Krajem decembra razgovor o utiscima godine nameće se sam po sebi, što uvek deluje prilično revijalno i posve formalno.  Ipak, spremile smo očekivani obrt jer pričamo sa četiri urednice: Minjom Miletić, urednickom Jutrarnjeg programa na Televiziji N1, Jovanom Gligorijević, pomoćnicom glavnog urednika nedeljnika Vreme i Duškom Jovanić, novinarkom i do nedavno glavnom urednicom modnog magazina Elle – Srbija. Pred vama je jedan posve ženski uvid na dešavanja koja su obeležila 2018.

Milica: Želela bih da izbegnem bilo kakvu sugestiju pitanjima, već bih da vas zamolim da mi ispričate vaše najjače utiske 2018?

Minja: Ako posmatramo 2018. godinu iz ugla Srbije, malo događaja i datuma se izdvajaju kao važni. Pošto je kod nas politika najbitniji hobi, a ova godina je prošla bez velikih izbora, onda se stiče utisak da je u tom smislu godina bila prazna. Ipak izdvojila bih smenu u Narodnom pozorištvu u kojem su zajedničkom akcijom glumci uspeli da promene rukovodstvo te ustanove.

Ako govorimo o inovacijama, onda je godinu definitivno obeležila aplikacija Car Go. Paradoksalno je da se premijerka zalaže za digitalizaciju, a njena vlada zakonom zabranjuje rad jednog digitalnog servisa.

Ipak, meni je najjači utisak 2018-te povratak Novaka Đokovića. Ove godine smo videli njegovo jedno potpuno novo lice. Povrede i mnoge druge stvari su uticale da ne igra na nivou na kojem znamo da ume i može. Jeste li primetili koliko se odjednom pojavilo kritičara Novaka Đokovića? Kao da su se godinama krili i dočekali svojih pet minuta da budu u pravu da Novak baš i nije tako veliki teniser. Bilo je i onih koji su se ljutili što Đoković ne igra onako kako oni očekuju. Totalno nakaradna logika. Ali Novak nam je svima ove godine pokazao zbog čega je jedan od najboljih tenisera u istoriji ovog sporta. Kada su ga svi otpisali, kada su počeli da ga kritikuju oni koji su juče bili njegovi najvatreniji navijači, ovaj momak je pokazao neverovatnu snagu. Izborio se sa svojim problemima i ponovo postao broj 1. Moj je utisak da je teže vratiti se na prvo mesto nego ga prvi put osvojiti.

Duška: Pošto sam predstavljena kao neko ko dolazi iz modnog magazina, što više nije formalno tako, ali moda me svakako mnogo interesuje i, ako ćemo malo da se našalimo, moj utisak je da će se žuti prsluci sledeće godine nositi i u Srbiji. Ali moj utisak koji bih želela da podelim sa vama i koji nije samo karakterističan samo za 2018, je opšteprisutna scenografija sreće, koja bukvalno štipa za oči. Mislim, pri tom, na teror sreće kojim smo napadnuti sa svih strana: od osećaja da nam iza svakog ćoška preti da će nam jedan od 442 miliona ukrasa pasti na glavu – do straha. Neko je rekao da Srbijom ne vlada Vučić i Srpska napredna stranka, nego – strah. Plaše nas svakodnevno: kada otvorimo bilo koje novine ili portal, preti nam kataklizma: od vremenske prognoze, preko Trećeg svetskog rata, otkaza do gladi (taj fantomski, a sada stvarni strah je uvek postojao kod Srba, što smo videli prilikom otvaranja niskobudžetnog lanca supermarketa, recimo). Koje god dugme da pritisnem, vidim da ništa nisam uradila kako treba, a jedino što su neki od nas dobro uradili je to da su dobro glasali.

Teror sreće je podignut na najviši državni nivo, pa Novu godinu moramo da slavimo šest meseci. Pomislim da će mi komunalci zazvoniti na vrata 31. decembra i kazniti me jer nisam dovoljno oduševljena.

