Barbara insistira da puste vinilku koju je upravo kupila, “Lili Marlen”. Na nemačkom peva Marlen Ditrih, 1959. godine. Hoće da čuje da li ploča radi. “Konobar je bog” u Beču, i potrebno je da ga osmesi i snishodljivost uzdrmaju do golicanja kako bi uslišio molbu. Barbara je uspela. Začulo se fino krckanje i Marlenin ozbiljan glas. 

“Mislim da ona ne zna da peva,” očarana Baša sklizne na kauč, u ulaznoj prostoriji kafe knjižare u kojoj se nalazimo. Na polici pored nas, knjige na engleskom, mama Toni:” Beloved”, Maja Anđelo “A letter to my daughter”. Nameštaj je stariji, ali su ogrebotine na stolovima i poderotine na foteljama sasvim uklopljene, i u pastelnim bojama. U jednom uglu, mala disko kugla se vrti na dnevnom svetlu. 

Barbara i ja smo u Beču dva meseca, preko nekog litararnog programa. Ona je iz Krakova. Dok čekamo Anu i Monu, posmatram kako fino zelene puzavice žive po knjigama. Drže se za korice, polegle i čitaju. Barbara strepi da ne isključe Marlen, i da li je cela ploča ispravna do kraja.

Stiže Ana, crno umazana oko usana. Pokazujemo joj da se obriše, ona zadiže haljinu i trlja crnilo koje postaje crvenilo kože: “ugljen. Radim crtež za izložbu sledećeg meseca.” I ona je dobila istu stipendiju, inače je iz Osla, pa leto u Beču provodi na dunavskim plažama, već prilično pocrvenela, “zagorela sam” pokazuje nam ramena, i peva: “We will create a world for two I’ll wait for you, the whole night through. For you, lili Marleen. For you, lili Marleen.” Prepoznala je Marlen Ditrih, a to je jedino što zna od teksta. 

“Njena kćerka je napisala knjigu o tome kako je Ditrih bila užasno egoistična, kćerka nije smela da ima prijatelje, ni psa, ni mačku, trebalo je samo u Ditrih da gleda,” priča Ana ispijajući toplu čokoladu. Barbara odmahuje rukom, ne može to da sluša, a pronalazak ovog vinila smatra za sreću pred venčanje u novembru. Ona i Agata venčaće se u Londonu. U to ime nazdravljamo toplim čokoladama. 

“Agata dolazi ovih dana, rekla sam joj da je vreme. Nismo se videle više od mesec dana. Osećam se k’o na robiji.”

“Zašto se venčavate u Londonu?”

“Pa, u Poljskoj nije moguć gej brak. Ne samo brak, ništa nije moguće…”

“O, da, da,” ozbiljna je Ana. 

“A ja imam rodbinu u Londonu, i obe znamo engleski…”

U trenutku kada se vinil još jednom zavrteo, stigla je i Mona. Rumena od ljutnje jer je Johan svoj veš ubacio sa njenim u mašinu. “Ne volim da peremo veš zajedno,” skoro je na ivici suza. Sve joj se smejemo. “Šta je smešno? Gadim se zajedničkog pranja!” Počeli su da žive zajedno prošlog meseca, i Mona od tada ne spava. 

Koliko ljubavi toliko ljubavi. Koliko ljudi toliko ljubavi. Sve smo se ućutale, prelistavam fotke koji mi je Š poslao sa našim psićem Lili. Razdvojeni smo kao na pustim ostrvima. Ploča, mala vatra, zacvrči pred sledeću pesmu, pa Marlenin glas: “Muss i denn, muss i den zum Städtele hinaus, Städtele hinaus…” 

Mona je duboko zamišljena. Ne poznajem je dugo, ali predviđam da će joj biti žao zbog tog veša, ona nikada nije živela ni sa kim. Čak ni sa roditeljima, koji su je kao srednjoškolku ostavili u Beču, i živeli u Americi. Na kraju ovakvih rasprava Johan i ona uglavnom plaču, ljube se i zaklinju na vernost.

“Barbara, ali, da li će tvoj brak važiti u ostalim zemljama u kojima je dozvoljen,” Ana polako, a nekako nevešto formuliše pitanje.

Baša potvrdno klima glavom, sa nosem duboko u čokoladi: “Namerno sam pitala u Krakovu, da li se mogu udati i za muškarca u Poljskoj, kad već nije dozvoljen brak sa ženom. Rekli su mi: ne, ne, nikako, posle venčanja u Engleskoj, to bi bila poligamija. To je protivzakonito.”

“Koji licemeri,” sikne Mona, “koliko ste vi zajedno?”

“Petnaest godina.”

“Wow,” Ana je impresionirana, “Džon i ja smo tek dve godine. To je sića. Volela bih da večno ostanemo zajedno. Ali, ne znam kako ćemo to sada izvesti, kad sam ja u Evropi na godinu dana, a on malo tu, malo u Johanesburgu. 

“Pa venčajte se i dobiće papire,” ispali Barbara. 

“On ne želi, oseća to kao easy way out, i misli da tako izdaje afričku borbu.”

“Je l’ može da ima dvojno državljanstvo? Možda ne mora da se odrekne južnoafričkog,” uključujem se.

“…O, kako ste sve vi praktične! Nikada tako ne razmišljam o ljubavi,” dodaje Mona.

“Pa, zato što ne moraš,”odgovara joj Barbara. 

“Šta to znači, da je moja ljubav glupa? Samo tako,… ljubav.”

