Što je stariji, Oktobarski salon je pred sve većim izazovom da nastavi da bude otkriće, prozor u svet, provokacija, inspiracija, i gostima i domaćinima. I generacijama koje dolaze. Iz najmlađe generacije likovnih kritičarki, Ana Simona Zelenović za Milica magazin piše o svom utisku sa 57. Oktobarskog salona i izdvaja nam svoje favoritkinje.

Tema salona je Čudo kakofonije, čime su umetnički direktor i direktorka sa Islanda, Danijel i Gunar Kvaran želeli da ukažu na diverzitet i širok spektar pravaca u kome se umetnost kreće. Bogatstvo tema, formi i koncepata vidjivo je posebno u zgradi Muzeja grada u Resavskoj ulici gde su na velikom prostoru prikazani međusobno veoma različiti umetnički poduhvati. Kustoski par je konceptom obuhvatio umetnike/ce starijih generacija poput Sindi Šerman, Joko Ono i Lari Bela, kao i umetnike/ce koji su relativno nova ali već vrlo uspešna lica svetske umetničke scene poput Helen Marten, Anike Ji ili Korakrita Arunanondčaija. 

Neke od umetnica iz Srbije, poput Lidije Delić, Ivane Bašić, Maje Đorđević i Marte Jovanović poznate su već publici Milica magazina, dok druge sjajne umetnice sa svetske scene čekaju da ih otkrijete u pet izlagačkih prostora u gradu – galeriji SANU-a, KCB-u, galerijama Remont i U10 i pomenutom Muzeju grada Beograda. Predstaviću vam četiri umetnice koje su na mene ostavile najveći utisak, najpre zbog svog aktivnog preispitivanja kulutre, istorije, psihe, a potom i zbog čulnih utisaka koje njihovi izloženi radovi ostavljaju. Predstavljam vam, dakle, moje favorite sa ovogodišnjeg salona, čime ne želim da istaknem njihov kvalitet u odnosu na druge, već ispoljim svoj lični senzibilitet kako to ohrabruje uredništvo ovog magazina.

Aleksandra Domanović

Umetnica iz Novog Sada (1981), odrasla u Sloveniji gde je studirala na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Kasnije je studirala na Univerzitetu primenjenih umetnosti u Beču, a danas živi i stvara u Berlinu. Najčešće se u svojim radovima bavi fenomenima prisutnim u savremenom društvu, popularnom kulutrom, istorijom kao i kulturnim, tehnološkim i naučnim razvojem u kontekstu njihovih uticaja na nacionalni i kulturni identitet. U njenim radovima prisutno je iskustvo sajber-feminizma, ali i iskustvo odrastanja u jugoslovenskom i istočnoevropskom društveno-političkom kontekstu. Nedavno je imala samostalne izložbe u Bundeskunsthalleu u Bonu, Henry Moor institutu u Lidsu, muzeju Bojimans Van Beuningen u Roterdamu, Galeriji moderne umetnosti u Glazgovu i Kunsthalle u Bazelu. 

Na Oktobarskom salonu izložen je njen jedanaestominutni video rad 19:30 iz 2019-11. Dnevnik u pola 8 je bilo nešto što ljude povezuje širom Jugoslavije – iste vesti čuju svi koji gledaju u tom trenutku gledaju RTS1 na televiziji. Gledanje vesti u 19.30 je dugo bila praksa mnogih Jugoslovena/ki dok početkom devedesetih ova praksa opada, pojavljuju se nacionalne televizije i fikcija koju televizija servira kao realnost sada je drugačija za svaku naciju. Umetnica kolažira uvodne špice vesti u 19.30 na RTS1, od 1958. pa do raspada Jugoslavije, a potom uvodne špice nacionalnih programa. Muzika i slika koje su deo kolektivnog sećanja onih koji su odrastali u Jugoslaviji evociraju i nostalgiju i bol. Zvuk koji se čuo svaki dan u isto vreme postao je deo našeg dnevnog repertoara, njegova promena evocira i lične promene vezane za određeni period. Međutim, umetnica stvara novu muziku od kombinacije ovih fragmenata prošlosti – muziku koja je u odrastanju 90-ih za nju i mnoge druge tada mlade ljude imala ujedinjujući karakter kako je to imao dnevnik u 19.30 za starije. Oko 1995. elektro muzika i igranje koje je pratilo postajali su sve popularniji, a repetativni zvuk techna nije nosio sa sobom nacionalne ili druge političke konotacije, što je mladim ljudima pružalo alternativu i prostor za njihovu utopiju. Domanović je, nakon svog dugog i temeljnog istraživanja uvodnih špica širom Jugoslavije, pozvala DJ-eve da ih koriste kao semplove praveći od njih mikseve. Umetnica je uspela da oživi sećanje na delove prošlosti ali ujedno ih rekontekstualizuje. To je učinila apstrahujući špice, koristeći ih kao muzičke i vizuelne jedinice i stapajući ih u celinu u kojoj istovremeno postoje u novom kontekstu. Njen rad je stoga posebno zanimljiv onima koji imaju vizuelno i audio iskustvo Dnevnika u 19.30, a onima koji ga nemaju može da bude muzičko-likovna senzaciija koja govori o jednom vremenu.