Jovana: Rekla bih da je 2018-ta bila godina izneverenih očekivanja, malih pobeda i velikih poraza. Kada kažem izneverena očekivanja mislim na to da smo prošlu godinu završili u nadi da će 2018-ta biti raspletna godina kada je reč o statusu Kosova. Mi smo na kraju 2018. godine, a situacija na Kosovu ne da nije raspletena nego je još zamršenija i tome doprinose sve strane: i srpska, i albanska, i međunarodna zajednica. Imam utisak da Hačima Tačija i Aleksandra Vučića Federika Mogerini (Frederica Mogherini) prima subotom popodne, kada završi sa ostalim obavezama, što se vidi i prema tome kako je obučena. To su neka izdanja u kojima sigurno ne ide na posao, već imam utisak da ih prima posve casual, da ih “odrađuje” u pauzi imeđu dva čaja.

Kada govorim o malim pobedama mislim na smenu upravnika u Narodnom pozorištu, ali i na izbor Milene Minje Bogavac za upravnicu Narodnog pozorišta u Šapcu. Mnogi će reći da je Šabac slobodna teritorija pa je to tamo moguće, ali da se ne lažemo, znamo kakve su nam političke elite, bez obzira na poličke partije. Ovde je izabrana jedna žena koja je celu svoju karijeru provela na alternativnoj umetničkoj sceni, koja je u svom radu uvek kontrirala institucionalnom sistemu. Meni je na vest da je izabrana bilo na pameti jedino pitanje: da li je moguće da jedna mlada žena, moje generacije, koja vodi isti takav pasji život kao i ja, dobila priliku da u mainstreamu pokaže i dokaže šta zna. Što se najvećih poraza tiče, ne mogu da govorim o retrospektivi 2018. godine a da ne pomenem šta su sve žene u Srbiji preturile preko svojih glava. Pre svega mislim na 30 ubijenih žena, ali i na teror nad ženama kada je reč o reproduktivnim politikama. A to su pritisci i pokušaji države da nas podmiti da rađamo tako što će nam davati neku siću, do poražavajućih rešenja koje su porodilje počele da primaju u iznosima od 600, 900 ili 1000 dinara, i to, naglašavam, bruto vrednosti, od čega se onda odbija 30 odsto. Ova godina se zato završava protestom “Mame su ljute” na kojem su majke, porodilje i trudnice protestovale protiv tih rešenja i izmenjenog Zakona o finansijskoj podršci porodicama sa decom, a koji nijednu kategoriju žena u Srbiji nije ostavio neponiženom.

Minja: Ali moram da pomenem podele i vređanja. Mislim da smo postali društvo koje se mnogo podelilo, oni su oni, mi smo mi. Evo, imala sam primer za to kada su pre neki dan na Televiziji N1 gostovali Nebojša Krstić i Slobodan Georgijev. Zvala sam ih iako je na N1 teško da imati dve strane, pogotovo predstavnike vlasti, koji odbijaju da gostuju kod nas. Želela sam da čujemo drugačija mišljenja: čoveka koji podržava ovu vlast, i drugog koji je ne podržava. Obojica su aktivni tviteraši. Međutim, dobila sam niz negativnih komentara, tipa: zašto zovem njega kad se on pojavljuje na drugim televizijama. Ali zar mi treba da budemo isti kao oni? Zar nije poenta medija da polemiše i kreira debatu, a ne da predstavlja samo jednu stranu?

Jovana: Mi u nedeljniku Vreme imamo isti problem kada pozovemo da nam neko iz države da intervju ili da dođe na neku konferenciju. Onda se od mene, na tim konferencijama, još i očekuje da kao moderatorka napadam tu, recimo, ženu, koja dolazi iz državnih struktura. Meni to ne pada na pamet, jer sam tu u ulozi domaćice. A drugo, taj gost ili gošća je pristala da dođe na klizav teren na kojem će, zna to, biti napadana. To su ti stavovi da mediji treba da preuzmu ulogu opozicije zato što je opozicija slaba. Ne pada mi na pamet! Možda ću se nekada malo uzdržati od kritikovanja opozicije jer je nepristojno udarati mrtvog konja dok leži na zemlji.

