‘’Ja sam još uvek daleko od pozitivnih primera novih žena, koje pristupaju iskustvu bivanja ženom sa relativnom lakoćom i, moglo bi se reći, sa zavidnom površnošću, čija osećanja i mentalne energije su usemerne na nešto drugo u životu a ne na sentimentalna ljubavna osećanja. Ipak, još uvek pripadam generaciji žena koje su odrastale na prekretnici istorije. Ljubav –  sa svim svojim razočarenjima, svojim tragedijama i večitim zahtevima za savršenom srećom – još uvek ima veliku ulogu u mom životu. Isuviše veliku!”
(Alexandra Kollontai, 1926)

Maja Solar (1980, Zagreb) doktorirala je filozofiju. Bavi se političkom teorijom, prevodi sa engleskog i francuskog, piše poeziju i prozu. Članica je kolektiva Gerusija i deo uredništva časopisa za teorijske prakse Stvar. Objavila je zbirku poezije Makulalalalatura (2008) za koju je dobila Brankovu nagradu (2009). Zbirka je nagrađena na konkursu za prvu knjigu (SKCKG), a dobila je i prvu nagradu Festivala poezije „Đuro Papharhaji“ u konkurenciji do 30 godina (2008). Prva knjiga bila je u užem izboru za Vitalovu nagradu. Drugu knjigu poezije, na mađarskom jeziku, Jellemzõ, hogy nem természetes (Naravno da nije prirodno) objavila je izdavačka kuća Forum (2015). Od 2007. do 2014. godine bila je deo uredništva časopisa za književnost i teoriju Polja. Bila je članica Centra za novu književnost Neolit, poetsko-političkog teatra Poetske rupe, autorka i učesnica performersko-poetskog programa LILITiranje (izvođenje poezije pesnikinja), te nekoliko performansa i poetskih video radova. Od 2015. godine prevodi za srpsko izdanje novina Le monde diplomatique. Živi u Novom Sadu.

godine 1936e…

se nekoliko miliona žena žurilo

zaletelo strmoglavilo u trku za udaju

kako je već nalagala tzv. sudbina

nekoliko hiljada žena se iste godine zaletelo da

rastera alge rata    

u front ožbukan ženskim rukama

u drvenastu reč sloboda

nekoliko maloletnica    krivih što su silovane

pobeglo je iz doma za zbrinjavanje kraj pariza

četristo delegatkinja je učestvovalo na kogresu internacionalnog ženskog saveza

u dubrovniku

bahrija nuri hadžić je bila u istambulu

divila se novoj turskoj ženi

u beogradu se preko sto lakoatletičarki jugoslavije takmičilo

u trčanju   bacanju kugle   skoku u dalj   skoku u vis   

skoku u kotao feminizma

nekoliko okeana žena je te godine brisalo prašinu

i doštrikavalo prošlogodišnju haljinu ne bi li izgledala kao nova

još više okeana žena je popilo batine

jer to se podrazumeva

jer to je prelepo žuto sa odsjajem žuči

tog leta se u stanu dr irene stefanović okupilo nekoliko

članica i članova kpj

od proširenih vena i indigo kvrga stradalo je mnoštvo radnih ljudi

prisiljenih da stoje i sede

da se krčkaju u radu za nadnicu

ili besplatnom u kući

mali hans je te godine za rođendan tražio od mame da mu kupi

francuske i nemačke vojnike, kako bi se igrao lepog rata

i zaleteo kao arijevski div na sve igračke koje su niže

u zraku su se kondenzovale kapljice neba budućeg afž-a

bojnog polja bezbroj ženskih ruku ušrafljenih u blatnjava

i nepismena dvorišta jugoslavije

sve to se neobuzdano zaletelo 1936e u oktobru

u prvi broj časopisa žene danas

panegiričarka 1

ovu pesmu posvećujem dragoj i strpljivoj mami

koja mi je kuhala frakove hrane

i štrcala u vene gnjecava  slana jela

dok je trajao ovaj mukotrpni posao

posvećujem je susedu

koji je pecao ribe u italic moru

blazirano

i nikada nije pročitao ništa što sam ikada napisala

posvećujem pesmu

drugovima i drugaricama

na benzinskoj pumpi u ohaju

kao i ritualiziranim devojčicama sa aerobika

egzibiconistima koji drkaju kurac u parku

svaki put kada prolazim na biciklu

ovu pesmu posvećujem svojoj deci

i njihovim dojiljama sa kalupima zrnastih

creva

zapečenim karlicama u stereotipima

svim lošim ocenama najstarije ćerke

iz predmeta  ’utopija’

