“Pristajući da razgovaramo o nasilju, znala sam da ću morati ponovo da zaronim u jezero bola i tuge. Na sreću moje iskustvo nije postalo neprebol. Osvestila sam ga.”

Hrabra žena koja je za MILICA magazin svedočila o nasilju želela je da ostane anonimna.

Tekst ilustruju radovi umetnice Marije Janković iz serije “Femicid”.

Kakav oblik nasilja ste trpeli u porodici?

Nasilje koje sam trpela bilo je mnogoliko: psihičko, finansijsko da bi kulminiralo u fizičko – od šamara do pretnje smrću. U početku ga nisam prepoznavala. Bilo je zaogrnuto plaštom ljubavi. Ja ga volim, on me voli – ceo svet je naš. 

Na dobronamerne primedbe prijatelja nisam se obazirala. Bože moj, pa oni ga ne poznaju dobro. Na savete dobrih roditelja koji su me voleli i želeli mi sreću, ostajala sam gluva. Na savet oca da nikoga ne mogu promeniti, odgovarala sam da će ga moja ljubav i toplina doma promeniti. Koliko sam grešila, shvatila sam nakon više od dve decenije hoda po mukama. Zato želim da kažem svim ženama, devojkama, svim bićima: nemojte trpeti nasilje, nemojte se zavaravati da će proći, da će se nasilnik promeniti. Neće, ako to sam ne odluči. Niko ne treba da živi povređivan, omalovažavan, maltretiran. Svi smo dostojni ljubavi, samo što treba da naučimo da je dajemo i da je primamo. 

Nekada je najteže priznati sebi pa onda i drugima, nije li?

Nemojte se stideti svoje greške u pogrešnom izboru partnera. Možda nas je ljubav zaslepila. Progledajte, naročito ako je nasilje u pitanju. Ako vas je udario, nazovite to pravim imenom. Ne opravdavajte. Ne krivite sebe. Ne sakrivajte se iza objašnjenja da ostajete u takvoj zajednici zbog dece. Tako sam i ja govorila. Obmanjivala sebe ovom laži. Istina je da sam se plašila života, odgovornosti, ljudi, samoće,… svega. Nije mi bilo lako, neće ni vama, ali izlaz postoji. 

Sudeći prema medijskoj slici nasilje se dešava mahom ženama na rubu društva. Kako objašnjavate predrasudu da su žrtve siromašne i neobrazovane žene?

Nasilnik je obično psihički bolesna osoba. Duboko su sakriveni ili potisnuti koreni njegovog nasilnog ponašanja. Ali, vas to ne treba da interesuje. Nasilnik je ponekad i odličan manipulator, što je bio moj slučaj, i teže ga je otkriti. Ako je pri tom i inteligentan, počeće da plete paukovu mrežu oko žrtve. Najpre me je odvojio od društva, stvarajući mi osećaj krivice za sve što njemu nije bilo po volji. Zatim je radio na tome da sam manje vredna, nesamostalna, da mi uruši samopouzdanje. I uspeo je.

Nemojte misliti da mi je bilo lakše jer sam profesorka. Ne. Školsko znanje tu ne pomaže mnogo. Trebalo bi razvijati emocionalnu inteligenciju, učiti mlade tolerantnosti, poštovanju prava i sloboda drugog bića, posebno voljenog bića, jer šta je ljubav, nego davanje potpune slobode? Ljubav je davanje, a ne uzimanje. Tome bi trebalo da učimo mlade.

Kako su Vaši bližnji i sredina reagovali na situaciju kroz koju ste prolazili? Šta je prava pomoć?

Najpre su se svi pravili da ne primećuju, zatim su se zgražavali, a mene sažaljevali. A žrtvi ne treba sažaljenje. Njoj treba pomoć. Kad sam počela da budem svesna svog položaja i da se borim da izađem iz tog začaranog kruga nasilja, i kada sam tražila konkretnu pomoć komšija i bližnjih da svedoče o nasilju, uglavnom su se ograđivali. “Sve ću ti pomoći, samo mene nemoj da mešaš”. A šta ćeš mi pomoći? Plakaćeš sa mnom, stavljaćeš led na moje uboje, psovaćeš sudbinu? Ne. Ništa od toga meni – žrtvi nije pomoglo. Nasilje treba prijaviti. 