Htela bih da zaokružim ove simptome straha o kojem i Duška pričala.

Mi smo taoci nečega što više nije država već marketinška mašinerija. Dakle, živimo u talačkoj krizi i to je moj utisak o Srbiji kada je reč o 2018 godini.

Milica: Hajdemo onda direktno u Ameriku i na početak godine kada je Opra Vinfri (Oprah Winfrey) prodrmala govorom “Time is up” na dodeli nagrada “Golden Globe”. Ovo je bila neka vrsta krune one prethodne #metoo godine. Feminističke kampanje se od tada u Americi nastavljaju prilično silno, a kako procenjujete da se to odvija kod nas? Meni se čini da je sve više konferencija za osnaživanje žena, raznih kampanja o rodnoj ravnopravnosti na korporativnom nivou, brojne feminističke organizacije imaju vidno aktivističko delovanje, žensko preduzetništvo čak i vlada Srbije podržava. Hoće li i može li ovaj američki način da moćne žene lobiraju i vrše uticaj za opštu stvar žena biti primenljiv i u Srbiji?

Minja: Mislim da smo mi daleko od toga. Sve te konferencijice i sve to što nabrajaš da se dešava je u takvom početku ovde kod nas, da ako ovako nastavimo dostići ćemo Ameriku za dvesto godina. Drugo, sve te američke žene od autoriteta, sve te vrhunske holivudske glumice, znamo koliko su plaćene. Ovde ne možeš da budeš slobodna na taj način, jer sloboda podrazumeva materijalnu nezavisnost. Kada pogledamo ubistva žena, pa Zakon o finansiskoj podršci porodicama sa decom, pa žene su i danas na istim pozicijama i lošije su plaćene od muškaraca, a kamo li da pričamo o nekoj borbi za rodnu ravnopravnost, o nekoj solidarnosti. Takođe, moram da napomenem da je rađeno istraživanje o tome zašto žene nisu solidarne. Anketa je bila anonimna i ispitanice su kao razloge navodile ljubomoru, sujetu, i takve stvari, da je ženu, koja je sprovodila to istraživanje, bilo sramota da saopšti rezultate. Mi smo toliko daleko od tog modela, jer mi imamo druge probleme.

Duška: Meni je svetski utisak u tom smislu stih pesme dragog Vlade Divljana “Zašto su danas devojke ljute”. Mislim da je u svetu prvi put njihov bes postao oslobođen kroz ova dva pokreta: Me too i Time’s Up. Marš je počeo u Holivudu, predvodila ga je Meril Strip (Meryl Streep) a onda su se odmah javili hejteri koji su vikali: “Ali ona se slikala sa Vajnstinom” (Harvey Wienstein). I jedine koje su izašle na klizav teren su Ketrin Denev (Cathrine Deneuve) i Brižit Bardo (Brigitte Bardot), koje su rekle: “Ok, ali ko će nam posle toga prići.” I onda je postalo problematično to da ako nisi na tom talasu nalaziš se u problemu. Takođe, ove godine je u Americi urađeno istraživanje među advokatima. Ako muškarac u završnoj reči govori oštro i ljuto, on dobija aplauze i ostavlja dobar utisak, dok žena ako je ljuta, njen glas je piskav, što ostavlja loš utisak. Dakle, i u Americi se još događa to da ako je muškarac besan – on je lider, a žena ako je ljuta onda je pitaju: “Kako Vaša histerija danas”. A znamo da histerija potiče od latinske reči i znači materica.

Imam dovoljno godina, pa sam prisutvovala vremenu kada su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Vesna Pusić bile feministkinje. Bila sam okružena tim fenomenalnim ženama koje su “preživele komunizam i još se i smejale”. Mi smo u to zlatno doba feminizma šetale po mnogo svežijem vazduhu, i hvalile se da smo u vertikalnom položaju, jer smo ustale pre svih svetskih feministkinja, budući da smo smo besomučno stajale u redovima za osnovne stvari. Muškarci su tada cinično preporučivali ženama da se vrate u krevet i pokušaju još jednom. I uvek je ta ista stvar, kao i kada žena govori na protestu, pa joj svi zameraju što to nije ženstveno. Kao da joj to smeta da izrazi svoje mišljenje.

