Jedan od ključnih događaja koji će, direktno ili posredno, dubinski uticati na svet tokom 2017. desio se zapravo u novembru prethodne godine: Donald Tramp je pobedio na američkim izborima, a, ništa manje važno, Hilari Klinton je izgubila. Ove dve činjenice uokviravale su godinu iza nas u svakom pogledu, a posebno kada se bavimo aktivnostima feminističkih pokreta i razvojem ženske emancipacije.

Januar 2017. obeležila su dva povezana događaja: inauguracija Donalda Trampa, i dan kasnije, Ženski marš 2017, organizovan na međunarodnom nivou. U marševima je učestvovalo preko pet miliona ljudi širom planete, a samo marš u Vašingtonu bio je najveći politički događaj od protesta protiv rata u Vijetnamu šezdesetih i sedamdesetih. Premda je organizatorkama bilo važno da naglase da protesti nisu direktno „anti-Trampovski“, već opšti protesti za društvenu pravdu u svakom pogledu, jasno je da je pobeda Trampa bila njihov neposredan katalizator.

S druge strane, poraz Hilari Klinton nije bio samo njen lični i politički poraz: ujedno je predstavljao i javnu sahranu određene politike, i u sklopu nje, određene vrste feminizma, pažljivo koncipirane na temelju specifične politike identiteta. Feminizam i kao teorija i kao praksa ozbiljno je uzdrman ovom činjenicom; mnogi vernici/e u ujedinjenje i omasovljenje feminističkog pokreta pod plaštom apstraktne „žene“ morali su da se suoče s bolnim i katastrofalnim neuspehom. Jedan od pokušaja da se ovi problemi prevaziđu bilo je organizovanje Međunarodnog ženskog štrajka 8. marta, u Americi nazvanog „Dan bez žena“, u više od 50 zemalja sveta. Cilj je bilo pozivanje na rodnu jednakost na svakom nivou i u svakom smislu. Štrajk je obeležilo posebno obraćanje pažnje i na mnoge aspekte koji su nedostajali feminizmu Hilari Klinton, a s kojima je isti zapravo često bio u suprotnosti: naglasku na radnička prava, anti-imperijalizam, i ekološku krizu, između ostalog, izazvanu kapitalističkim načinom proizvodnje.

Pitanje uspešnosti i funkcionalnosti feminizma zasnovanog na politikama identiteta prelilo se i na Srbiju, posebno u kontekstu izbora za funkciju premijera/ke krajem juna. Kao što je poznato, Ana Brnabić postala je prva žena i lezbejka na poziciji premijerke u istoriji Srbije. Duboko podeljena javnost na ovo je reagovala u skladu sa tom podelom: pro-Vučić i anti-Vučić. Glasovi spremni da ovom događaju priđu objektivno i kritički ostali su malobrojni. Istom lakoćom kojom su dotadašnji desničarski elementi srpskog društva bliski aktualnoj vlasti u tišini prihvatili ovu činjenicu, liberalni i građanski deo Srbije je odbacio i sveo na puki pink vošing, često tvrdeći da takav izbor može imati negativne posledice i po žene i po lgbt+ populaciju u Srbiji. S ove distance možemo reći da se nije desilo ni jedno ni drugo, ali i da premijerki treba suditi prvenstveno s obzirom na njenu politiku, a ne pol i seksualnu orijentaciju. S druge strane, taj događaj ostaće zabeležen u istoriji i važnost će sticati ne samo s obzirom na sebe, već i na simptomatične reakcije javnosti, a posebno opozicije – trenutno podeljene, ideološki izgubljene i politički apsolutno nekreativne.

 

Još jedan događaj koji je tokom septembra uzburkao Srbiju bio je jalov pokušaj donošenja novog Zakona o rodnoj ravnopravnosti. Uprkos očiglednoj potrebi za takvom pravnom regulativom, kao i naporima ministarke Zorane Mihajlović i organizacijama koje su napisale predloženi nacrt, izvesno je da do kraja godine zakon neće ugledati skupštinsko svetlo. S jedne strane, napadi i stopiranje zakona unutar vlasti i nedostatak volje da se tom pitanju priđe na ispravan način, a s druge, izostanak ozbiljne podrške i pritiska od strane opozicione javnosti u najširem smislu te reči, doveli su do očiglednog statusa kvo. Najveće posledice ovakvog stanja na svojim leđima trpeće, kao i do sad, diskriminisana, maltretirana i neretko fizički zlostavljana ženska populacija Srbije.

Na drugoj polovini planete, učinjeni su barem neki koraci ka poboljšanju života žena. Krajem septembra, ženama u Saudijskoj Arabiji konačno je kraljevskim dekretom Mohameda bin Salmana dozvoljeno da voze. Primena počinje u julu 2018, i biće zanimljivo pratiti kakve posledice će ostaviti i po emancipaciju ženskog stanovništva u ovoj jako konzervativnoj državi, ali i po svakodnevni život porodica i društva uopšte.

Konačno, u oktobru je duboko seksistička i patrijarhalna struktura Holivuda uzdrmana od vrha do dna: više od osamdeset žena optužilo je poznatog producenta Harvija Vajnstina za seksualno uznemiravanje, što je dovelo do toga da dobije otkaz u svojoj produkcijskoj kući, ali je ohrabrilo i žene iz drugih sfera da progovore o sličnim iskustvima. Kulminacija je bilo širenje heštega #metoo, popularizovanog od strane glumice Alise Milano, kojeg je iskoristilo preko 500.000 žena i brojne poznate ličnosti, od Bjork, preko Monike Levinski do Elizabet Voren. #metoo kampanja podigla je svest o ugroženosti žena u onim državama gde internet igra veliku ulogu, ali je naišla i na različite kritike od strane pojedinih feministkinja. Najvažnija kritika bila je da se teret opet prebacuje na žene, od kojih se traži da se javno izlože i moguće ponovo prožive svoje traume. S druge strane, internet kampanje po sebi su kratkotrajne i retko uistinu učinkovite.

Ovoj godini definitivno nije manjkalo dinamičnosti u feminističko-društvenim zbivanjima. Stoga objava Merijam-Vebster rečnika o „feminizmu“ kao najpretraživanijoj reči 2017. nije nimalo iznenađujuća. Pitanje, naravno, jeste šta to znači. Feminizam sigurno nije ispunio svoj istorijski cilj i ulogu, ali danas postaje jako diskutabilno šta taj cilj zapravo jeste. Iz dana u dan svedočimo događajima koji ukazuju da nam je feminizam prekopotreban, da su čak i već izborena prava ponovo na udaru, da je svet i van „ženskog pitanja“ u mučnom stanju. Istovremeno, sve su češće pojave (zlo)upotrebe feminizma – pojava femonacionalizma, na primer, o kojoj Sara Faris opsežno piše, sve je češća. Feministička ikonografija, parole i ideali potpuno su komercijalizovani, opsedaju pop kulturu u svakom pogledu, od Diora do najnovijeg Ratova zvezda.

Hrabrost da se kao feministkinje suočimo sa izazovima, a možda ponajviše onim unutrašnjim, da se suočimo sa sobom, svojim namerama, uspesima ali i greškama, može biti pitanje od ključnog značaja za to kako će proces feminizacije celokupnog društva izgledati u 2018.

I zato, samo hrabro!