Da li su Vam pomogle nadležne institucije i organizacije?

Teoretski sve je to lepo zamišljeno: umrežen rad policije, tužilaštva, centra za socijalni rad, sigurne kuće, savetodavne službe…  Oni imaju timove za borbu protiv nasilja. Idu na savetovanja. U stvarnoj situaciji je mnogo drugačije. Najpre zatražite pomoć stručnog lica, lekara neuropsihijatra. Vi ste žrtva i vama treba pomoć. Niste to postali zato što ste tako hteli i što vam se baš tako sviđa. Mnogo toga će vam postati jasno. Mnoge kockice će doći na svoje mesto. Nemojte misliti da je lako. Koliko puta sam poželela da umrem, da me nema, samo da se košmar već jednom završi. Ali sam uspela. Izborila sam se zahvaljujući podršci nekolicine prijatelja i stručnoj pomoći lekara. Shvatila sam da vredim, da moj život vredi, da volim i zaslužujem da budem voljena. Mnoge žene to nisu uspele. Ili su sâme odustale, ili su sprečene u tome na najbrutalniji način od nasilnika. 

Kao prosvetni radnik, majka i baka kako gledate na vaspitanje dece kao temelj zdravog društva, pa i eleminisanja nasilja?

Svoju decu sam učila tolerantnom ponašanju, poštovanju svoje i tuđe ličnosti, slobodi svih izbora, ali i odgovornostima koje oni nose. Mislim da sam uspela.

Nasilje je duboko uronjeno u našu istorijsku i kulturnu tradiciju. Narodna književnost je preplavljena nasiljem. Kako je moguće iskoračiti iz toliko snažno utemeljenog modela ponašanja?

Nama, ženama sa Balkana, mnogo je teže da se izborimo za, ne bih to nazvala ženska, već ljudska prava. Dugo je, vekovima, negovan kult bezuslovne poslušnosti žene i prihvatanje nasilja kao sudbine sa kojom se treba pomiriti (Hasanaginica, Sofka…). Ali, postojao je i Strahinjić ban. 

Treba mnogo vremena da ispravimo pogrešna uverenja, učenja, nametnute obrasce ponašanja. Počnimo od sebe i načinile smo značajan korak.  

Povodom obeležavanja 25. novembra, Međunarodnog dana protiv nasilja na ženama kojim počinje kampanja 16 dana aktivizma Milica Savić, saradnica MILICA magazina, obratila se Mreži Žena protiv nasilja i zatražila od njihovih aktivistkinja da nam protumače najnovije rezultate i zaključke istraživanja o žrtvama nasilja u 2018. godini. 

Prema podacim prikupljenih iz medija, Mreža Žene protiv nasilja zabeležila je da je u Srbiji, od početka godine od strane partnera ili člana porodice, ubijeno najmanje 28 žena: “Mi uvek naglašavamo da je najmanje ovoliko žena ubijeno zbog toga što je moguće da nisu svi slučajevi dospeli u medije, a takođe ne znamo koliko žena umre od posledica dugogodišnjeg trpljena nasilja”, izjavila je Vedrana Lacmanović, asistentkinja na projektu Mreža Žene protiv nasilja.

„Ako gledamo samo brojčano, u proseku svake godine u Srbiji bude ubijeno između 30 i 40 žena. Čini se da je iz godine u godinu ovaj broj konstantan”, rekla je Lacmanović i dodala da se određen broj žena obraćao nekoj od nadležnih institucija, ali da je taj broj u odnosu na prethodne godine primetno opao.

“Prema navodima medija, svaka peta ubijena žena obraćala se nekoj od nadležnih institucija pre nego što je ubijena. To ukazuje da je odgovor institucija bio neadekvatan ili je on izostao, što je nedopustivo”, apeluju iz Centra i ukazuju na to da  pad u broju prijava može upućivati na činjenicu da su žene obeshrabrene da prijave nasilje i, kako kažu, žene žrtve ne veruju da institucije mogu da im pomognu. 

Na to ukazuje i činjenica da sistem, navodno, ne ume da identifikuje žene koje su izložene nasilju, tj one koje su u visokom riziku da budu ubijene. “Neophodno je ispitati razloge zbog kojih sistem nije uspeo da zaštiti ove žene i sprečiti da i druge žene budu ubijene”, apelovala je Vedrana Lacmanović.