Treće tromesečje trudnoće. Vreme velikih planova, snova i nadanja. Takođe, i vreme velikih telesnih dimenzija, velikog umora, velike mrzovolje, i velike zapitanosti tipa: “Ma šta je meni sve ovo trebalo”? Okretanje u krevetu postaje olimpijska disciplina, svake stepenice deluju kao Mont Everest. Hormoni su na svom vrhuncu i proizvode sumanuto intenzivne reakcije na svaku sitnicu i još sumanutije snove dostojne najluđih dela dadaizma. Maraton zvani “trudnoća” se bliži svom kraju, a trudnica se bliži kraju – svojih živaca.

O supermoćima i supernemoćima

STAŠA: Šta ti je najveće ograničenje trenutno?

ANA: Ono telesno. Inače sam baš brza i energična, idem da trčim redovno na stazi i kroz šumu, hodam kao austrougarski vojnik. Čak i sada kada prolazim pored ljudi, gledaju me u čudu, jer sam deveti mesec, a brža sam od njih. Ipak, naravno da sam postala opreznija, jer čuvam svoju bebu. To je instinktivno. Jedva čekam da se porodim, kako bih legla na stomak. Ceo život spavam na stomaku i sad mi je neobično. Pričala mi je koleginica da joj je muž na plaži iskopao tri rupe u pesku, jednu ogromnu za stomak, i dve manje za grudi, kako bi legla na stomak trudna. 

STAŠA: A šta je tvoja najveća supermoć?

ANA: Supermoći su u glavi. Smirenost, osećaj da se dešava nešto divno, neverovatna ljubav prema nečemu što još ne poznaješ, nežnost…

STAŠA: Ja sam izgleda u trudnoći postala super-empata. I to ne u onom najosnovnijem smislu da samo saosećam sa tuđim bolom, nego su mi izrasle neke užasavajuće nevidljive antene kojima skupljam sve tuđe emocije u okolini. To naizgled deluje kao lepa stvar, ali je zapravo užasavajuće. Kad mi se desi da provedem mnogo vremena na događajima sa mnogo ljudi, vratim se kući potpuno ubijena sa naramkom tuđih strahova i strepnji i bude mi strašno teško. Kao da čitam tuđe misli, htela-ne htela. Kapiram da to služi mamama da bolje zaštite svoje bebe, ali je jezivo naporno.  Eto, moja nova super-moć je i moje najveće ograničenje.

O očekivanjima i zamišljanjima

ANA: Dobićeš devojčicu. Da li ti je bilo svejedno? A drugima oko tebe?

STAŠA: Dok nisam saznala da čekam devojčicu zaista mi je bilo svejedno. Kada su mi rekli da je bebac žensko, shvatila sam da sam to podsvesno priželjkivala. Verovatno zato što imam utisak da ću moći bolje da se snađem sa detetom koje prolazi kroz ono kroz šta sam i ja prošla. Iz istog razloga je moj muž prvo priželjkivao dečaka, ali sad kad zna da čeka ćerku, vatreni je pobornik one tvrdnje da su male devojčice u razvoju daleko ispred dečaka, jel’te. 

ANA: Mi ćemo dobiti batu. I ti i ja imamo crnogorsko poreklo. Evo, baš pre neki dan sam gledala sjajnu emisiju, odnosno dokumentarac Ive Parađanin o ciljanim abortusima devojčica u Crnoj Gori i kampanji “Neželjena”, i razmišljam baš kakve su reakcije bile na mog sina. Ne znam zašto, ali svi u našem društvu su nas zamišljali sa devojčicom, moj muž je pričao kako bi voleo devojčicu i za nju imamo i ime odavno, ali naravno, kad smo saznali da je dečko, bilo nam je super. Ipak, primetila sam kako celo moje društvo i ljudi oko mene obožavaju i glorifikuju devojčice, pa sam se šalila pričajući sa stomakom – “Niko te ne voli, samo mama!” Ono što me je baš iznenadilo je jedna poznanica, koja me je ubeđivala da su na ultrazvuku pogrešili, jer šta će nam još jedan takav na planeti, kad je bolje da smo “girl power”. ‘Alo, ti pričaš o mojoj bebi! Potpuni užas!

STAŠA: Očigledno da idiotske predrasude idu u oba smera… E, da, radni naslov vaše bebe je “Bubi”. Kako zamišljaš Bubija? 

ANA: Nikad mi nije bilo jasno kako i u kriminalistici funkcioniše foto-robot. Kako onda da zamislim svoju bebu? Ako nabacaš na gomilu spisak podataka o boji kose i očiju, oblicima glave, nosa, konstituciji, opet – to nije to. Najveće su mu šanse da će biti smeđkast, da će imati kestenjaste oči, puna usta, da će biti visok. A opet, kako bismo sad to mogli da znamo? 