filozofskom sinu

koji je mnogo propustio dok mama nije bila tu

jer je bila u visokoj noti ce

ovu pesmu posvećujem ljubavnicima

i ljubavnicama

i tranvestitima

koji na tajlandu imaju wc sa dvopolnim znakom

pa više ne moraju da se mešaju

sa čistim penisima i čistim vaginama

posvećujem je etipoljanima koji nemaju šta da jedu

ali zato svi trče

ne bi li jednog dana otišli na olimpijadu ili

neko drugo sportsko takmičenje

gde će zaraditi novac

posvećujem pesmu postsocijalističkom hororu

puno hvala ćelijama ždernjačama

demokratskog neoliberalizma

što govori o toleranciji i merama štednje

hvala državi što mi je

obesila dugove i pravoslavne pelene oko vrata

da ne mogu disati

mogu samo hvaliti

ovu pesmu posvećujem lokvanjima informacija

svim etičnim/jezivo skupim markama čiji proizvodi

nisu testirani na životinjama i koje takozvana žena mora

imati na spisku za odmor ::

neseser gel za tuširanje šampon + balsam + ulje za kosu + silikonske kapi za kosu

pasta za zube četkica za zube konac za zube

dezodorans brijač + pena za brijanje sapun

sredstvo za umivanje i skidanje šminke blaznice toner + hidrantna krema

šminka parfem četka i češalj aceton

naočare za sunce kupaći kostim peškir torba za plažu

vlažne maramice rekviziti za kupanje

sredstvo protiv bolova flasteri sredstvo protiv insekata

sredstvo za ublažavanje uboda i ujeda sredstvo protiv dijareje

antiseptik antipiretik losion za sunčanje – lice

losion za sunčanje – telo

losion za sunčanje – deca

losion nakon sunčanja

sprej za zaštitu kose od sunca

balzam za usta sa SPF

baterije sredstva za ublažavanje mučnine tokom putovanja

sef ključ za prtljag

termalna voda u spreju antibakterijski gel

pribor za nokte prezervativ putni deterdžent itd.

so-called paket za domaćice
(na akciji)

kokos brašno 100g  krompir pire 120g  palenta 500g  susam 200g

pirinač integralni 500g  ideologija domaćinstva 600g  pšenica belija 500g

suho grožđe 200g    beskonačna mešanja brisanja prašine i ribanja istog 460g

mrvice čokoladne 50g  topli majčinski osmeh koji zna da je sve divnodivno 470g

puding od vanile 200g

svaka prava žena zna prečicu do svoje uloge

cv

ime: samo-još-jedna-kičma-za-povijanje

prezime: ne bračno, jer brak je testo koje neke privileguje a neke ne

životni put: strm i stmoglav, uglavnom paničan i nezačinjen

osamdesetih: još uvek u tzv. socijalizmu

devedesetih: spaljen stan

radno iskustvo: fleksibilnost mobing  treninzi poslušnosti šutnje nesolidarisanja sa ostalim radnim senkama and so on

nerad: božesačuvaj, svi moraju raditi i doprinositi bogatima da budu još bogatiji

prekovremeni neplaćeni rad: ugodno se oseća. vešta u rintanju vikendom

hobi i druge veštine: umiranje i stanjivanje zbog ljubavi. njenih šest sestara i ona su oduvek umele lako gubiti kile i nestajati zbog ljubavi, to je porodična tradicija i talenat. da izgledaš kao špageta

u slobodno vreme: ako je početak leta, sluša lastavice koje se emituju gradskim ulicama. to su trenuci izlaženja iz tela-tenka. utapanja u frekvenciju malih gradskih sinkopa

telefon: uvek uključen i na raspolaganju svim gazdama sveta. kao i njihovim pulenima

telo: kišno. ume neumorno da plače, u sebi, tako da ne ometa druga radna tela

držanje: kičma je iskrivljena ali još uvek bukti, posvećena šefovima

psiha: trpeljiva. radno-etička. dobro izvežbana u uverenju da svako treba da radi dok ne crkne

edukacija: srednja, za visoku nije bilo visokog novca

poznavanje jezika: jezik kapitala ne razume tečno, ali se snalazi

i gmiže

druge kvalifikacije: kosa uredna, izrasle sede ofarbane, najlonke nepocepane

vreme pripravnosti: na nivou

u kući: nikad plaćena. kuća je krošnja i prirodno je da budeš žena koja čisti svoju kuću i zbrinjava decu… u knjizi za svaku ženu piše da je ipak mnogo gore dočekati goste nedoterana nego da ih dočeka prašina u sobi, što je jedno veliko olakšanje ako budeš u situaciji da moraš birati između ta dva

uputstvo za umiranje

neki ljudi umiru jako glupo. u najbizarnijim situacijama,

u slučajnostima koje su toliko slučajne da niko ne može shvatiti kako se to dogodilo.

ljudi umiru

ljudi žive koščate godine

koje sve do jedne vode u tu besmislenu smrt. 

u ponavljajući refren.

tako i ja.

umrla sam zbog ljubavi.

malopre. šezdesetšestog januara. dok me satirala šesta gnojna angina u mesecu.

