Novinarka Milica Kravić nagrađena je za izveštavanje o aktuelnim bolnim temama našeg društva: o siromaštvu, dostojanstvenom medijskom izveštavanju, radnim pravima i položaju žena. Na našoj medijskoj sceni ove su teme mahom skrajnute, međutim, u velikom svetu došlo je vreme da upravo one zauzmu naslovne strane najvećih svetskih medija. Iz ovih i srodnih tema rađa se i novi ženski pokret u Americi.

Novinarke Milica Kravić i Milena Dragović osvojile su nagradu za dostojno izveštavanje o siromaštvu u kategoriji radijskog novinarstva. Nagradu dodeljuje Evropska mreža protiv siromaštva, EAPN Srbija.

Ekskluzivno za MILICA magazin, novinarka Milica Kravić pripremila je transkript nagrađenog radio-priloga o radnim pravima žena, emitovanog u emisiji Žena u kutiji na Prvom programu radija RTV u januaru 2017. godine. Sa Milicom smo i razgovarali o temama kojim se u ovom prilogu bavila.

Žena u kutiji o radnim pravima žena i rodnoj diskriminaciji

Trećina žalbi upućenih poverenici za zaštitu rodne ravnopravnosti odnosi se na diskriminaciju žena na radnom mestu ili pri traženju posla, ali mali je broj onih koje javno progovore o tim problemima, kao što su Milica Lupšor iz Zrenjanina i Mirjana Nikolić iz Beograda. Koliko ima problema sa radnim pravima ilustruje i podatak da je za samo tri dana, od kada je Ministarstvo rada aktiviralo telefonski broj za prijavu rada na crno, bilo više od 800 prijava nezakonitih radnji.

„Najstrašniji primer onoga što žene trpe dok rade kao sezonske radnice znam sa njiva u okolini Novog Sada. Gazda je zaposlio nekoliko mladih krupnih radnika da žene koje u klečećem položaju skupljaju šargarepu opominju da ne smeju da se podignu, govoreći im gomilu ružnih reči, kao i to da neće moći da dobiju svoju dnevnicu ukoliko se još jednom usprave. Zamislite kada 10 sati provedete u tom klečećem položaju i posle toga morate da dođete kući i da obavljate sve one poslove koji vas čekaju“, govori Milica Lupšor, koja je i sama iskusila nezaposlenost, prekarnost i rad na crno, sve dok sa drugaricama nije osnovala Udruženje za radna prava žena Roza u Zrenjaninu i počela da se bori za svoja prava.

Mirjana Nikolić iz Beograda je 2015. godine otpuštena sa posla dok je bila na bolovanju. Da je ostala bez posla nije saznala od poslodavca već od doktorke.

„Dvadeset trećeg avgusta sam završila u Urgentnom centru zbog pucanja ciste na jajniku. Doktorka mi je bez problema otvorila bolovanje, a ja sam javila svojim pretpostavljenima da sam bolesna“, objasnila je Mirjana. Ubrzo se ispostavilo da je mesec dana pre toga poslodavac prestao da plaća zdravstveno, pa je ostalo nejasno kako je uopšte uspela da otvori bolovanje uz zdravstvenu knjižicu koju on overava. No, nije prva koja je došla u Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) sa tim problemom. Najverovatnije je potpisala sporazumni raskid ugovora, a da toga nije ni bila svesna, objasnili su joj u PIO fondu, gde su se i ranije susretali sa takvim slučajevima.

„Nisam mogla da verujem da se u PIO fondu niko nije iznenadio. Ovo se očigledno ne dešava samo meni i ne samo u ovoj zemlji“, objašnjava Mirjana Nikolić, koja zaista jeste nakon ugovora na mesec dana potpisala drugi, onaj na neodređeno vreme, ili je makar samo tako mislila.

Malo je i institucija koje mogu da pomognu kada dođe do kršenja radnih prava. Pomoć nudi Viktimološko društvo Srbije. Zaštitnik građana može da pruži informacije, ali ne i da reši problem, a Inspekcija rada nemoćna je bez jakih dokaza.

