U susret najavljenoj izložbi Majčinstvo (Motherhood) u Galeriji Laufer Eugster, osvrnuću se na stvaralaštvo umetnice Marte Jovanović i pokušati da grupišem njene mnogobrojne performanse u tematske celine. Iako je to pokušaj seciranja jednog koherentnog kreativnog korpusa, namera nije da se podstakne pojedinačno posmatranje performansa ili tematskih celina, već upravo da se ukaže na međusobnu povezanost ovih tema u jedinstvenoj nameri umetnice da analizira svet i sebe u njemu.

Marta Jovanović je rođena u Beogradu, školovala se na univerzitetu umetnosti Tulane u Nju Orleansu i Školi Lorenca Medičija u Firenci. Njeno formalno obrazovanje u italijanskom umetničkom centru poput Firence uticalo je na njeno stvaralaštvo oblikujući njene estetske stavove, ne sputavajući čvrstim kanonima njenu kreativnu slobodu.

U svojim performansima, Marta Jovanović se bavi različitim pitanjima – od ličnih istraživanja svojih sećanja, detinjstva, sopstvenog identiteta i istorije, preko ličnih ali univerzalnih tema seksualnosti, položaja i problema umetnica, ali i žena uopšte, u mizoginom patrijarhalnom (umetničkom) svetu, sve do istraživanja nacionalnog i verskog identiteta i ideologije. Njeno celokupno stvaralaštvo prožeto je, kako kritičkom analitičnošću, tako i snažnim osećanjima, koje sećanja, fenomeni, ideje, okolnosti i introspekcija, izazivaju. Važna odlika performansa Marte Jovanović je njen izrazito lični pristup analizi ideja i osećanja. Ona polazi od pretpostavke da se kroz umetnost saznaje istina o sebi i svetu, i, kroz prizmu te pretpostavke, kreće u istraživanja u svom radu.

Mnoge istoričarke umetnosti i likovne kritičarke su ukazale na feminističke aspekte njenog rada. Keti Batista (Kathy Battista), programska direktorka Sotebis instituta umetnosti u Njujorku (Sotheby’s Institute of Art), koja je napisala monografsku studiju o Marti Jovanović, ističe da se ova performans umetnica pripada generaciji feminističkih umetnica koje ispituju ambivalentne pozicije umetnica danas, kao i ambivalencije feminizma danas: „Ove mlade umetnice su obrazovane u feminističkoj retorici, ali su dovoljno distancirane da vide njene poteškoće“ (Battista 2013). Feministička pozicija performansa Marte Jovanović vidljiva je, najočigledije, u izboru tema, potom pristupu ovim temama, ideološkoj poziciji koju u performansima zastupa i ispituje, ali i ikonografiji performansa.

Ona se bavi pitanjima lepote, seksualnosti, statusa umetnica i njihovim problemima, izlaganjem i podrivanjem mita o ženskoj lepoti, seksualnosti i rodnoj ulozi u društvu. U videu Marija Magdalena umetnica sâma je protagonistkinja, što je, inače, u njenim radiovima, gotovo uvek slučaj. Ekran je podeljen u dva dela, jedan prikazuje umetnicu koja nanosi šminku bez posebno izraženih emocija, kao da je to deo njenog svakodnevnog rituala, dok je sa desne strane prikazan video umetnice koja „popravlja“ šminku ali secka i stavlja luk u uglove očiju i na podočnjake, što izaziva nagon za plakanjem. Ovim ističe da društveni konstrukt femininosti podrazumeva jedan mazohistički odnos žene prema samoj sebi, da konvencionalni kanon ženske lepote podrazumeva napor, bol, trud, neku vrstu mučenja i odricanja od sebe i svoje prirodnosti. On podrazumeva masku, izvođenje rodne uloge i stvaranje od sebe drugog, nužno prilagođenom muškom pogledu. Izbor Marije Magdalene, budući da je ona univerzalna predstavnica posrnule žene pokajnice, dodatno naglašava potčinjenost žene i potrebu da se prilagodi pravilima koje postavljaju muškarci, a opet, iako je pokajnica koja se povinuje pravilima, ostaje predstavnica ženske prirode – sklone moralnom posrnuću usled nemogućnosti da obuzdaju svoje seksualne nagone i ljubav prema telesnom.

