U organizaciji Centra za istraživanje moderne evropske filozofije, 13. i 14. oktobra 2017. u Londonu, održana je konferencija posvećena 150 godišnjici izlaska prvog toma Marksovog „Kapitala“. Pod nazivom „Kapitalizam: koncept i ideja“, konferencija je okupila važne teoretičare/ke savremene levičarske misli. Bitna tema bili su i aktualni tokovi levog feminizma. Utiske sa londonske konferencije prenosi urednica rubrike Društvo MILICA magazina, Andrea Jovanović.

Premda su ga sahranili i teorijski i politički nebrojano puta, Marksov Kapital uporno nastavlja da se vraća: i dalje je jedno od najcitiranijih humanističkih dela u istoriji, a u poslednje vreme ponovo se pokreću ozbiljna pitanja o njegovoj aktualnosti. Konferencija „Kapitalizam: koncept i ideja“ pokušala je da obuhvati neke od najvažnijih tema i aspekata savremenih kapitalističkih društava. Iako je od osam sesija samo jedna bila posvećana rodu i rodnim odnosima, simptomatično često su „rodna pitanja“ iskrsavala i tokom ostalih debata. Ćorsokak u kojem se, kako je Katarina Kolozova nedavno pisala za MILICU, našla feministička teorija, doneo je sa sobom obnavljanje nekih starih debata, promišljenje novih oblika levih feminizama, sa posebnim naglaskom na reaktualizaciju marksističkog i novog materijalističkog feminizma.

London je bio zaprepašćujuće sunčan i svetao za ovo doba godine, ali nakon konferencije delovalo je da izlazak iz tog ćorsokaka feminističkih teorija, nažalost, još nije na vidiku.

Titi Batačarja (Tithi Bhattacharya), profesorka na Purdue University u Indijani i jedna od organizatorki ovogodišnjeg Međunarodnog ženskog štrajka, pokušala je da svoje predavanje utemelji na analizi tzv. neplaćenog ženskog rada u domaćinstvu kao suštinski važnog reproduktivnog rada u kapitalizmu. Naglasak joj je bio na potenciranju emancipatornih mogućnosti koje proizilaze iz tzv. privatne sfere, budući da je ljudske „reproduktivne potrebe“, prema njenom mišljenju, nemoguće do kraja monetarizovati i one ostaju na nekom čudnom raskršću tržišne i ne-tržišne logike. Bilo je teško oteti se utisku da marksistički feminizam u poslednje vreme „polaže račune“ marksizmu te da dokazivanje važnosti rodne analize zavisi od toga na koji način ćemo ili nećemo uspeti da rod uvrstimo u samu logiku kapital-odnosa.

Tithi Bhattacharya

Dokazivanje „emancipatornih i revolucionarnih potencijala“ činilo se najslabijim delom ovog izlaganja. Kasnije u diskusiji, javila se studentkinja master studija i majka dvoje dece. Pitanje je bilo posve jednostavno: „Ukoliko i postoje želje i potrebe koje trenutno ostaju monetarno nepokrivene unutar reproduktivne sfere, nije li težnja tih subjekata i dalje suštinski kapitalistička težnja? Kada želimo za sebe bolje mesto u društvu, ne težimo li zapravo boljoj poziciji unutar kapitalizma?“ Pitanje je, međutim, ostalo bez odgovora.

Nakon Titi, govorila je Sara Faris (Sara Farris), predavačica na Goldsmit univerzitetu (Goldsmiths University) u Londonu, o važnosti teorije o društvenoj reprodukciji za intersekcionalistička čitanja rodnih i rasnih opresija i klasne eksploatacije. Premda je iznela brojne zanimljive podatke o kretanju i ulozi onoga što naziva „viškom populacije“ u rodnoj podeli rada, činilo se da „intersekcionalizam“ i dalje ostaje tek pomoćna alatka da se imenuje ono što nam i dalje nije jasno. Intersekcionalistički opisi još se kreću isključivo na nivou – opisa. Razumeti logiku koja stoji iza ovakvih „izmešanih“ odnosa ostaje jedan od najvažnijih zadataka novih levih feminističkih teorija.

Sara Farris

Sesija Gajatri Čakravorti Spivak (Gayatri Chakravorty Spivak), profesorke na Kolumbija univerzitetu, unela je potpuno drukčiju energiju u konferencijsku salu. Ni brojne duhovite opaske nisu uspele da sakriju jedan suštinski pesimizam i priznavanje da na mnoga pitanja i dalje nemamo odgovore. „Rod me muči, i dalje me muči…“, rekla je u jednom trenutku. Pored svoje političke prakse u kojoj pokušava da na neki način poboljša živote subalternih, Spivak naglašava važnost revolucionarnog mišljenja a ne samo delanja. Drugim rečima, činilo se da je nivo integrisanosti „svesti“ u kapitalističke neoliberalne okvire nešto što je jako plaši. Ove teze zanimljiv su iskorak u odnosu na tendencije zasnivanja „novog materijalističkog feminizma“ u tzv. materijalističkim odnosima pod koje se, nasilno ili posredno, uspešno ili neuspešno, podvode i rodni.

Gayatri Chakravorty Spivak

Zanimljiv momenat bilo je i predavanja Elene Lujze Lange (Elena Louisa Lange) profesorke sa Univerziteta u Cirihu, o važnosti kategorije apstraktnog rada u Kapitalu. Jedno od prvih pitanja iz publike glasilo je: „A šta s rodom?“. Elenin odgovor izazvao je mreškanje i blagu tenziju: „Šta s njim? Nemam ideju“. Po završetku konferencije Lange je objasnila da ne razume insistiranje da se pri svakoj temi (u njenom slučaju, tema se ticala specifičnog i nezgodnog koncepta u Marksovom radu) povlači pitanje roda i/ili rase. Ona smatra da se tako obesmišljavaju i same teme u opticaju, ali i nastojanja feminističkih teorija da problematiku postave na dosledan i temeljan način. „Nekada je feminizam bio izazivačka pozicija. Danas je sve više stvar popularnosti i gubi na svom subverzivnom potencijalu“, zaključila je Lange.

Spivak je na kraju svog predavanja uputila prisutne na 12 teza marksizma-feminizma s njihove poslednje konferencije kao nekakve smernice u kojima treba danas misliti. Posebno interesantna je treća teza: „Jasno je da su rodni odnosi proizvodni odnosi, a ne njihov dodatak.“ U današnje vreme, međutim, možda se treba čuvati upravo stvari koje su „jasne“. Uostalom, Marksov životni poduhvat s kulminacijom u Kapitalu bio je raščlanjavanje različitih jasnosti, očiglednosti, izvesnosti, a 150 godina kasnije, međuljudski odnosi u kapitalizmu ostaju izazov s kojim se i dalje treba hvatiti u koštac i računati da neće biti lakih rešenja. Čak i kada nas londonsko sunce na trenutak zavede optimizmom.