„Ovo sam rekla u javnosti, jer sam operisana i verovatno više neću ni moći da radim. Ne plašim se više ničega. Ovo pričam jer ljudima koji dođu u pedesete godine svaki dan radnog staža je važan i potrebno im je zdravstveno osiguranje, a zamislite kako je kada dođu u ovakvu situaciju“, objasnila je svoje razloge za istupanje u javnosti Mirjana Nikolić, čini se, unapred svesna da će borba biti nepoštena i duga. O tome priča i naša sagovornica Milica Lupšor, navodeći primer sudskog procesa koji je trajao dugo, a ipak na kraju nije zadovoljio oštećenu stranu.

„Jedna žena je skoro deset godina pokušavala da dokaže da joj nije priznato fakultetsko obrazovanje u firmi u kojoj radi. Kad dobije pozitivnu presudu na Osnovnom sudu, na Apelacionom bude poništena.“ Ona zaključuje da je sve više prekarnog rada i rada na crno. Sindikati uglavnom ne stoje iza tih radnika i izostaje svaka vrsta pomoći, što obeshrabruje žene da uopšte progovore o kršenju radnih prava.

Ujedinjene nacije objavile su podatak da je u 2015. godini oko 50 odsto žena imalo učešće u radnoj snazi, a da je udeo muškaraca 77 odsto, i da je ta razlika najveća u Severnoj Africi, Zapadnoj i Južnoj Aziji. Izveštaj iz 2016. godine pokazuje da je Srbija, u poređenju sa članicama Evropske unije, imala najniži rezultat u domenu rada. Indeks rodne ravnopravnosti pokazuje da su žene u Srbiji ređe zaposlene sa punim radnim vremenom u odnosu na muškarce i da je njihov ukupni radni vek kraći pet godina. Stopa zaposlenosti žena iz tog perioda je 28,4 dok je 41,3 procenata zaposlenost muškaraca. Ženama je ne samo teže da dobiju posao, već se češće na radnom mestu susreću sa diskriminacijom, mobingom i kršenjem radnih prava, a neretko zarađuju manje za isti posao. Žene u Srbiji imaju za 11 odsto manju platu od svojih muških kolega, pokazuju studije iz 2015. godine, koje je sprovela Fondacija za razvoj ekonomske nauke.

„Srbija je potpisnica Međunarodnih dokumenata koji uređuju odnos ekonomskih i socijalnih prava, zatim Ustavom je garantovano svakom zaposlenom da za svaki rad dobije jednaku zaradu. Zakon o radu takođe zabranjuje diskriminaciju“, objašnjava Nataša Nikolić iz Beogradskog centra za ljudska prava, smatrajući da podaci o nezaposlenosti žena i muškaraca, koje godišnje objavljuje Zavod za statistiku, ne odražavaju realnu sliku. „Možemo reći da je ta razlika mnogo veća, jer se prema metodologiji u Srbiji uzima u obzir da je zaposleno svako lice koje je u toku nedelje jedan sat radilo bilo kakav posao.“

Iako češće trpe nasilje, diskriminaciju i mobing na radnom mestu, imaju manja primanja, žene se veoma retko zajedno pobune. Posredi je svakako strah od gubitka posla. Zato se Milica Lupšor i žene u Udruženju Roza u Zrenjaninu organizuju i zajednički istupaju, jer, kako tvrde, jedna žena ne može da dokaže da je cela grupa bila zlostavljana.

Žena u kutiji, Prvi program radija RTV

Koja je bila direktna motivacija da krenete u istraživanje o ovoj temi?

S obzirom na to da se u emisiji “Žena u kutiji” već dve godine bavimo analizom života savremene žene u Srbiji i u svetu, pitanje ostvarenosti ženskih prava jedno je od osnovnih. Već tu, visoko na lestvici nalazi se i problem kršenja radnih prava svih zaposlenih, a pogotovo žena. Jer one se teže dolaze do radnog mesta, a i kada se zaposle, češće se susreću sa diskriminacijom, mobingom, radom na crno. To su upravo, u nagrađenoj priči, i potvrdile sagovornice. Pa koliko je naših prijatelja/ca koji imaju loše ili nikakve ugovore a rade godinama, i to uglavnom za tužno nisku platu. Postoje dobri tekstovi koji preispituju i problematizuju odnose na radnim mestima, nismo mi pokrenule tu temu. Mi smo samo nastavile da se interesujemo i imale smo sreće da su žene htele o tome da govore. Jer mislim da je to najveći izazov.

Da li je bilo teško pronaći žene koje su spremne da govore? Koliko je upravo “ćutanje” deo problema?