Marija Magdalena

U performansu The Beauty of Tight Binding iz 2017, umetnica ponovo postavlja slično pitanje, ovoga puta umesto mita o ženskoj lepoti ispituje mit o ženskoj seksualnosti. Umetnica je vezana kanapima, viseća struktura izvija njeno telo u neprirodne oblike, te podstiče u posmatračicama/ima osećaj bola, straha, ali i uzbuđenosti. Ona se koristi japanskom tehnikom vezivanja – Šibari (vezati), koja je u ranom 20-om veku pretočena u tehniku erotskog vezivanja – Kinbaku. U performansu je vezuje i pomera muškarac čije je odsustvo ekspresije emocija indikativno – on radnju vrši kao tehničar, a ne neko ko uživa u seksualnosti žene koju vezuje, čime umetnica stavlja akcenat na sebe kao subjekta erotske želje. Ona ispituje osećaje, koje žena ima tokom ovakvog čina, njenu potrebu za mazohizmom u seksualnom činu, te njene ekstatične osećaje kada nije u mogućnosti da kontroliše svoje telo i svoju želju.

The Beauty of Tight Binding

Performans i video Sélysette iz 2011. govori o položaju žena i umetnica nakon sloma socijalistčkog sistema, u periodu tranzicije ka kapitalizmu. Umetnica je protagonistkinja, video započinje svojim oblačenjem u sobi Hotela Moskva. Oblačenje podrazumeva navlačenje mrežastih čarapa, uske garderobe, stavljanje novca u donji veš (valuta je evro što je opet simbolička predstava tranzicije ka kapitalizmu), navlačenje perike, šminkanje i oblačenje štikli. Ovaj čin denotira prodaju ženskog tela za novac, bilo u vidu sponzorstva ili prostitucije, što su bili učestale pojave i problemi država u tranziciji, ali ne samo prodaju ženskog tela već prilagođavanje ovog tela tržištu muške želje – umetnica bira simbole erotske ikonografije jednog mizoginog i patrijarhalnog sveta – poput mrežastih čarapa, uske crne garderobe, štikli, paž frizure i šešira. Očigledno odevena za sahranu ili sličnu priliku umetnica iz hotela odlazi pešačeći (štikle, sarkastično, proizvode zvuk kretanja konjskih kopita) do groblja. Tamo, na transparentnom nadgrobnom spomeniku sa natpisom Ljubav Sreća Istina, ostavlja takođe transparentne plastične pločice sa identičnim natpisom. Natpis je preuzet iz lične istorije umetnice – njen deda je ostavio na grobu njene bake ovaj natpis koji je bio univerzalni simbol njihove ljubavi. Za umetnicu ova lična priča dobija širi kontekst, ona govori o njihovom vremenu, o vladajućoj ideologiji, o sopstvenoj prošlosti, korenima, vaspitanju i verovanjima. Na grobu starog poretka ostavlja providne plastične kartice sa natpisom, čime ukazuje na ispraznost ideoloških floskula nakon propasti jednog sistema. Ovaj simbolični oproštaj od starog sistema simbolizovala je sahranom ideologije, ali i ličnih uverenja uz koje je odrasla, ukazujući preobražaj u Novu ženu tranzicije ka kapitalizmu, koja u postideološkom svetu relativizacija vrednosti i Istine, nema problem sa prodajom tela, uverenja i identiteta.