Jovana: Moje mišljenje je da su nositeljke pokreta Me Too u Srbiji hrabre žene iz Brusa, koje su podnele prijavu protiv predsednika opštine, koji ih je seksualno zlostavljao i dve studentkinje sa Univerziteta u Kragujevcu, koje su prijavile svoje profesore za seksualne ucene.

Mi nemamo elitu bogatih, privilegovanih žena koje bi mogle da budu glas ovih manje privilegovanih. Nismo mi društvo koje je ikada imalo elitu sa tom snagom da bude paradigma i koja može da iznese promenu. Nama će promena, kao i uvek do sada, doći od tih žena koje nemaju izbora, koje više nemaju šta da izgube.

Moram da pomenem i to da još nemamo Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Imale smo katastrofalan predlog, i kada pominjemo projekte, konferencije i feminističke organizacije, ne bih ih zanemarila jer je to način da se umreže i zajednički izbore da se jedan takav skandalozan nacrt povuče i da se napiše jedan novi. Ali mi taj zakon još nemamo. Ma šta mislila o ovom režimu ali ovde sam potpuno na strani Zorane Mihajlović, predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost, jer vidim da mizogizam Zorana Đorđevića ne dozvoljava da se ovaj zakon donese ni u kakvom obliku.

Duška: Ne bi ni bilo feminizma da smo se drugačije ponašali prema ženama. A druga stvar koja ovde vlada vekoma je “da je damski ćutati”. Mi već vekovima imamo tu verbalnu burku. I sada mene neko uvredi i ja, pošto sam dama, neću mu istom merom odgovoriti, jer time kvarim frizuru i dobijam bore. U tom kontekstu bi volela da pomenem izložbu “Žena po meri društva”, odnosno žena koja pomera društva” jer sam se tamo suočila sa time kako se žena prikazuje i kako se ona percipira i nudi. Isto je bilo u 18. veku i sada, u 21. veku. Izloženi su portreti u ulju srpskih slikara koje predstavljaju devojčice koje treba dobro da se udaju, a pored imamo izložene portrete britanskih umetnica istih takvih devojčica kako se predstavljaju na društvenim mrežama na digitalnim fotografijama. Ništa se suštinski nije promenilo osim tehnike.

Milica: Minja, možeš li nas preusmeriti sa ženskih pokreta na ostale teme koje su obeležile svet u 2018?

Minja: Moram da pomenem ubistvo novinara Džamala Kašogdžija (Jamal Khashoggi), ovaj monstruozan zločin, pa se dogodio i završetak ere vlasti porodice Kastro na Kubi. Međutim, ono što je na svetskoj sceni po meni događaj godine, svakako je istorijski susret američkog i severnokorejskog predsednika Donalda Trampa (Donald Trump) i Kim Džong Una (Kim Jong-Un). On je prvi prvi lider Severne Koreje koji je prešao vojnu liniju od kraja Korejskog rata 1953. godine i stupio na teritoriju Južne Koreje. Šta god danas govorili o tom sastanku, ovaj događaj je bez dileme bio istorijski , upravo zato što je bio nezamisliv. Amerika je decenijama bila bliža vojnoj intervenciji prema Severnoj Koreji nego bilo kakvom dijalogu, a ni druga strana nije pokazivala ikakvu spremnost za saradnjom. Kakve god da budu posledice ovog susreta, koliko god da očekivanja budu daleko iznad onoga što će biti realni rezultati, ne bi trebalo umanjivati značaj ovog susreta. Ovo trebalo da bude i velika inspiracija liderima na Balkanu, da jednom zauvek sve naše probleme stavimo iza nas.

Jovana: Ne mogu da odolim da ne pomenem događaj koji mi je vratio veru u čovečanstvo, a to je spasavanje dečaka iz pećine na Tajlandu. Bez obzira na to što sam novinarka i što sam uključena na sve vesti stalno, u ta dva dana, dok je trajalo spasavanje, isljučila sam se od svega, dok sam pratila akciju spasavanja. Na kraju kada su dečaci bili spaseni, a koji su se junački držala svih tih dana, sve je delovalo kao nekakva bajka i znala sam da će to biti jedan od najvećih utisaka ove godine.

