Ponovno čitanje književnog klasika jedno je od omiljenih provoda za vreme dugog toplog leta. Najčuvenije delu spisateljice Dubravke Ugrešić “Forsiranje romana-reke”, prvi put objavljeno 1988. godine, a Izdavačka kuća Booka nedavno ga je objavila ga u novom ruhu. Pored ovog dela koji je hrvatsku spisateljicu osvetlio na evropskoj književnoj sceni, Booka je izdala i njen najnoviji roman “Lisica”. Uz preporuku da (ponovo) otkrijete delo Dubravke Ugrešić nudimo vam kao ilustraciju odlomak iz “Forsiranje romana-reke”. Za ovaj roman Dubravka Ugrešić je dobila Nin-ovu nagradu i postala prva žena dobitnica najprestižnijeg književnog priznanja u tadašnjoj Jugoslaviji.
Dragi Peer,
Ovaj grad je samo mrlja na zemljopisnoj karti, kažu Dunja i Tanja, i čini se da su u pravu. Dosadna srednoevropska Oblomovka. Na ulicama vlada uspavanost, ljudi blijedih, mrzovoljnih lica puze poput omamljenih muha. Danas sam sjedila za stolom u gotovo praznu restoranu i promatrala čovjeka koji je sjedio za susjednim stolom. Čovjek je mirno i veoma pažljivo jeo meso, oglabajući kosti s užitkom, guleći ih bez žurbe sitnim pokretima zubi nalik na četkice, sve dok ne bi ulaštio kost do njezina sivkasta sjaja. Zatim bi polako podizao kost prema svjetlu koje je dopiralo s prozora, ogledao je poput kakva dragocjenog kamena i, ukoliko je našao za potrebno, oglabao bi je još malo, a onda zadovoljan odlagao na poseban tanjur. Slagao je kosti u nekom neobičnom, samo njemu razumljivom poretku. Sa zanimanjem sam pratila pokrete tog neobičnog gurmana. A onda je muškarac podigao malu, okruglastu kost, nalik na lopaticnu. Kost neke ptice (imaju li je ptice uopće?), kost se ispunila svjetlošću, ili mi se samo tako učinilo, u svakom slučaju spopala me snažna želja da ustanem, sjednem za negov stol, nježno ga uhvatim za ručni zglob, gricnem palac, poljubim kožicu između palca i kažiprsta, obuhvatim jezikom okruglastu koščicu i smotam je pod jezikom kao hostiju. U tom trenutku bljesnula je druga slika, iz mog djetinjstva. Sama sam često stavljala u usta dugme, ona s rubićem i četiri rupice i kružila rubićem, podmetala dugme pod jezik i držala ga tamo sve dok se moja usta ne bi ispunila obilnom slinom. Dugme-hostija. Zašto sam to činila? Ne znam. Zašto ti to pišem? Ne znam. Sjedeći tako za stolom, krišom sam otkinula jedno dugme na svojoj košulji i strpala ga u usta. Mislila sam o tome kako smo taj čovjek za susjednim stolom i ja ukrstili putanje u nekoj sekundi, u nekoj točci kojoj ne znam ime ni značenje… On je sjedio za stolom i mirno obavljao svoj ritual, kosti na zasebnom tanjuru ispisivale su neku tajnu poruku, kao što je ispisuje neki drevni, nama nerazumljivi ornament.
Jučer poslije večere Thomas i ja završili smo u njegovoj sobi, uljudno opipali jedan drugome erotski puls i povukli se. Ostala je slika Thomasovih tupih, okruglih testisa. Erotska memorija uvijek registrira detalje koji nepravedno (ili je to pravedno?) prekrivaju sliku cijele osobe. U toj zastrašujućoj ropotarnici čuvaju se osmijesi, dah, mirisi, pogledi, dijelovi tijela, nikada osoba. Na isti način, uostalom, dijelovi mene razasuti su po nečijim tuđim erotskim skladištima.
Danas je neki tip na razgovorima objavio da su mu ukrali rukopis romana. Djelovao je kao čovjek kojem su ukrali biografiju. U mene se uvlači osječaj da sam lutka koja osvaja prazne kvadratiće (kao u križaljci!) uzorne ženske (feminističke) biografije. Možda onaj osjećaj krhkosti svega koji me ne napušta i nije psihotičan strah nego realnost. Strah da će, ako skineš rukavicu, s njom nestati i ruka, strah da će se, podigneš li prozorske rolete, s njima podići i gradski pejzaž i u prozoru ostati praznina… Sjećaš li se kad su ti jednom zatajili brisači na automobilu, ti si izašao da krpom prebrišeš stakla, a ja sam ostala unutra, i u trenutku kad si obrisao staklo ispred mene, vrisnula sam, obuzeo me strah da ćeš zauvijek prebrisati i moje lice? I sada znam: povuče li netko jednoga dana onaj pravi končić – raspaaaaraaaat ću se…
Tvoja Cecilia