Anika Ji (Anicka Yi)

Anika Ji je konceptualna umetnica rođena u Seulu, koja se vrlo brzo po rođenju preselila u Njujork gde i danas živi, stvara i izlaže. Neko vreme po završetku Hunter koledža u Londonu radila je kao kopirajterka i stilistkinja. Počela je da stvara umetničke eksperimente u svojoj tridesetoj godini kada je otkrila interesovanja za nauku, tehnologiju i mirise. Njeni radovi se neretko bave odnosom tehnologije i prirode u savremenom društvu, ona pri kreiranju svojih instalacija angažuje i hemičare/ke i uključuje često materijale koji stimulišu i druga čula, pored vida – najčešće mirisa i dodira. Takođe materijali koje uključuje su, bili organski ili veštaški, deo svakodnevice – čips, sapuni, mleko, gel za kosu i sl. “Mene zanima veza između materijala i materijalizma, stanja nestajanja i njihovog odnosa prema značenju i vrednosti, konzumerističkom varenju i kulturnom metabolizmu.” Imala je samostalne izložbe u Guggenheim muzeju u Njujorku, Fridericanium-u u Kaselu, Kunsthalle Basel-u, The Cleveland muzeju i mnogim drugim izložbenim prostorima najviše u SAD-u.

U svom radu When Species Meet – Part 2 (Vegetable Psychology) iz 2016, instaliranom u galeriji SANU-a, umetnica poziva publiku stalno da ga dodirne, jer je deo instalacije – kavez obložen krznom. Ova dovitljiva igra materijala – kavez od koga se očekuje da bude metalni, hladan, odbojan i klaustrofobičan, napravljen je od krzna koje izaziva želju za dodirivanjem, i tako mekan i topao odaje potpuno drugačiji vajb u odnosu na svoju funkciju. Ovakve kombinacije materijala podsećaju nas na nadrealističke skulpture Meret Openhajm ili duhovite kaveze Dišana. Unutar kaveza nalazi se pečurka koja je obložena kamenčićima oko koje je mreža. Mreža može biti struktura tkiva ili mikroskopski zum neke biljke, koliko može biti rizom kompjuterski reiran kao algoritam. Anika Yi u svojim radovima briše granice između tehnologije i prirode, artificijelnog i organskog i odvodi nas u svet svoje biofikcije.

Pamela Rozenkranc

Švajcarska umetnica Pamela Rozenkranc nas je oduševila svojom ambijentalnom instalacijom u švajcarskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu 2015. Njena monohromna ambijentalna postavka izostavlja ljude, a uljučuje različit spektar materijala koji stimuliše ljudska čula. U drugim njenim radovima takođe je retko prisutno ljudsko telo, što ilustruje kontradikcije u osnovi njene umetnosti  – dok njene instalacije podrazumevaju telesnu i intelektualnu ljudsku percepciju, one telo izostavljaju iz samog rada, dakle prisutno je samo implicitno. Ona u radovima koristi materijale poput bakterija, vijagre, silikona i sl, materijale koji nisu očišćeni svojih društvenih značenja tako da ukazuje na društveni karakter svega što nas okružuje. Materijalima umetnica pripisuje i značenja i estetska svojstva, terajući posmatrače/ice da se začude i zapitaju o svojstvu prirodnih elemenata ali i o odnosu tehnologije i prirode.

Na Oktobarskom salonu umetnica instalira ambijent tbd (2018) u jednoj od soba Muzeja grada Beograda, na podu se nalazi supstanca slična pesku a zelena svetlost obasjava ceo ambijent. Kako je rad sačinjen iz malog broja elemenata – zagađenje i zelena svetlost, ona stilskim minimalizmom ukazuje na bitne ekološke probleme. Moram da primetim da je efekat mnogo jači uveče jer instalacija mnogo bolje izgleda kada u prostoriji padne mrak, zelena je još istaknutija i jarko neonska, tako da – izaberite pravo vreme za posetu. 

Helen Marten

Umetnica bazirana u Londonu, školovana na Central St. Martins univerzitetu umetnosti u Londonu a potom i na Ruskin School of Fine Arts na Oksford univerzitetu, dobitnica je dve prestižne britanske nagrade (obe 2016) – Tarnerova nagrada i Hepvortova nagrada za skulpturu, a njeni radovi takođe su poznati sa Venecijanskog bijenala 2015. Jako često njena dela se nalaze na granici skulpture i slike, instalacije i objekta, ambijenta i instalacije, ona se poigrava značenjima dok kolažira elemente različitih tehnika. Počela je da pravi instalacije u garaži svojih roditelja komponujući sama materijale koji su joj dostupni. Humor i jukstapozicija su neretko metodi njenog rada. 

U delu Packed for Perdition (early music) iz 2015, izložnom u galeriji SANU, Helen Marten poredi umetnost sa arheologijom – što direktim aluzijama poput fotografija sa arheoloških nalazišta u printu, što onim suptilnijim prisutnim u značenju slike. Ona kolažira tragove stvarnosti praveći od njih (kako sama naglašava da arheologija čini) polufiktivan narativ o materijalnoj realnosti. Njen rad sadrži materijale poput kože, antilopa, spreja, akrila i sl, oblik njenog rada aludira na ostatak iskopanih temelja građevine, čime Marten povezuje arheologiju i umetnost, obe se bave tragovima, ostacima, fragmentima stvarnosti, koje mi dalje činimo smislenim. U njenim delima je vrlo važan jezik, komunikacija elemenata slike sa prošlošću i sadašnjošću i likovna logika rada. Ovaj rad je strukturalistički organizovan, svaki njegov deo komunicira sa susednim i zajedno čine jednu celinu, arheološko nalazište koje čeka da mu se da značenje.