Milica: Često jednu godinu obeleže i neki kulturološki ili lifestyle fenomeni više nego neki veliki događaji. Nekad je to bestseler, televizijska serija, utakmica ili filmski spektakl. Mene je recimo razbilo “Jutro će promeniti sve” i potpuno sam se navukla na junake koji samo deluje da su zbunjeni. Mislim da duh tog novog vremena dolazi a sa njim i sve ostale promene, na svim nivoima, gde najmanje mislim na politiku i smenu vlasti i ostale banalnosti, već na jedan stav i zahtev od života i od sebe samih. A istovremeno, “Jutro” je toliko nepretenciozno, sa mnogo nekog jednostavnog šarma i odlične muzike.

Duška: Jeste, ta serija prikazuje generaciju koja je neka Z genercija, koja ne pada ni na brendirane stvari, što je i u svetu trend. Oni će pre otputovati nego što će dati pare za neku tašnu, što naša generacija i dalje nastavlja da radi. Takođe, pošto sam slaba na Bredlija Kupera, film The Star is Born mi je fantastičan, a pesma je zaista divna. Ali pre svega bih volela da govorimo o fenomenu Ferante, jer u skorašnje vreme nismo imali tako nešto – od toliko suprotstavljenih mišljenja, do toga da je domaćička literatura, da je u Italiji marginalna, do toga da je sve napisao jedan muškarac (ali su se ipak svi složili da nijedan muškarac ne može tako da piše), pa do toga da li će HBO serija da pozlati ili ublati delo Ferante.

Jovana: Ferante nije samo ličnost ove godine, već i cele jedne epohe. Teško da će se uskoro ponoviti takav fenomen u svetu da autorka ostane potpuno anonimna, a da napravi takav bum i to sa knjigom koja, bilo da je domaćička, feministička, ili radikalno levičarska, ali je svakako kvalitetna literatura u kojoj svako može da se identifikuje. Što se ostalih fenomena tiče, taj trend serija u kojima su žene glavne junakinje počeo još ranijih godina a u kojima se žensko pitanje tretira kao složen fenomen. Često se feministkinje pogrešno percipiraju kao žene koje percipiraju druge žene kao svetice. Ne, prihvatamo jedne druge sa svim svojim manama i slabostima, pa i odvratnim karakternim osobinama. To su serije poput “Sluškinjina priča”, “Orange Is a New Black”, “Big Little Lies”…, ali ove godine imamo dve serije oko kojih se vodi rat ili si za jednu ili za drugu. Jedna je “Sharp Objects” prema romanu Džilijan Flin (Gillian Flynn) a druga je Killing Eve sa Sandrom Oh u glavnoj ulozi. E, meni se dopadaju obe.

Milica: Jedna od reči godine koje su prograsili engleski rečnici je i single-use (reč godine Collins rečnika). U kontekstu mode dosta korišćena u 2018, zar ne, Duška?

Duška: Single-use je dosta pominjana u vezi sa modom, kao i ekologija, jer je modna industrija druga po zagađenosti, nakon naftne. Mnoge modne kuće su izbacile conscious kolekcije, većina se odrekla krzna, a Stella MacCartney je napravila čudo. Dve godine je radila na patikama koje će biti spojene lepkom koji nije životinjskog porekla. Međutim, imamo i situaciju da je razgradivost bunde od veštačkog krzna duža nego one od prirodnog. U Norveškoj je održan simpozijum i jedno od pravila je da se nosi retrto i polovna garderoba.

Proglašavam kao reč godine i slow fashion, ne želim outfit dana, već outfit godine, želim da jedan odevni predmet obučem dvadeset i pedeset puta jer ga volim i jer mi dobro stoji.

Minja: Jeste dodala bih ovde kako nas sve pritiska na to single-use ponašanje – da nešto jednom obučeš i onda treba da ga baciš. Čekajte, ako kupim neku stvar neću je jednom obući i baciti je. Nisam ni u mogućnosti da to radim, a u medijima se sve to primeti i onda vole da kažu: “Nosila je iste cipele pet puta.”