Žene žive u strahu od gubitka posla, čak i ako je sramno plaćena, čak i ako su uslovi za njegovo obavljanje neljudski. Takođe, pojedinačni slučajevi tužbi retko budu uspešni. Zato, još jednom hvala hrabrim ženama koje su progovorile, iznele svoje, nimalo jednostavne lične priče i, nadam se, motivisale i osnažile i ostale koje trpe ugroženost da potraže pomoć i počnu borbu za svoja prava. Nažalost, ta borba je često veoma duga i nepoštena.

Šta je najveća prepreka poštovanju rodne ravnopravnosti na radnom mestu: zakoni, sprovođenje zakona, mentalitet, svest građana i građanki, spremnost žena da se izbore za svoj ravnopravni položaj…?

Za neke probleme, kao što su prekarni rad i rad na crno, osnovni problem je nepoštovanje zakona, jer jasno je da pre svega Zakon o radu reguliše ove normative, koje poslodavci znaju da ignorišu. Verovatno svesni da mogu da izbegnu kazne, dobro razrađenim sistemom korupcije, kao i uz demonstraciju ekonomske i društvene moći. Međutim, i u ovom slučaju, kao i u slučajevima diskriminacije na radnom mestu, te mobinga, u osnovi je kriv i naš mentalitet – pomirljivost, i žena i muškaraca, odustajanje, letargija. Ali upravo zato, u emisiji “Žena u kutiji”, ukazujemo da ima razloga za borbu, neposustajanje. Pokazujemo svetle primere uspešnih žena, upoznajemo slušateljke i slušaoce sa njihovim pravima, jer čini mi se da nam nedostaje znanja i informacija iz ovih oblasti. A ne bi trebalo zanemariti ni dostupnost nepotpunih i kvazi informacija, protiv čega se takođe profesionalne novinarke moraju boriti. Mi imamo to na umu. I koautorka emisije Tamara Srijemac, i bivša koleginica Milena Dragović, i ja proveravamo izvore, predano sakupljamo informacije i onda ih jednom nedeljno, prezentujemo tako da budu precizne i razumljive. Nadam se da to i uspevamo. E, baš zbog toga me je obradovala ova nagrada koju prvi put dodeljuje Evropska mreža za borbu protiv siromaštva – Srbija, jer su u žiriju bili “obični” slušaoci, ljudi koji su iskusili siromaštvo i koji znaju šta su realni problemi.

Milica Kravić i Tamara Srijemac, autorke emisije “Žena u kutiji”

Da li ste lično imali iskustvo da ste kao žena bili ugroženi na radnom mestu, kao novinarka?

Isprva bih odgovorila da se nisam suočila sa diskriminacijom. Ali kada zastanem i razmislim, moram da kažem da verovatno jesam ali da to nisam osvestila. Verujem da ovo moje osećanje oslikava realnost po ovom pitanju. Dobijala sam šanse na poslu, čak i kao početnica i vrlo mlada novinarka. Doduše, te nove prilike su mi uglavnom bile nuđene na osnovu mog izgleda. Istina je da su u mojoj redakciji, pre svega mislim na Informativnu redakciju Prvog programa Radio televizije Vojvodine u kojoj sam radila do pre dve godine, u većini novinarke bile te koje su obavljale glavne zadatke na terenu. Među urednicima emisija i vesti je prilično ujednačen rodni balans, dok su na mestima odlučivanja, gde se osmišljavaju i vode uređivačke politike, u većini, muškarci.

Nedavno su se pokretu Time’s up pridružile novinarke. U našoj sredini govori se o medijskim slobodama, da li je vreme da se progovori i o položaju žena u medijima / radnom mestu uopšte?