ali ne, nisam umrla zbog virusa

iako je izgledalo kao da me bolest hladi i greje i na kraju udaljuje

ležala sam u našem posoljenom krevetu

zamišljala sneg i škripanje mirijada lopata koje ga prevrću

so na kapcima mi je zatvorila oči

ko zna koji put      u  najdužem plošnom kadru

lopate su postajale sve bučnije

znoj se stapao sa imaginarnim snegom

bol iz utrobe pluća grla se skvrčila u grudve i

odjednom je sve nestalo.

ljubav me ubila.

i tako je uvek bilo

onda u vreme rata kada nismo šest meseci smeli proviriti u druge prostorije stana, bez struje, bez vode. sa prozorskim olupinama koje su bile opasnost. jer su bile meta. ako se naziru naša tela… ležali smo kao sardine na jorganu u predsoblju, gde nije bilo prozora ili onoga što je ostalo od prozora. i dok smo ležali i venuli, dok je sav hlorofil odlazio iz naših mramornih tela, dok smo izbegavali prozore granate snajpere bombe, ja sam i tada umrla. ali ne, ne od granate, ne od metka, ne od opasnosti zvane prozor. ne zbog rata zbog kojeg je sve umiralo. nego opet na najgluplji način. pregazila me pošast ljubavi

ovo januarsko jutro ni po čemu drugome ne liči na aprilski ili majski početak rata u sarajevu

osim po smrtnoj figuri ljubavi.

bezveze je i što sam umrla baš sredinom meseca

jer danas su trebali stići svi računi

obuzela me blaga panika da li će moj cimer

zbog utučenosti i gubitka

platiti kiriju i sve što treba rebrima platiti

ili će se gazda suosjećati sa njim, izjaviti mu saučešće

i možda, ko zna, oprostiti mu jedno mesečno plaćanje

zbog tužnog događaja. tako glupa smrt bi na kraju mogla imati i neki smisao.

obuzela me panika i zbog toga što sam umrla neizdepilirana.

da sam barem znala satnicu smrti i drugačije napravila tjedni raspored,

izdepilirala bih se jučer

bila bih lep leš sa glatkim nogama danas.

(nauka kaže da dlake rastu i posle smrti. u dnevnom snežnom kadru

sve je vidljivo. migolji nemirno zverinje na kožnoj ploči)

u tridesetprvoj godini devetom mesecu i sedmom danu života

sam prvi put otišla na depilaciju voskom kod kozmetičarke. pre toga smo pinceta i ja bile najbolje prijateljice, iako ne baš strpljive jedna sa drugom. dok je kozmetičarka, također nestrpljiva i žustra, čupala dušu iz mojih staklenih nogu, ja ni tada nisam umrla od bola.

iako je trebalo. ne, ja sam opet umrla zbog ljubavi.

lopatanje snega, trganje leđnih mišića, iskakanje komične lopatice

prozori koji imaju okna i ne gledaju na pofaliće ili vogošću

sve je zasuo sneg. težak slani sneg se sručio u najsporiji snežni kadar ljubavnog filma

u tupu tišinu snežnog testa

zašto sada nisam umrla uz svečanu muziku?

muziku koja bi jednoj takvoj smrti dala težinu. na primer godspeed!you.black.emperor.

najviše volim umirati uz kovrdžave gitare.

jednom sam umrla uz ploču cocteau twins. album treasure. tada sam progutala

kovitlac plavih, fluorescentno plavih tableta. nisam brojala koliko. one su se usisavale u usnu duplju u ritmu usporenog vetrovitog kadra, najsporijeg kadra ikad. ali nisam umrla zbog tableta. usmrtila me dobro znana britva, isekla me na plave komade i odnela kroz plavi prozor u dugačku vrpcu vetra.

i dok neki i neke umiru

svečano.tragično.pompezno.uz bubnjeve i topove.u revolucionarnoj čeljusti.zbog ideja koje menjaju društveni sistem.radi spašavanja drugih.radi spašavanja sebe.na giljotini.na lomači.na žilavim poljima u seljačkim mukama.u žilavim fabrikama u radničkim mukama. od gladi.od rada.od raka.od granata.od zakona.od odmetničkih hromozoma.od silovanja i torture…

neki ljudi umiru jako glupo. u najbizarnijim situacijama,

u slučajnostima koje su toliko slučajne da niko ne može shvatiti kako se to dogodilo.

tako i ja,

feministica. koja se bori za drugačije emotivne i proizvodne odnose.

opet, uprkos svemu, umirem po ko zna koji put u dobro poznatom vodvilju,

zbog ljubavi.

*

‘’Ja sam još uvek daleko od pozitivnih primera novih žena, koje pristupaju iskustvu bivanja ženom sa relativnom lakoćom i, moglo bi se reći, sa zavidnom površnošću, čija osećanja i mentalne energije su usemerne na nešto drugo u životu a ne na sentimentalna ljubavna osećanja. Ipak, još uvek pripadam generaciji žena koje su odrastale na prekretnici istorije. Ljubav –  sa svim svojim razočarenjima, svojim tragedijama i večitim zahtevima za savršenom srećom – još uvek ima veliku ulogu u mom životu. Isuviše veliku!” (Alexandra Kollontai, 1926)