Po završetku kampanje „16 dana aktivizma“ posvećenoj rodno zasnovanom nasilju i ljudskim pravima, objavljujemo prevod teksta italijanske filozofkinje Sincie Aruce, jedne od organizatorki ovogodišnjeg Ženskog štrajka. Članak je objavljen u zborniku „Teorija društvene reprodukcije: novo mapiranje klase, novo centriranje opresije“, a mi ga prenosimo u cilju da čitaocima/teljkama približimo ideje i ciljeve koji stoje iza Ženskog štrajka u nadi da uvidimo sličnosti sa položajem žena u SAD-u i Srbiji, kao i o različitim načinima borbe za emancipaciju žena danas. Prevela i priredila: Andrea Jovanović.

Na jesen 2016, poljske aktivistkinje pozvale su na masovni ženski štrajk uspevši tako da spreče donošenje zakona u parlamentu koji bi zabranio abortus. Bile su inspirisane istorijskim ženskim štrajkom protiv nejednakosti plata na Islandu. Argentinske aktivistkinje iz Ni Una Menos (Nijedna [žena] manje – prim.prev) usvojile su ovu taktiku u oktobru 2016. kako bi protestovale protiv muškog nasilja. Usled masovnih učešća u ovim štrajkovima, feminističke gresruts organizacije započele su međunarodnu koordinaciju s ciljem da promovišu međunarodni dan mobilizacije u novembru 2016, povodom Međunarodnog dana ukidanja nasilja nad ženama. Trista hiljada žena zauzelo je ulice u Italiji tog dana. Poziv na međunarodni ženski štrajk izrastao je organski iz ovih borbi: inicirale su ga poljske aktivistkinje svojim štrajkom iz septembra, i, tokom nekoliko narednih meseci, uspeo je da se proširi na pedesetak država.

Women Strike in Poland 2016, photo: Geert Vanden

U Sjedinjenim državama, ideja da se organizuje ženski štrajk potekla je iz specifičnog skupa razmatranja.

Masovna priroda Ženskog marša 21. januara 2017. ukazala je da su uslovi za ponovno rađanje feminističke mobilizacije možda ponovo tu. Istovremeno, marš je takođe ukazao na strukturne ograničenosti liberalnog feminizma koji je postao hegemon tokom prošlih decenija. Ova vrsta feminizma pokazala je svoje pravo lice tokom preliminarnih izbora Demokratske partije, kada je kampanja Bernija Sandersa postala meta stalnih napada liberalnih feministkinje koje su podržavale Hilari Klinton, tvrdeći da bi bilo antifeministički glasati za Sandersa i da bi žene trebalo da se ujedine ispod banera „ženske revolucije“ otelotvorenog u Hilari Klinton. Na predsedničkim izborima, međutim, većina belih žena su radije glasale za otvorenog mizoginog kanditata nego za navodnu šampionku u borbi za ženska prava. (Važno je naglasiti da je broj belih Trampovih glasačica veoma mali u poređenju sa celokupnim brojem belih žena s pravom glasa u Sjedinjenim državama. – prim.au)

Chip Somodevilla/Getty

Dok puki rasizam može delimično objasniti ovakvo glasanje, on i dalje ne govori celu istinu, jer još uvek ne uspeva da objasni zašto Klintonkin navodni feminizam nije privukao ove žene. Jedan od načina da se priđe ovom problem je da se postavi jednostavno pitanje: Ko je konkretno imao koristi od ove vrste liberalnog feminizma koji je predstavljala Hilari Klinton?

Sudeći po sociološkinji Lesli Mek Kol, fakultetski obrazovane žene su sedamdesetih u proseku zarađivale manje od muškaraca bez visokog obrazovanja. Tokom decenije 2000-2010, situacija se dramatično promenila: dok se prosek primanja žena i muškaraca iz radničke klase nije menjao, zarade žena iz elite rasle su brže od muškaraca iz elite; u 2010, žene s visokim primanjima zarađivale su u proseku 1.5 puta više od muškaraca iz srednje klase. Ova promena bila je rezultat progresivne legislative poput Equal Pay Act (Zakon o radu za jednake plate – prim.prev) iz 1963, koji je ukinuo najvidljivije oblike diskriminacije žena na radnom mestu. Ova vrsta legislative se, međutim, dogodila u kontekstu ekonomskog rasta i društvene nejednakosti među ženama, što je rezultiralo uspešnim smanjenjem razlike u platama u slučaju žena iz viših klasa, dok su žene iz radničke klase u potpunosti zapostavljene. (Izvor: Men against Women, or the Top 20 Percent against the Bottom 80)

