Kuca Lili i ja više ne živimo same. Šapućem joj na uvce:  “Uvek ćemo biti ti i ja. Ali nikada više nećemo biti samo nas dve.“ Osmehuje se, očekujući nešto još konkretnije, kao parče mesa, na primer. Ljubav nas je nasukala na život sa Š. On je naša Šuma, i zvaćemo ga tako, Š.

Preseljenje je počelo sa nervoznom agenticom, odvijalo se preko nosača nameštaja koji sebi nalupa šamare kad popizdi, do biljke koju smo skoro ubili, i susreta sa najstrastvenijom ženom na svetu. Pa, najzad, u momentu predaha, shvatismo da se Toplana preko puta renovira, od 7 ujutru do 5 popodne. Dakle, ljubav nije sama. Ona je sa ljubavnicima kojih je najmanje dvoje, sa našim zaradama, sa traženjem poslova, ili unapređenjima, sa siromaštvom, sa porodičnim pričama ili bez njih. U nedogled ide sve što staje u ljubav ovih dana.

1.

Počelo je mojim pozivom preko oglasa za stan. Javila se agentica duge plave kose, visokog glasa, prilično nervoznog pogleda, dugih ruku, obučena u stilu koji je nekada bio rock and roll. Sve se jasno videlo kroz jedan informativni razgovor. Zbog te čudne fono prozirnosti, pristala sam na susret, što uglavnom izbegavam kada čujem da se stan renta preko agencije. Ipak, strašno me je zanimalo da li ona stvarno tako izgleda, baš kako sam je videla kroz slušalicu, a i bilo mi je drago što se nije lažno predstavila, kao rođaka vlasnika, ili sl. Agencije rade takve trikove, i tek u stanu, pred odluku, razotkriju se kroz procenat koji im se mora platiti. Ljudi svašta pričaju u ovim situacijama, o svom nesretnom detinjstvu zbog kojeg su postali agenti nekretnina i sada se snalaze po sopstvenim pravilima, o mami koja je vlasnica agencije pa ih tera da rade ovaj posao, pričaju o tome da su se odnekud vratili prevareni i sada nemaju šta drugo. Najređe tvrde da su odlični u prodaji. Svejedno, našle smo se u stanu, rock&roll agentica i ja. Tu je i trenutna stanarka, tu je i vlasnica stana. Stanarka drži malo dete u rukama, i u trećoj rečenici saopštava da ju je muž napustio. Agentica postaje nervozna da što pre pogledam prostor, ispred zgrade je čeka još klijenata, zakazala je termine jedan za drugim. Stanarka mi se obraća suznih očiju: “Zašto sama gledaš stan, gde ti je momak, ne valja to, ako mu sada popustiš uvek će te tretirati kao mamu koja radi stvari za njega…“

„…Momak je na putu… Ovaj stan je povoljan, zato sam se tako brzo javila… Ali kapiram šta kažeš,“ odgovaram joj. Agentica sikće: “Požuri, šta raspravljaš sa njom. Ona je luda…“

Nije luda, uznemirena je. Agentica nastavlja svojim sopranom: „Duguje ogromne pare za račune, dobila je otkaz u ovom stanu“. Sve smo kao u nekom oblaku, jedna drugu uopšte ne vidimo.

„Ok“, kažem, „odgovara prostor, iznajmila bih ga. Samo još pitanje, da li se prodaje? Imam razna iskustva, pa bih to da izbegnem.“

„Da, prodaje se, nažalost, ako ga neko kupi, morate otići. Bolje je da odmah znate,“ progovori vlasnica. „Uf… Ništa onda. Ali, imam prijateljicu koja kupuje, povezaću vas…“ I tako je stan kupila Ljilja, koja pokušava da nađe nešto još od prve kolumne koju sam ovde pisala.

Po izlasku, agentica drhti, tvrdi da joj iz prizemlja šalju preteće poruke jer su previše čekali. Radije će pobeći nego takvim ljudima pokazivati stan. Otrči na zadnji izlaz. „Dosta mi je batina u životu,“ promrmlja, ubrazno odlazeći, pognute glave, ne okrećući se.

2.

Stan sam našla u narednim danima…

Ljudi koji rade selidbe nose ogroman teret na leđima, ili na potiljcima, u momentu kada tešku torbu nabace na glavu. To rade za male pare, i u relacijama u kojima su često tretirani kao konji na struju, priča nam momak dok nosi i naše stvari. Neprijatno nam je, ali i sporo, pa Š. i ja uzimamo i nosimo police, stolice, kutije. Nosač pobesni. Baca jednu korpu sa knjigama i viče: „Nemojte da nosite! Mi smo plaćeni za to!“ Hoće sve da odradi, da zaradi svoj novac. Ovako ima osećaj da nismo zadovoljni, a to ne trpi. Utom nekako zakači komšiju koji je u prolazu, na štakama. Počinju da psuju jedan drugog. I tu, nosač ’ladno izudara sebi šamare. „Moram da se smirim, ništa ne brinite,“ tvrdi.

Š. je neko vreme bio uznemiren zbog ovoga, posebno jer je i sam radio selidbe. „Tužno, nestabilan je, a pokušava nekako da se kontroliše… Znaš gde idu posle nas? Idu da nose keramičke pločice… Znaš koliko je to teško, to je ko’ kamenje da nosiš…“

3.