Rekla bih da je krajnje vreme da se progovori o svemu. O kršenju radnih prava, o svakom obliku rodno zasnovanog nasilja, o slobodama, o nejednakosti, o zatočenosti ne samo žena već i muškaraca, koji od strogih normi i rigidnog patrijarhata takođe pate. Stopa suicida je mnogo veća među muškarcima, na celom svetu, a zašto je to tako? Pa zato što su učeni da trpe, da ne dele ni sa kim svoje emocije, da ne pokazuju slabost jer je to nužno loše, jer “to rade samo devojčice”. Činjenica je da se o nejednakosti sve više govori, najpre u svetu pa i kod nas. Doduše, na drugačije načine. Mi smo i dalje u decenijskoj borbi protiv rodno zasnovanog nasilja i nadamo se da će broj ubijenih žena pasti ispod broja 30, ali statistika je skoro uvek ista od kada postoje merenja kod nas. U Holivudu se zahuktala priča oko seksualnog zlostavljanja na radnom mestu, kod nas nema glasnog odjeka. Kod nas vrlo predanu i fantastičnu borbu protiv svih oblika nasilja, vode i dalje samo ženske organizacije. Očekujem buđenje još nekih sindikata, medijskih organizacija, civilnog sektora koji se ne bavi nužno ženskim pitanjima. Potrebno je ujedinjenje, solidarnost. Evo čekam to i, da ne bude da samo sedim i čekam, reći ću, radiću i ja na tome. Novinarka sam, deo sam mreže Novinarke protiv nasilja, a postala sam se i članica Sindikata. Kako da pozivam na borbu za poštovanje svih građanskih, pa i ženskih prava ako ne činim ništa!

Da li je seksualna ugroženost najosetljivija ali i najčešća vrsta ugroženosti žena na radnom mestu u našoj sredini? Kakvo je Vaše lično iskustvo po tom pitanju? Ko se uopšte usuđuje da priča o tome?

Da, mislim da je seksualno nasilje najveći tabu, zato je i jedno od najvećih problema u društvu. Ne samo našem. Seksualno uznemiravanje je teško dokazivo, za početak, teško prihvatljivo i za žrtvu i za društvo. Recimo, žene ili devojčice koje su bile žrtve trgovine ljudima i trpele seksualnu eksploataciju, kada izađu iz tog lanca, često budu u društvu targetirane kao nečasne, umesto kao žrtve. Nizak nivo svesti o tim problemima, neznanje da se to dešava, a onda i nesposobnost da se o tome priča i da se zaista uđe u dugu i tešku borbu protiv seksualnih napasnika – kod kuće, u komšiluku, na ulici ili na poslu. Koliko je to prisutno na radnom mestu, ne znam, ne postoji statistika, a i da postoji, ne bi bila relevantna, jer se o tome ne priča. U svakom slučaju, toga je mnogo više nego što mislimo. Ono što sam kroz posao uspela da saznam, jeste da i u svetu našeg glumišta, seksualno uznemiravanje i ucene nisu retkost, iako to niko ne spominje. I zato I mislimo da kod nas nije isto kao što se priča u Holivudu. U jednoj od emisija govorile smo o tome i dobile potvrdu da su rodne uloge u svetu filma i pozorišta, itekako utvrđene. Kao što možete da pretpostavite moć nije u rukama žena.

Da li bi svi trebalo da budemo feministi i feministkinje? Zašto?

Rečima Čimamande Ngozi Adiči “Svi bi trebalo da budu feministi i feministkinje” ne sumnjam. O feminizmu aktivno razmišljam tek nekoliko godina, kada sam, zbog posla, počela da se interesujem za položaj žena u našem društvu, za temu rodno zasnovanog nasilja, i kada sam počela da pohađam treninge za osetljivo izveštavanje. U emisiji sa Tamarom, a prethodno sa Milenom, dok je Tamara bila na porodiljskom odsustvu, dodatno sam se “inficirala” ženskim temama. Ali ne bih volela da to “ženskim” i dalje dožiivljavamo pežorativno, zbog tabloidnog novinarstva i pojedinaca koji su elegantno lupili šamar feminističkoj borbi, svodeći ženu na lako književno štivo, modernu frizuru i garderobu i predstavljajući je kao večito zaljubljenu lutku koja je u ludačkoj potrazi za gospodinom pravim. Ženske teme su sve teme, kao što je i feminizam priča za sve, ne samo za žene. To je priča koja nas uči da ne postoje pravila koja nalažu da, kao muškarac ili žena moraš nešto da uradiš ili da se na određeni način ponašaš samo zato što si muškarac ili žena. Ne postoje dupli aršini, ni zbog pola, ni zbog vere, ni zbog drugih ljudskih karakteristika. Svi bi trebalo da težimo slobodi ali da ne ugrožavamo tuđu…i kako ono beše, “niko nije slobodan, dok svi nismo slobodni”. E, mislim da nas baš tome uči feminizam. Zato sam feministikinja.