U članku koji je početkom 2017. objavljenom u Nation-u, Kata Polit razmatra šta bi sve trebalo da se smatra feminističkim pitanjem i zaključuje da se, dok su reproduktivna prava i borba protiv diskriminacije jasno identifikovani kao feministički zahtevi, pitanja rata, siromaštva, ekološke krize i možda čak borbe protiv rasizma protežu izvan feminističkih okvira. U ovom članku od Polit odzvanja eho argumenta koji je veoma važan i centralni za ovu vrstu liberalnog feminizma: definicija feminizma kao juridičkog i baziranog na pravima. Stoga nije iznenađujuće da ovakva artikulacija feminizma nije uspela da privuće milione žena iz radničke klase. Jednaka plata i okončavanje rodne diskriminacije na radnom mestu, na primer, svakako jesu bitni ciljevi, ali kako pokazuju rezultati koje je prikupila Mek Kol, oni imaju slabo osetni uticaj na živote žena iz radničke klase ukoliko nisu povezani sa zahtevima za minimalnu nadnicu ili za redistribuciju dohotka.

Rezultati predsedničkih izbora u Sjedinjenim državama obelodanili su ćorsokak liberalnog feminizma, takav da ni ogromno učešće u januarskim ženskim marševima nije moglo da ga do kraja nadjača. Poziv na ženski štrajk došao je iz svesti o ovom ćorsokaku, otvorivši politički prostor za alternativnu feminističku politiku, kao i iz svesti o postojanju brojnih gresruts kolektiva, mreža i nacionalnih organizacija iz Sjedinjenih država koje su već razvijale alternativu liberalnom feminizmu: klasno zasnovan, antirasistički feminizam, inkluzivan spram trans žena, i kvir i nebinarnim ljudima (onima koji se ne identifikuju ekskluzivno ni kao muško ni kao žensko – prim. prev). Poziv na štrajk došao je, dakle, iz svesti o tome da je druga vrsta feminizma već tu: poziv je služio svrsi da se stvori nacionalna mreža organizacija i pojedinaca/ki, da se ovaj drugi feminizam učini vidljivim na nacionalnom nivou, da se dovede u pitanje hegemonija korporativnog feminizma otelotvorena u Klinton i njenim pristalicama, i, konačno, da se otvori nacionalna debata o osnaživanju radničkih, migrantskih i crnih žena.

Women&Allies

Usvajanje termina štrajk trebalo je da naglasi da rad koji žene obavljaju nije samo na radnom mestu već i izvan njega, u sferi društvene reprodukcije. Takođe je imalo dodatnu funkcijum koja se bolje može razumeti kada se uzme u obzir situacija sa radom u Sjedinjenim državama.

Od 1983. do 2016. stopa sindikalnog učlanjivanja pala je sa 20.1% na 10.7%. Situacija je još depresivnija u privatnom sektoru, gde je u isto periodu pala sa 16.8% na 6.4%. Ukoliko pogledamo podatke o formalnim štrajkovima, od 1947. do 2016. broj štrajkačkih dana u kojima je učestvovalo više od hiljadu radnika opao je sa 25.720.000 na 1.543.000; tokom 2016. desio se maleni porast zahvaljući štrajkovima Čikaških učitelja/ljica i radnika/ca iz kompanije Verizon. Ovakva situacija je rezultat antisindikalnih zakona i političke orijentacije i praktikovanja biznis sindikalizma. Klasna borba se, međutim, ne treba mešati sa radničkom borbom na radnom mestu: klasna borba ima mnoge oblike. Važna ispoljavanja klase kao političkog aktera i agenta sukoba često se dešavaju u sferi društvene reprodukcije, gde ove borbe imaju potencijal  da ugroze kapitalističku produktivnost. Poslednjih godina imali smo prilike da vidimo brojne radničke mobilizacije organizovane od strane netradicionalnih radničkih organizacija i mreža: na primer, kampanju Fight for Fifteen (Borba za minimalnu nadnicu od 15 dolara njujorških radnika/ca u sektoru brze hrane – prim.prev) ili mobilizacije organizovane oko Restaurant Opportunities Centers (ROC); pokrete poput Black Lives Matter, štrajkove migranata i okupljanja protiv podizanja zida na granici sa Meksikom; kao i gotovo spontane mobilizacije protiv „Muslim ban“-a. Umesto da se svi ovi oblici mobilizacije vide kao alternative radničkom organizovanju na radnom mestu, korisnije je videti ih kao različite oblike klasne borbe u ovom trenutku, oblike koji potencijalno osnažuju jedni druge i koji mogu stvoriti uslove za organizovanje prestanka rada na radnom mestu. Ženski štrajk bio je deo ovog procesa: doprineo je ponovnoj političkoj legitimizaciji termina „štrajk“ u Sjedinjenim državama, izazvao je nekonvencionalne prestanke rada u tri školska distrikta, i doprineo na vidljivosti radničkih organizacija u kojima su većina radnika žene, poput ROC-a i Državnog njujoškog udruženja medicinskih sestara, kao i nekim slučajevima lokalnog radničkog organizovanja i borbi na radnom mestu koje su predvodile žene i kvir ljudi.