Duška: Da te utešim, žene iz Vogue, koje su veoma classy nose namerno jedno haljinu. A Mira Duma je došla na promociju svog portala 24/7 i te nedelje se na Instagramu tri puta pojavila u istoj haljini. Nego, moram da pomenem i smrt kao jednu od mojih omiljenih tema, te da sam se ove godine oprostila od svog omiljenog muškarca Antonija Bordena (Anthony Bourdain). Mnogi su se pitali: “Ali zašto on kada on ima sve?” i “Otkud njemu pravo da bude depresivan”. Ali ja sam mu odala priznanje jer je izabrao prime time to say good bye.

Jovana: Odakle ideja da će bogatstvo, putovanja i avanture usmeriti serotonin u mozgu da ide gde treba i da će nekoga poštedeti depresije. Nakon što smo primili tragičnu vesto o samoubistvu Marije Ćurčić, napisala sam tekst o tome zašto se nisam ubila i to je eskaliralo. Nastalo je veliko interesovanje za temu. 

Milica: Da li verujete u Deda Mraza? Kako slavite praznike?

Duška: Nešto mi je Deda Mraz starosna segregacija, pa ako bi moglo da je malo mlađi. Hajde da se malo i šalimo, ali i da ne dajemo ideje nekima koji su bili sve, a samo još nisu bili Deda Mraz. Živim u centru grada i kažu mi da moja jelka na terasi obeležava ceo taj kraj. I eto, ja koja sam protiv scenografije sreće nisam protiv scenografije praznika. Ne volim novogodišnju noć, ali volim Badnje veče i Božić, zato što su to najlepši porodični praznici. Za jednu Novu godinu sam bila u Parizu i celo popodne provela u restoranu u koji volela da dolazi Brižit Bardo. Čovek koji je dekorisao prostor za doček te večeri, pitao me je: “Kada mislite da odete?” , a ja sam mu odgovorila: “Nikad”. Tog momenta ispala mu je božićna kugla koju je držao u ustima. Posle toga otišla sam u hotel da spavam. A sutradan, 1. januara otišla sam na najbolji ručak u restoran Le Lip gde dolaze Parižani, kako bi se sklonili sa gužve na Champs-Elysees. Ne znam gde će ove godine biti Parižani.

Minja: Ne verujem u Deda Mraza i ne volim euforiju koja prati to veče, kada “moram dobro da se provedem”, jer to mi je veštački. Koliko sam se puta super provela neplanirano i mislim da treba slaviti život ne samo te večeri. Obično sam kod kuće za Novu godinu. Više volim Božić koji provodim u krugu porodice.

Svi sumiramo neke događaje i pravimo planove za dalje, ali mislim da planovi treba da budu lični i da se ne oslanjamo mnogo na ono što se dešava u Srbiji i u svetu, jer svi ti veliki događaji uglavnom loše utiču na naše privatne živote.

Jovana: Apsolutno verujem u Deda Mraza, jer mene je Deda Mraz doneo, rođena sam 1. januara. I pošto razgovaramo pored jelke na kojoj svetlucaju lampice, meni u stomaku titra kao kad se zaljubim. Jedna sam od retkih žena koja voli svoje rođendane, za mene je to još jedna godina iskustva i mudrosti, i baš me briga ako nisam ispunila ciljeve koje društvo od mene očekuje da ih ostvarim. Dakle, lampice, sve što miriši na cimet, sve što je crveno-zelena kombinacija. Pred Novu godinu me uhvati groznica pa počnem da nosim velike minđuše, veštačke trepavice, zlatnu senku i šljokice. (zdravica)

Ćaskanje se nastavlja o toksičnoj ženstvenosti, o (ne)prihvatanju svojih godina, o rolci Nore Efron (Nora Ephron), ko je i zašto feministkinje proglasio Baba-rogama, o tome ko će i kada će na ulice… (fade out)

Srećna vam Nova 2019 godina!