“To niko nije rekao.”

“Ali to si mislila, u stilu: šta su Monini problemi, samo pranje veša i gluposti poput dlaka u lavabou…”

Barbara rukama prekriva uši: “Ne mogu sada da imam to takmičenje: kome je lošije. Stvarno ne mogu…”

Sličan razgovor smo vodile na jednom od naših prvih susreta. Mona nije želela da bude ocenjena kao osoba kojoj je sve lako u životu samo zato što je iz neke kako-tako uređene zemlje. Pritom je svesna kako i Austrija sa Kurcom kao premijerom, polako ali sigurno ukida elemente socijalne države. “Svaki dan donose nove odluke. Evo prošle nedelje su obustavili neku podršku ljudima sa invaliditetom.” I ona ne može da razume zašto upravo ljudi koji su imigrirali u Austriju, glasaju za političare koji vode antiimigracijsku politiku. “Dovoljno im je da imaju nekog muškarca koji im se čini odlučan, u prevodu patrijarhalan, pa da mu veruju. Neverovatno da ne čuju šta stoji iza tog govora. Kako ih razdvajaju, npr. kažu: prljavi i lenji su Arapi, a onda ovi neki drugi imigranti misle: aha, to se ne odnosi na nas, u pravu su, mi nismo takvi. Odnosi se na sve,” govorila nam je Mona.

Ana je primetila da njena priča previše odgovornosti baca na imigrante. Ali, kako stvar ne bi eksplodirala, Barbara ju je brzo pitala: “Kako si upoznala Džona?”

Upoznali su se u Johanesburgu gde je ona radila sa humanitarnom organizacijom, a gde on živi i radi kao pozorišni reditelj za mlade, vodi “PlayRiot” kolektiv. Iz imućne porodice iz Osla, ona nikada nije videla tako šarene tkanine, i nije osetila tako toplo Sunce. Nije videla tako spontani ples, ni tako napete ulice. Potvrdila je sve stereotipe i uživala u ljubavi sa Džonijem. Dve godine su živeli u johanesburškoj kući njegovog prijatelja koji je bio na putu i čuvali dva velika psa. Dolaskom u Evropu sve se promenilo. Ona strepi za njihovu ljubav. “Nismo prošli ni jednu granicu, nismo ušli ni u jedan prevoz, a da nije bio zaustavljen i pretresen. I mene su često pitali, da li je sve u redu, i da li ga poznajem. U groznici sam…”

“On je navikao na te stvari, to nema veze sa vašom ljubavlju,” ubeđivala ju je Barbara.

Ana je uvukla vrat, slegla ramenima.

“Šta? Ti stvarno misliš da je moguće da raskine s tobom, zbog svetskog rasizma?”

Ana ponovo slegne ramenima. 

“Ako bude tako, onda to nije ljubav. I nije ti ni potrebna,” skoro je vikala Mona.

“Naša ljubav nije mimo celog sveta,” šaputala je Ana.

“Nije, ali ne ide to tako. Cela situacija ti je nova. Samo o tome se radi. Navići ćeš se,” odgovara Mona.

“Ili se zajedno vratite u Afriku,” predložila je Barbara.

“Moguće je i to.”

…Dakle, još tada smo zaključile kako nam ne trebaju razgovori poređenja dna: kome je teže, ko više pati. Ipak, “lično mislim da Srbija pobeđuje… Ne znam odakle bih počela.” 

“A tek Poljska!” govorila je Baša, ”tamo je u toku kampanja, vladajuće fašisoidne struje, protiv ostanka u EU, jer oni su kao jaka i ponosna Poljska. Hoće EU pare, ali ispaljuju ljubav prema naciji kad treba skretati temu sa glavnih lokalnih pitanja, kao što je seča drveća, na primer… Od prošle godine sam deo gradskog saveta kojem se moraju priložiti zahtevi za seču drveća u gradu. Do sada sam znala da se to radi, i bolelo me kad čujem za ovo ili ono. A, sada, znam tačno koje drvo, gde i kada seku. Naše mišljenje niko ne sluša, a ja sve to detaljno čitam. Neizdrživo je.”

Ana stvarno nije razumela o čemu govori: ”Seći drveće. Zašto?”

“Izgovor je zato što je bolesno… A ustvari prave parkinge.”

“Zato što je bolesno?” Ana se zagleda u Bašu, “pa, kad imaš grip, ne kaže ti lekar, ok, evo ti pilula i skrati muke. Moguće je lečiti drveće.”

“Da li stvarno misliš da će Poljska izaći iz EU? Nisu valjda idioti,” Mona nije verovala. 

“Hm… Mislim da će možda, kao u Engleskoj, dati referendum da malo ispitaju mnjenje, pa će se šokirati kad im rezultat lupi u lice. Ja u toj Poljskoj neću biti. To je sigurno. Ne u Poljskoj izvan Evropske unije,” Baša je u ovom delu razgovora uvek bila glasnija.

 

Smrkava se. Sedimo u mirisima puter kroasana, tople čokolade, sosa od vanile, štrudle sa jabukama, i ne zaboravljamo ovaj razgovor. Naslonjene jedna na drugu, svaka od nas, kao i ljubav, zaseban je prostor i vreme. Setimo se da smo tu kako bi vežbale nemački, pod Moninim nadzorom. Ovo je Stammtisch. 

“Dobro… Današanja tema biće ljubavne veze,” uspravi se Mona. I mi sve za njom, jedna po jedna, tražimo u glavi ljubavne reči na nemačkom.