Sélysette

Umetnica se takođe bavila pitanjima odnosa prema Jugoslaviji i njenom socijalističkom sistemu u performansu 25. maj i Pionirka, a kapitalizmom u performansu Principe de Montenevoso. Performans 25. maj izveden je ispred Muzeja istorije Jugoslavije, kao simboličkom mestu istorizacije socijalističkog sistema i jugoslovenske države, kulture i umetnosti. Učesnice/i performansa nose poslovna odela ali i crvene cipele, čime se evocira novi kapitalistički duh ali na temeljima socijalističke države. One/i na mestu fontane na monumentalnom pročelju Muzeja, postavljaju pravougaonik od raskopane zemlje na kojem crvenim slovima od ruža ispisuju In God We Trust. Pravougaonik ima oblik novčanice, na novčanici kao simbolu kapitalizma stoji religiozna izjava ali ispisana crvenim ružama na svežoj zemlji. Umetnica ukazuje na slojevitost nasleđa na prostoru zemalja bivše Jugoslavije – naconalni, verski, ideološki identitet zamagljen je istorijom, tranzicijom, smenom ideologija. Učesnice/i igraju narodnu igru – kolo oko ove „zemljane novčanice“, čime umetnica opet ukazuje na konfuziju koja nastaje u identitetu mlade osobe odrasle u periodu dekadencije sistema i potonje tranzicije.

Pionirka

Pitanjima verskog identiteta i duhovnosti uopšte, bavila se posebno u performansima koji su nastali tokom njenog boravka u Bejrutu 2014. U Vows of Scilence umetnica je dala zavet ćutanja, koji je prisutan u svim velikim religijama i obično ga daju monahinje/monasi, a podrazumeva potpuno ćutanje ili svedenu praksu govora. Umetnica nije govorila nedelju dana, „da bi čula drugu stranu“. Ovaj vid performansa je duboko ličan i introspektivan čin, iako je i dalje u domenu javnog i političkog – umetnica ukazuje na nerazdvojnost ove dve sfere – privatnog i javnog, kao i ličnog i političkog. Po njenim rečima ovaj zavet ju je naučio da veruje samo ličnom iskustvu, očišćenom od kulturnih, religioznih ili političkih naslaga. Pored toga što je upitno koliko se ljudsko iskustvo može odvojiti od pomenutih, s obzirom na vaspitanje, obrazovanje i sveprisutnost društvenog uticaja u svim sferama intimnog života, sam zavet ćutanja je religiozna praksa. Umetnica, dakle, koristi kulturu da se od nje očisti, dekontekstualizuje religioznu praksu iz religioznog konteksta, i rekontekstualizuje ga u lični kontekst introspekcije i samoanalize. U postideološkom svetu nemoguće je verovati više u univerzalne vrednosti, religijske dogme, sveobuhvatne ideologije, Istine bilo koje vrste, uopšteno govoreći i- skustvo je konačno došlo na mesto verovanja. Umetnica nam ovo plastično pokazuje na primeru slobodnog korišćenja i reinterpretacije religiozne prakse u svrhu istraživanja ličnih uverenja i osećanja. Takođe u Bejrutu, Marta Jovanović je izvela performans Secret, u kome je pozvala ljude da joj odaju jednu tajnu koju bi ona pritom u vidu ključne reči zapisane na papir ušila u svoju haljinu. Na kraju performansa haljinu je spalila, ukazujući time na to da je danas (i oduvek) ćutanje pretpostavka političke poslušnosti. Uprkos savremenoj tehnologiji koja bi trebalo da omogućava i pospešuje slobodu govora, sve češće se sreće da osobe koje ovu slobodu praktikuju u svrhu transparentnosti i političke borbe završavaju poput Snoudena ili Asanža. Spaljivanje haljine je simboličko oslobađanje pojedinca od odgovornosti i krivice. Performans se može, dakle, tumačiti kao kritika upućena autocenzuri, cenzuri, te vladajućim političkim sistemima. Takođe, slabljenje vere u zajednički sistem vrednosti, oličen u ideji demokratije i ljudskih prava, kao danas izlizanim frazama, za koje zagovara Zapadni svet, dok ih njihgovi politički sistemi zapravo ne poštuju.

