A onda je došlo na red i drugo tromesečje trudnoće, iliti (kako to svi internet vodiči kroz blaženo stanje zovu) – zlatno doba. To je, navodno, period kada se mentalno, emocionalno i fizički opet osećaš kao da imaš kontrolu nad svojim životom. To je faza kada si prepuna energije.

Da li je zaista tako, ili je to još jedna laž koja se govori trudnicama kako bi lakše podnele sav taj džumbus… Pa, evo kako su to doživele Ana i Staša.

O izgledu…

STAŠA: Pre trudnoće, ja sam mislila da je lako nositi se sa promenama u izgledu ako je razlog za njih lep. Onda se ispostavilo da i nije baš tako. Kako je tebi “sela” sva ta naprasna transformacija?

ANA: Celog života osciliram sa kilogramima, I čini mi se da sam zatrudnela u momentu kada sam izgledala najbolje u životu. To nije loše. Neke prirodno mršave žene se sablazne šta im trudnoća uradi. Ja sam znala da, ma koliko da se ugojim, da sam već bila toliko debela nekad. Ja mnogo volim da jedem, ali sam i disciplinovana. Htela sam da obrnem igricu i da jedem isto kao pre trudnoće, da jedem ono što je korisno za bebu, a to su proteini i dobre masti.

STAŠA: E, ja sam se baš precenila. U svakom smislu. Pre trudnoće sam bila ubeđena da sam iznad situacije, i da ću se odlično nositi sa svim promenama na fizičkom planu. I da ću da treniram, i da ću da jedem samo salatice. Evo, smejem se sad naglas tim “odlukama”. Ceo drugi trimestar provela sam naričući i cmizdreći zbog kilaže, debljine i obima. Prvo sam sebi ličila na patku, pa na podgojenu patku, pa na pingvina, pa na nilskog konja.

Guglala sam referentne vrednosti i preporuke, i kad god bih videla da sam izašla iz “dozvoljenih” okvira – suicid. Potom bih prezirala sebe zbog tako površnog pogleda na svet, jer je ipak sad beba prioritet, a ne moja sujeta. Ipak, pakleno je naporno gledati kako figura na kojoj si naporno radila godinama (i nikada je nisi sredila do kraja, NARAVNO) nestaje kao rukom odnešena u svega nekoliko nedelja.

ANA: Imala sam ja, jedno vreme, dan za poslastičarnicu, gde sam sa svojim drugom Mimijem išla na hardkor – šampite i baklave. Ali to samo jednom nedeljno.

STAŠA: E, al što mi više stomak raste i što se beba jasnije pokreće i javlja, to sam ja nekako srećnija i zadovoljnija, i sad kad sam pozamašna sam sebi i – najlepša.

ANA: Meni je sve otišlo samo u stomak. Ja se generalno, i kada se gojim – prvo gojim u stomaku. Baš mi prija kada mi kažu da mnogo dobro izgledam i da je sve zapravo tu – u stomaku. Trenutno mi je skandalozno koliko su mi natekli gležnjevi, ali su mi mame rekle da to splasne onog trenutka kad beba zakmeči. Ono što će mi ova trudnoća ostaviti, osim bebe, je nekoliko strija na stomaku, koje čak ni moćni beranski Striet nije uspeo da spreči. Baš sam zadovoljna kako sam fizički prošla.

O emocijama…

ANA: Šta te je tad najviše nerviralo u ophođenju drugih ljudi prema tebi kao trudnici?

STAŠA: Mene nervira taj uvreženi običaj da je trudnica nežna pahulja, pritom blago retardirana, pa sa njom sme da se razgovara samo o lepim i srećnim stvarima (za malu decu). Instinkti vrlo rano počnu da nas štite, pa ja vrlo dobro znam koji sadržaj mi prija, a koji ne. Na primer, i dalje volim da gledam snimke hirurških intervencija, dok me socijalne drame, dokumentarci o ljudima na ivici egzistencije i tome slična dela duboko uznemiravaju.

ANA: Preda mnom može i treba da se priča sve, što se inače smatra tabuom za trudnicu. Ne smeta mu kada žene pričaju o svojim užasnim porođajima, problemima, želim da znam sve što može da se desi, toga se ne plašim. Ja sam osoba koja je dva puta gledala Fatiha Akina za vreme trudnoće, dakle, mislim da ne treba forisirati samo cvetiće i leptiriće. Nisam debil, samo sam trudna. Samo ne opšta mesta malograđana, koji su se ukopali sa roditeljstvom, zato što i pre toga nisu živeli bogznakako sadržajno.

STAŠA: Opšta mesta su pakao! Nemojte nam se obraćati sa “Gde si, debela!”. Jeste to dobronameran pozdrav, pun nežnosti za trudnicu, ali brate… Ne podsećajte nas na kilažu, ko boga vas molimo. Kad smo kod posećanja – da, ZNAMO da nećemo spavati minimum prvih godinu dana, ne morate unapred da nam ogadite nešto tako lepo kao što je briga o maloj bebi.

ANA: Mene to izluđuje. Da, nikad više se nećemo naspavati i nikad živeti, dani izlazaka u grad su gotovi, koncerti i filmovi ne postoje, šta to bejahu putovanja, koja nisu ona blejačka sa decom? Onda takvim ljudima kažem da poznajem x ljudi, uključujući i svoje roditelje, koji su vodili ili vode izuzetno sadržajne živote i pored toga što imaju decu.

STAŠA: Nismo deca i znale smo u šta se upuštamo. Više cenimo ohrabrenja od upozorenja.

ANA: Tako je.

STAŠA: Je l’ ti se desilo da otkriješ neki deo sebe u trudnoći za koji nisi znala ranije? Je l’ te iznenadio prijatno ili neprijatno? Da li je te je uopšte iznenadio?

ANA: Ništa se nije promenilo, sve se samo pojačalo. Kad sam nervozna – gora sam, jer mislim da na to imam pravo, kad sam zen – baš sam smirena, toliko da odlazim u astralne svetove. Moja pravičnost došla je do izražaja. Hoću samo ono što mi pripada, ne ono što ne. Stvarno sam počela još dublje (ako je to ikako moguće) da osećam svet oko sebe. I saznala da mogu da se odmorim za dva sata, jer je san počeo da biva toliko dubok.

STAŠA: Ja sam konačno otkrila asertivnost. Valjda ti trudnoća da neki štit, nekakav društveni imunitet, pa konačno možeš da kažeš ljudima direktno i bezuvijanja šta hoćeš, šta nećeš, šta ti se dopada, a šta ne. Nadam se da će to da mi ostane i nakon porođaja, vrlo je korisno.

U sledećem nastavku Ana i Staša pričaju o supermoćima, o polu svojih budućih beba, partnerima, željama i nadanjima…