Čitam tekst i vidim da je najromantičniji koji sam do sada pisala. Idemo.

Devojačko veče je počelo. Za mene je svako veče devojačko, ali na ovo sam pozvana povodom venčanja prijateljice. Konfete, belo, roze, plavo, kokteli se puše, grickalice golicavih aroma, dešavanje povodom „rođenja žene“, kako reče neka gošća: „Postaćeš žena. Navikni se na štikle“. Ne poznajem ni jednu od prisutnih, i ne mogu da procenim da li je to samo ironično ili u toj ironiji ima i nešto od „istine“ koja je davno ubrizgana. Većina nas u sebi ima neku ili mnoge od „istina“ o tome šta nas najzad čini ženom. Baka sa kojom sam odrastala učila me je da treba držati vezanu kosu, i hodati stopalima upravljenim ka napred, npr. Između ostalog, na iste stvari je mislila, još sredinom 1940-ih, i Simon de Bovoar skrećući nam pažnju da se „ženom ne rađa, ženom se postaje“.

… dobrodošla u ženskost (womanhood)/sada prioni na posao, dušo…“ Kao sopstvenu mantru radije biram ove stihove pesme „Exclusively on Venus“, pesnikinje Trace Peterson, i razumem ih kao neumorno traženje impulsa sopstvene ženstvenosti, paralelno svirajući muziku odučavanja od nametnutih ideja o ženi, i vrpoljenja u sopstvenoj koži samo da postanem žena na svoj način. Zvuči naporno ali nakon godina, cela stvar je postala uživanje, jer u sebi upoznajem gomile ljudi i životinja. Ponekad obožavam onu lenju koja bi samo lutala po gradu, i kada to ne može daje sebi dozvolu da o lutanju mašta dok radi gomilu poslova da nešto zaradi, i kada nešto zaradi, svakako, za kratko, odluta kroz grad.

Bilo kako bilo, fotkamo se, a ja sam emotivna na radost žena oko bilo čega, oči mi sramno suze i u suštini uživam posmatrajući situaciju, dobronamerno okupljanje žena mi je dovoljno, ideja da ćemo bolje čuti jedna drugu iako smo svemirima udaljene. Muzika je meksička. Torta je slatka. Igramo igru: Koliko poznajem mladu? Koja joj je omiljena boja, muzika, knjiga, hrana, kada leže u krevet, kada je venčanje, gde su se upoznali, kako ju je zaprosio, ima li ona brata ili sestru, itd. Zanimaju me ljubavna pitanja, na primer, gde je u njoj mesto sa kog se odljuti kada se naljuti na njega, je li to neka tačka ili žica, kako održava to mesto?

Noć se polako spušta, majski vetar ulazi u sobu, duh toplog proleća. U tom, najavljeno je da stiže Jana, što naravno izaziva komešanje, rečenice se sudaraju u vazduhu: da li je to ona što je bila muškarac, čekaj, je l’ operisana ili samo preobučena, operisana je, aha, kako da je oslovljavamo, kao ženu naravno, kako se zvala ranije, Zoran, lepo ime, ona mora da uzima hormone do kraja života, to je komplikovano, da li može da ima seks, pokušala je da se ubije i tada je sve otkriveno, ima ženu, sad su lezbejke, a bila je heteroseksualni muškarac, s konja na magarca, auuu, velika ljubav, 25% takvih ljudi se ubije, baš tužno, znaš da u Indiji hidžre blagosiljaju rođenja i krštenja, stvarno?

Mislim o stihovima: „..Ona nikada ne okreće lice od vas, zbog onoga što biste mogli uraditi. Ona će nadživeti sve što poznajete,“ iz pesme „The Moon is Trans“, pesnikinje Džošua Dženifer Espinoza.

Ulazi Jana. Primetim Mesec, viri iza zavese, obuzme me snažan miris jabuka. Drago mi da je vidim posle više od deset godina. „Promenila si se, ne bih te prepoznala,“ kaže mi. „ Ne bih ni ja tebe“, odgovorim i obe se tome smejemo. Poslednji put smo se videle kada mi je dala intervju, za neku TV emisiju koju je o njoj trebalo da uradim. Međutim, odustala je, dete joj je tada bilo u osnovnoj školi, nije htela da ga ugrozi. Kasnije se sa porodicom odselila u Švedsku.