Nemirno smo spavali. A prvog zajedničkog jutra, zemlja se bukvalno tresla. Lupalo je jače od zaljubljenih srca u grudima. „Kome li su poklonili Toplanu? Mora da je išla uz neku vikendicu na Fruškoj gori, kao bakšiš“ komentariše nova komšinica.

„Zabijaju šipove,“ objašnjava nam komšija. To su potpore za građevinu. U renoviranje Toplane generalno ne verujem, jer renoviranje ovde znači otimanje: rušenje umesto renoviranja, građenje odvratno skupih građevina, sumnjivi kapital, vlasništvo u privatnim džepovima. Uvek se neko ogromnom kašikom sladi parčićima zajedničke torte, ogromnim zalogajima grabi noseće stubove arhitekture, rasklimava nam gradove da je tako bedno hodati njima, pa spuštamo glave kao ona biljka na mom prozoru – njenoj šok sobi. Evo o čemu se radi: istog ranog jutra setili smo se biljke koja je čitav prethodni dan ostala na velikoj vrućini, u kolima. Jurnuli smo po nju, ali sasvim je onemoćala, listovi se sputili, nije osušena, ali je vrlo kritično. Još uvek traje borba za njen život. Uz nju smo postavili još jednu vitalnu biljku, da je podrži, da je malo podigne. Nazvala sam je Krista, zbog Isusa Hrista, mada Š. to ne zna. Da sam sujeverna, da verujem u bogove, znakove ili sudbine, loše bi bilo što je ovako prošla biljka koja je sa mnom i Lili već godinama. Ovo je moja dvanaesta selidba u istom gradu, a ta je biljka jedina sve preživela.

4.

…Preseljenje sa Š. ne doživljavam kao veliki događaj, on ionako već živi u meni. Jedino, više nego ikad, u ovom stanu se osećam van grada. I to je dobro. Kao da nisam u sred ispucale ulice šireg centra, preko puta te Toplane, u sred urlika povodom fudbala koji je unapred osuđen na propast. Sve čujem, ali u našoj pećini nisam tu. Gde smo, nemam pojma dok smo ovde.

„Neću vam reći gde je to mesto. Gde mračna zbrka šume

susreće neoznačenu liniju svetla…

…I neću vam reći gde je, zašto bih vam rekla

bilo šta? Zato što još uvek slušate, zato što u vremenima kao što su ova

da biste uopšte slušali, neophodno je

govoriti o drveću,“ piše pesnikinja Edrien Rič.

Neko je pitao starijeg čoveka: „kako je to imati osamdeset godina?“ „Ne znam. Imao sam šestanest i trepnuo,“ reče ovaj. Minuti brzo prolaze, ceo život mogao bi otići za tri minuta. Čudno je kako onda put od iznajmljivanja stana preko unošenja stvari do ovog momenta kada smo se smirili na terasi izgleda tako konkretan, ne tako kratak.

Dnevno, život je i prijatan, ponekad smešan do suza. Kao juče, Š. i ja smo bili u gvožđari. Kod žena koje imaju sve šrafove. Čula sam o njima, ali ih nikada nisam videla. Zamišljam gvožđaru kao halu, kovačko mesto znojavog boga Hefesta, vrelo, gde teški mirisi hitro, putem nozdrvi, skliznu celim telom. No, gvožđara je mala radnja, unutra sedi starija žena Hefesta/ Hefestina, ozbiljna, obučena u vatreno crveno. Iza nje su police sa šrafovima i sličnom robom, uredno poređane. Ona je izvanredno precizna, bez okretanja, bez pogleda, samo potezom ruke može da dohvati traženi šraf.

Š. i ja nismo došli sasvim spremni, nismo znali tačnu dubinu šrafa. Ona nam se obraća: „Šta hoćete, koja je dubina? Sa ili bez mašinskog navoja?… Ne, ne treba vam navoj… Ne znate… Oni ne znaju… 9mm širina… Gde ste to merili?! Može biti 8 ili 6mm… Slušaj ih, pa sve ćete tamo da rasturite… Nemate pojma… Kako mi tako dolazite… Za drvo… Za krevet… Oni pojma nemaju…“ Diže ruke, i nestaje iza pulta. Izbacili smo je iz takta. Bez ikakve ironije, sreli smo najstrastveniju ženu na svetu. Zna sve o ekserima, tiplama, šrafovima, i ostalim zavrtnjima. Očarala me je brzina kojom se identifikovala sa nameštajem koji bismo mogli uništiti, a koji nikada nije videla. Bilo je nečeg patronizujućeg u njenom nastupu, nečeg prepotentnog. Iako se nismo razumeli, i na kraju smo kupili pogrešne šrafove, učinila me je radosnom. Dosta joj je tipova koji, prepuni sebe i svog ekskluzivnog majstorstva, dolaze da je gnjave o nečemu što je toliko deo nje. „Ali ja nisam taj tip,“ kaže Š. Istina je da nije, ali otkud Hefesta to zna. Moramo joj se vratiti ovih dana. Samo, čekamo kišu jer Š. misli da bi joj kiša mogla primiriti vatru.