STAŠA: Uh, ja se iz petnih žila se trudim da uopšte ne zamišljam svoju bebu, niti da projektujem bilo šta, čisto zato što je to odličan recept za razočarenja i šokove. Nadam se da će biti zdrava i vesela, to su jedina očekivanja. 

ANA: Meni je zanimljivo da razmišljam i o tome kakva će biti ličnost. Da li će biti sarkastičan ili voleti crni humor kao mi? Verovatno. Srela sam na jednom festivalu rediteljku koju je manje zanimala priča o njenom filmu, htela je da pričamo o mom sinu švaleru, jer će, pazi ovo, biti Blizanac u horoskopu kao Čola, Pol Makartni, Dragan Nikolić, Vlado Georgijev… Moja bebica od dva kilca – švalerčina! 

O pritiscima i preterivanju

ANA: Je l’ se i tebi čini da su naši roditelji bili opušteniji? 

STAŠA: Babe i đedovi su bili najopušteniji i slušali su svoje instinkte, roditelji su već bili ona generacija koja je počela da čita knjige o roditeljstvu i primenjuje naučeno, donekle. Sve ima prednosti i mane, naravno. Mi smo danas daleko osvešćeniji po pitanju zdravlja, ishrane i štetnih faktora u okolini, ali smo i skloniji tome da tretiramo decu kao nemoćne invalide kojima treba pomoć oko elementarnih stvari do 25. godine života. 

ANA: Ježim se kompeticije u koju su ljudi upali. Već na pola trudnoće ljudi imaju sobe, sve aparate, sve znaju, naporni su, polemišu da li treba odmah Pampers ili široko povijanje. To nema veze samo sa decom, ljudi se tako na forumima nadžnjevaju i oko letovanja, sala za svadbe, samo što to dolazi do usijanja kada je reč o bebama. Moja mama nije imala pojma koliko joj je u nekom trenutku teška beba, nije išla u školu roditeljstva, a sve je uradila kako treba. Pa i da nije. Aman, negde ćeš sigurno pogrešiti. Pa šta? Ovi neki profesionalni roditelji danas ga preteraše.

O tatama

STAŠA: Trudnicu svi pitaju (stalno) kako se oseća, buduće očeve samo potapšu po ramenu, u fazonu – “svaka čast, matori”. Kako je Nikola, kako podnosi?  Kako GURA?

ANA: Pazi, ja sam generalno prilično naporna osoba, a on kaže da je to deo mog šarma. Da li da mu verujemo?  Sad je sve obrnuto. Dobila sam neku novu samosvest, počela da se oslanjam na sebe, postala sam smirenija, što je paradoks. I onda mislim da je i on bio iznenađen takvim  mojim “zenom”. Ja planem za gluposti, a kad je reč o ozbiljnim stvarima, baš reagujem zrelo. Zato mislim da se to prenelo i na njega, koji je za razliku od mene jedna razumna osoba. Ipak, kada ga je drug pitao kako se oseća, rekao je da se uplašio. Mislim, realno je da se uplašiš, nećeš dobiti mrtvu lutku, nego živo biće sa okcima, ušićima – i to za zauvek. Bez vraćanja. Kako se Ivan drži?

STAŠA: Ivan je stena. Šta god da se dešava, on je sušta stabilnost i racio. Jedini momenat kad me je malo šokirao jeste njegovo priznanje da je to što sam trudna jako hrabar potez i da on na mom mestu ne bi imao nerava da prolazi kroz porođaj, nego bi se odvalio od totalne anestezije i prepustio čarima carskog reza i – to je bilo to. 

O porođaju

ANA: Je l’ se plašiš porođaja?

STAŠA: Na početku trudnoće sam se trudila da ne razmišljam o tome, na sredini sam bila prestravljena, a sad pred kraj – jedva čekam. Spremna sam na veliki bol (na koji te svi stalno podsećaju, to im je izgleda strašno zabavno), ali gledam na to kao na izazov, test, prijemni ispit. Što kažu estradne zvezde – imam pozitivnu tremu.

ANA:  Možda sebe precenjujem celog života, ali mislim da mogu mnogo da podnesem. Izgleda da tako delujem i drugima pa mi je drug rekao pre neki dan “Ti ćeš to k’o iz p…ke!” Strašno. Ali zato sam nedavno imala paniku po prvi put, ne zbog porođaja, već zbog svega ostalog – posla, činjenice da ću se na isti vrlo brzo vratiti, zbog svojih ideja o svom životu, iluzija da će sve biti savršeno, da ću sve morati da uklopim. Hemija uradi svoje, pomeša ti se sve: hoću da budem dobra mama, pišem knjigu, čitam knjigu, radim, možda i ne radim ako hoću. Ogroman je to pritisak, a onda dan kasnije – nema ga. 

STAŠA: Znači, spremna?

ANA: Odem tamo, lepo dišem i nadam se najboljem. 

Tekstove kolumne Raspomamile ilustruje Sonja Bajić