Konkretno iskustvo ženskog štrajka, kao i teorija društvene reprodukcije koja je inspirisala neke od njegovih organizatorki, učinila je pitanje da li klasna borba treba da ima prioritet nad borbama osnovanim na „idenditetima“ ne samo zastarelim, već ultimativno pogrešnim. Ukoliko klasu mislimo kao političkog agenta, rod, rasa i seksualnost treba da budu prepoznati kao intristične komponente načina na koji ljudi konkretizuju svoje osećanje sebe i njihove veze sa svetom, a samim tim su deo načina na koji se ljudi politizuju i upuštaju u borbu. U življenoj stvarnosti, klasne, rasne i rodne nejednakosti se ne doživljavaju kao odvojeni i razdvojeni fenomeni koji se međuprožimaju (intersect) na spoljašnji način; njihova odvojenost je tek ishod analitičkog misaonog procesa, kojeg ne treba mešati sa refleksijom iskustva.

Ovo je ključni uvid za političko organizovanje, za političke strategije, taktike i organizacioni oblici uvek treba da budu ukorenjeni  u konkretnom ljudskom iskustvu. Apstrahovanje od iskustva vodi zameni materijalizma sa racionalizmom – odnosno, stapanju analitičkih kategorija i subjektivne realnosti i projektovanju knjiških nacrta o tome šta klasna borba znači (ili bi trebalo da znači) na življenje stvarnosti ljudi. S druge strane, ako feminizam i antirasizam žele da budu projekti oslobođenja celog čovečanstva, onda je pitanje kapitalizma neizbežno. Problem zamene klasne borbe borbama zasnovanim na identitetima treba dakle reformulisati kao politički problem koji je izrastao iz hegemonije liberalne artikulacije feminističkog diskursa. Ova artikulacija pretvara feminizam u projekat samopromocije žena iz elite brišući ključni problem strukturnog odnosa između rodne opresije i kapitalizma. Kako slomiti ovu hegemoniju jeste ono o čemu bi sad trebalo diskutovati, a ženski štrajk je prvi važan korak u tom pravcu.

Rainmaler photo / MediaPunch

Iako nisu sve organizatorke i učesnice u ženskom štrajku bile teorijski posvećene feminizmu društvene reprodukcije, ženski štrajk se može legitimno videti kao politički prevod teorije društvene reprodukcije. Skorašnje mobilizacije pokazuju novu i rastući svesnost o potrebi da se ponovo izgrade solidarnost i zajednička akcija kao jedini način da se odbranimo od stalnog napada na naša tela, slobodu i samo-određenje, kao i protiv imperijalističkih i neoliberalnih politika. Štaviše, oni deluju kao protivotrov liberalnom padu feminističkog diskursa i prakse.

Istovremeno, prevazilaženje ovakvog shvatanja feminizma ne znači vraćanje na ekonomski redukcionizam ili na univerzalističke politike zasnovane na apstrakciji od razlika. U skorijim decenijama stekle smo veću svest o stratifikaciji društvenih cis i trans žena, s obzirom na klasu, etnicitet, rase, godine, sposobnosti i seksualnu orijentaciju. Izazov s kojim se novi feministički susret mora suočiti jeste artikulisanje oblika akcije, organizacije i zahteva koji neće učiniti ove razlike nevidljivim već će ih – upravo nasuprot – ozbiljno uzeti u obzir. Ova različitost mora postati naše oružje, umesto prepreke ili nečega što nas razdvaja. Da bi se ovo dogodilo, neophodno je pokazati unutrašnje veze između različitih oblika opresije i udružiti razlike koje ove opresije proizvode u sveobuhvatniju kritiku kapitalističkih društvenih odnosa. U ovom procesu, svaka politička subjektivacija zasnovana na specifičnoj opresiji može nam dati nove uvide u razne načine na koje kapitalizam, rasizam i seksizam utiču na naše živote.

Izvor: Cinzia Arruzza, „From Social Reproduction Feminism to the Women’s Strike“, u: Social reproduction theory: Remapping Class, Recentering Oppresion, ur. Tithi Bhattacharya, Pluto Press, 2017, str. 192-196.

Prevod objavljujemo uz dozvolu autorke, urednice i izdavača.