Ni Jana, a ni ja nikada nismo bile na devojačkoj večeri. „Pogledaj kako traže na meni ostatke muškarca. Svrbe me njihove oči, svuda mi se zavlače. A da ne znaju priču, ne bi tako bilo,“ kaže mi dok sedimo na terasi, pod toplim Mesecom i u mirisu jabuka koje i dalje osećam, iz nekog razloga. Svi imamo u sebi nešto od ostalih polova. „Mesec je trans. Od ovog trenutka pa nadalje, mesec je trans. Ne možeš više pisati o mesecu ako to ne poštuješ…“ piše Dž. Dž. Espinoza. Noć je sve dublja, jedna po jedna, gošće dolaze na terasu, tu je mnogo prijatnije, one su vruće od malih, veselih koktela. Neka se iznenada obrati Jani „kako je biti i žena, nakon što si bila muškarac?“

„…Sve je drugačije i bujnije. Boje su jače, kontrasti lepši…“ Ove reči nas zbliže, žene se zbijaju oko nje, kao oko vatre. Oduvek, transsrodne osobe vidim kao male bogove, dovode u pitanje osnove o postojanju, i životu i ljubavi. Oni koji bi želeli, mogli bi biti naši učitelji i učiteljice, pustila bih da me vode zatvorenih očiju. „…Ukus je nekako nov, i vrlo zanimljivo, vidno polje mi je šire. Žene imaju šire vidno bolje, za razliku od muškog,… muškarci mogu da fokusiraju samo jedan detalj,“ nastavlja Jana. „Ma, ima više sklada u svemu…“ Nismo ovo očekivale. Nismo očekivale da će ovako govoriti o našim telima, o onome što nam je najčešće zajedničko. Toliko smo joj blizu.

Ruže su crvene/ljubičice su transseksualne…“, piše pesnikinja T. Peterson. Vetar nas mazi, sve se ponosno uspravljamo, zbijamo se u redove nejasnog savezništva, nešto se sprema. Jedna od gošći, počinje da priča o svojoj ljubavi. Godinama skriva da voli istog momka, živi od časa do časa kad je on pozove. Kolege su. „Uvek sam se tako ponašala,“ kaže, „nije mi prvi put, jedine ljubavi sam imala na daljinu, više kao neku ideju. U realnosti mi nikada nije zanimljivo… Ali, opet, patim, stvarno patim zbog ovih izmišljenih likova… Jano, šta je to ljubav?“ Kakav momenat! Jana je sa istom ženom već dvadeset godina, uprkos svim promenama, ali ne veruje u pouke: „Verovatno je za svakog drugačije.“

„Neko mi je jednom rekao da je ljubav samo onaj odnos kroz koji postaneš bolja osoba, a sve ostalo je… Mislila sam da je to preterani zahtev, ali više to ne mislim.“

„Nije preterano,“ sijaju Janine oči. Čini mi se da razgovor, najzad, dobija ljudski oblik.

„Da nije bilo moje žene, vrlo je moguće, da ne bih uopšte, ostvarila sebe, najzad, postala ona koja jesam. Izlečila se… Ona je to razumela, ništa joj nije smetalo, a naravno da nije lako. Posle svega, ta ljubav je procvetala, što se mene tiče. Volim je više nego ikada, stvarno, slobodno. To je ono, što kažu, životna ljubav, jedna za ceo vek… Naravno, nije sve bilo idealno, odjednom smo postale dve žene u sred homofobičnog sveta. Ona sebe nije videla kao lezbejku, ali mene voli. Kompleksno je. I onda smo se odselile… Sada je to sve iza nas. Naravno, imamo neke sasvim druge probleme…“

Kakav trijumf! Nema sigurnog mesta na svetu pod Mesecom, ponekad nema ni sigurnog tela. Ali, ljubav je nepogrešiva. Jana priča o besanim noćima, o suzama koje su prolivale, o izboru između oblika tela i ljubavi. O ljubavi, koja je jedna mala stvar što nam daje smisao.

„Sve se promenilo. Ali smo hodale otvorenih očiju. Posle neprospavane noći, zaspale bismo držeći se za ruke, ujutru ustajale spremne za sledeći medicinski pregled, susret sa raznim instancama, i rodbinom, uostalom. Preživele smo.“