, i zaključuje o tome koje to strategije feminizam i studije maskuliniteta treba da imaju da bi privukli više saveznika. Ona zaključuje da su vaspitanje i obrazovanje ključni faktori za stvaranje jednog feministe i predlaže izmenu obrazovanja kao najvažniju promenu ka stvaranju saveznika od muškaraca.

Jelena Vasiljević u tekstu o razmišljanjima o solidarnosti bavi se prolematizacijom ideje solidarnosti u savremenom kontekstu. Ona izdvaja ključno pitanje – može li solidarnost uticati na promenu odnosa moći u društvu i ukazuje na potrebu za ispitivanjem njene diskurzivne i retoričke upotrebe. Zaključuje da bi empirijskim uvidima poput ispitivanja stavova i ponašanja trebalo ispitati subjektivan doživljaj i interpersonalne aspekte solidarnosti. 

Melanija Lojpur istražuje ulogu emocija, posebno besa, u politikama identiteta i feminističkom aktivizmu. Ona ukazuje na položaj i značaj koji su emocije imale u feminističkoj teoriji i aktivizmu kroz istoriju ujedno ističući mogućnost da se njihova upotreba u feminističke svrhe dovede u pitanje. Posebno detaljno bavi se ulogom koju ima bes, u teoriji Odri Lord i  emocije uopšte u teoriji Sare Ahmed. Ukazuje na duboko ukorenjenu hijerarhijsku ustrojenost deihotomije razum-emocije u Zapadnoj filozofiji i poledice koje to ima u načinu na koji se treturaju emocije. Zaključak je da emocije imaju veliku važnost u formulaciji poltičkih zahteva zbog svog emancipatorskog potencijala.

Sedmi deo čine dva rada posvećena jeziku i rodu. Margareta Bašaragin u svom radu na primeru nemačkog jezika koji teoretizuje profesx lan horšanj pokazuje kako jezik može biti političko sredstvo (ne)diskriminatorne prakse, te otvara mogućnost primene njene jezičke teorije u srpskom jeziku. Neke od jezičkih oblika koje nudi su permanentna upotreba malog slova, donje crte i stvaranje neologizama. Po uzoru na horšanj zagovara potpuno novu jezičku formu x-oblik kao instrument za postizanje rodno neutralne upotrebe jezika prilikom imenovanja osoba.

Smiljana Milinkov i  Maja Sedlarević su analizirale upotrebu maternjeg i rodno osetljivoj jeika u profeijama na zorku od 11 profesorki koje su karijeru ostvarile u dijaspori, a obrazovale se u SFRJ i 16 novinarki iz Vojvofine od kojih neke rade u medijima na jezicima nacionalnih zajednica. Autorke su uočile nedoslednu upotreba rodno osetljivog jezika a kao razloge navode neformalnost obrazovanja o rodno senzitivnim jezičkim praksama, ali i odsustva standardizacije kojom se reguliše njegova upotreba.

Sada i ovde, osmi odeljak ukazuje na primene feminističke teorije na analize savremenih fenomena pop kulture, književnosti za decu i umetničkih praksi kao aktivističkih. Lada Stevanović analizira dva Diznijeva filma Zaleđeno kraljevstvo i Grdana kroz prizmu feminističke kritike. Ona ispituje reprezentaciju devojačke i ženske moći i kakvu ulogu imaju u mitovima i bajkama ženksa samostalnost i sloboda izbora. U radu ukazuje na to da Diznijeva filmska produkcija ipak pokazuje veći stepen emancipacije u odnosu na negativne primere ženske moći kroz istoriju kulture. Takođe, nije nevaćno napomenuti da ona ideje o ženskoj moći posmatra kroz prizmu teorije Marije Gimbutas, arheološkinje čije su ideje i danas polemisane među arheološkom i feminističkom akademskom zajednicom uprkos navodnoj „prevaziđenosti“.

Jelena Stefanović i Saša Glamočak, pišu o (ne)stereotipnim likovima u nagrađenim romanima za decu. One preispituju reprezentaciju ženskih likova, njihov izgled, karakter i vrednosti, uočavaju neke pozitivne tendencije u odnosu na romane koji su lektire više snažnih ženskih likova, veće odstupanje od stereotipa i postojanje ženske zajedice. Autorke uočavaju da nagrađeni autor zadržava rodne stereotipe dok ih nagrađene autorke prevazilaze.

Biljana Kosmogina iz perspektive umetnice, performerke i aktivistkinje piše neku vrstu umetničkog pamfleta, koji naziva performativni esej. Ona govori o problemima feminističkog aktivizma danas, o sporovima među feministkinjama oko aktivističkih praksami poput ekofeminizma i veganstva. Navodi zanimljive primere iz regiona gde su aktivizam i život najdirektnije spojeni  – Hela Liverić koja na Istri bavi stočarstvom, ekokampovi „bračkih vještica“, udruga Zemlja itd. Kosmogina se osvrće na kvir festivale kao formativna iskustva za njene umetničke prakse. Na kraju ona navodi pitanja koja je muče kao aktivistkinju, feministkinju i umetnicu u pokušajima da živi sva tri identiteta istovremeno. 

Zbornik, dakle, pokriva vrlo širok spektar tema, metodologija, polazišnih tačaka. On nije zbornik jedne uniformne feminističke teorije u Srbiji danas, već uistinu „zborno mesto“ različitih teorijskih pristupa. Pored toga što ukazuje na razvoj feminističke teorije, njeno metodološko bogatstvo i širinu, zbornik ukazuje i na moguće pravce razvoja teorije i njena ishodišta u praksi. Obrađivanjem društveno relevantnih pitanja o položaju žene u raznim sferama života od ekonomije i zakona preko vojske do reprezentacije žene u kulturi i umetnosti, ova knjiga nam služi i služiće budućim istraživačicama kao izvesni „presek stanja“. Čitajući je pitamo se dokle smo stigle u borbi, šta su moguće nove metode, koje metode su se pokazale delotvorne a koje ne, da li se zaista u praktičnom smislu primenjuje formalno stečena ravnopravnost, koji su to novi izazovi feminističke teorije i prakse danas.

Veliki značaj ovakvog zbornika je u tome što istraživanja fokusira na važne lokalne prakse i fenomene, bez generalizacija, već uz temeljnu kontekstualnu i društvenu analizu fenomena kojima svedočimo i koje živimo. Tekstovi zbornika korespondiraju sa širom publikom, pisani su jezikom koji je razumljiv velikom broju ljudi, teme koje obrađuje poznate su gotovo svakome od nas u manjoj ili većoj meri, ideje su prezentovane sistematično i kao da su svaka autorka i svaki autor vodili računa o tome da je ovo „teorija za sve“. 

Zbornik se bavi gotovo podjednako analizom prošlosti (u smislu preispitivanja kulture i nasleđa uopšte), promišljanjem sadašnjosti (nudi aktuelne polemike u feminističkoj teoriji i aktivizmu poput dilema vezanih za rad u vojsci, seks rad, zakone i sl.) i davanjem neke vrste preporuke za budućnost (kako stvarati feministe, kako jedne druge konstruktivno da kritikujemo kao feministkinje, koji modeli ekonomije ili zakonskih praksi treba da budu cilj ka kome se kao feminstkinje krećemo). Čini se da je zbornik postigao upravo ono što je i bila namera samih urednica – da bude mesto u kojem se ideje dele i testiraju, u kojem prećutani sukobi možda mogu i da se izglade a ne mesto gde se uspostavljaju autoriteti ili hijearhije.