Vows of Scilence

Jedna od značajnih pretpostavki feminizma drugog talasa – lično je političko, ilustrovana je u performansima Marte Jovanović iz različitih perspektiva i primenjena na analizu različitih fenomena i koncepata. Jedan od njih je i koncept majčinstva kao neophodnog za ispunjenje svrhe ženskog postojanja. Umetnica u performansu Majčinstvo (Motherhood) pokazuje da i dalje postoji dihotomija između žene-majke i žene koja se posvećuje svojoj karijeri, umetnosti, sebi ili bio čemu što ne podrazumeva majčinstvo kao njenu svrhu. Ova dihotomija nije intristička, ona je društveno konstruisana i uslovljena nizom diskriminatornih praksi koje se protežu od konkretnih zakonskih do apstraktnih i simboličknih. Umetnica je postavila jaja u viseće vrećice i čekićem je lomila jedno po jedno dok se njihova sadržina slivala po njenom licu i telu, padajući na pod i čineći njeno kretanje i čin otežanim. Broj jaja ekvivalentan je broju njenih plodnih dana od prve menstruacije do danas, i ona lomeći ih, jedno po jedno, ukazuje na sve „propuštene prilike“ da se „ostvari kao žena“ – da zatrudni i bude majka. Napor da ovo ostvari pojačava klizav pod, jaja koja se slivaju po očima, položaj tela i količina jaja koje treba slomiti – umetnica ukazuje time na težinu drugog izbora, na težinu izbora da se ne povinuje društvenim konvencijama, očekivanjima i krene (uslovno rečeno) lakšim putem. Ona sugeriše da umetnice (kao i sve druge žene) još i danas pate od pritiska društva, osude sredine, uslovljenosti i ograničenosti izbora.

Motherhood

Pitanje ličnog i političkog takođe prikazuje performans Ljubav izveden u dvorištu Švajcarske ambasade. U njemu umetnicu učesnice/i gađaju sirovim svinjskim srcem, dok ona stoički podnosi ove udarce. Ovde je reč o ženama od kojih se očekuje da podnose kako fizičku tako i psihičku bol, patnju i nasilje i da pritom ostanu uzržane i pokorne. Takođe, performans govori o ratu i položaju žena i ljudi tokom ratova. Napomenimo da se u dvorištu ambasade neutralne Švajcarske nalazi spomenik miru. Umetnica simbolički prenosi osećanje ljudi tokom rata, podnoseći krv i udarce živih srca, ona ukazuje na osećaj ugroženosti, patnje, samoviktimizaciju, osećanje bezizlaznosti, ali i potrebu da se sve to izdrži, i to stoički.

Ljubav

Za kraj ću navesti jedan vedriji primer bavljenja ličnim pitanjima kroz performans umetnost. U performansu Come to Bed iz 2015. Umetnica je u galeriji ležala u krevetu, a publika je bila pozvana da legne pored nje i podeli sa nojm neku priču iz svog života. Tim postupkom Marta podseća da je sva umetnost istovremeno lična i politička, te nas vraća na tradiciju performans umetnosti koja probijaja granicu između umetnice/ka i publike, kao i između umetnosti i života.

Come to Bed

U delu Marte Jovanović suočavamo se sa gorkim zaključcima o položaju žena i njihovoj očekivanoj ulozi, sa zbunjenošću pred diverzitetom oprečnih identiteta koje nosi odrastanje u Srbiji i školovanje van nje, kao i povratak u neku potpuno drugačiju stvarnost od one u kojoj smo odrasle/i, te sa izostankom čvrstog sistema verovanja i stalnom potrebom čoveka da preispituje svoj identitet. Umetnost je rešenje koje umetnica nudi – ona je most za prevazilaženje sopstvene rascepljenosti ali i oruđe analize društva i samoanalize. Performans umetnost nudi lično iskustvo političkog plana, izlaganje intimnog sveta javnom, prevazilaženje jaza između sebe i sveta, rušenje ograda između umetničkog ponašanja kao vida umetničkog stvaralaštva i ponašanja uopšte. U najavljenom dokumentarnom filmu „Born Just Now“, posvećenom Marti i njenoj umetnosti, autor Robert Adanto dokumentuje kako se ona bavi ličnim identitetom, sećanjima, osećanjima i uverenjima, te izlažući svoj svet, nudi publici mogućnost analize sopstvenog.