Ekipa MILICA magazina otišla je u Švajcarsku da se susretne sa ženom koja je složenim i dugoročnim demokratskim procedurama promenila čvrsti sistem švajcarske imigracione politike. Upoznajte borkinju sa švajcarske levice, poslanicu u švajcarskom federalnom parlamentu, secondos (druga generacija imigracije) sa toplog dna italijanske štikle, šarmantnu i hrabru Adu Maru.

U jeku svetske emigrantske krize, vest o uspehu inicijative o olakšicama trećoj generaciji imigranata da postanu državljani Švajcarske na izborima početkom godine probila se na naslovne stranice vodećih svetskih medija. Veoma strogi uslovi za dobijanje državljanstva doveli su do toga da se u Švajcarskoj četvrtina stanovništva broji kao stranci. Inicijativa, konačno usvojena nakon osam godina administrativne procedure, donosi olakšice deci druge generacije imigranata da postanu Švajcarci.

Sa Adom Marom pričali smo o tome kako se, kao žena i kao dete imigranata, bori za bolji svet u ovoj bogatoj, razvijenoj i demokratskoj državi, jednoj od najpoželjnijih staništa za ispunjenje sna o srećnom životu.

Šta je bio cilj pokretanja inicijative i koliko si zadovoljna ovim uspehom od 60,4 % DA za pojednostavljivanje procedure za sticanje državljanstva trećoj generaciji imigranata?

Danas u Švajcarskoj, kao uostalom i svuda u Evropi i svetu, postoji jasna tendencija ka izolacionizmu i stalnim postavljanjem pitanjem o poreklu kao identitetu i to se sve više vraća u javni dijalog. Ono što smo ovom inicijativom hteli i na kraju postigli je da toj tendenciji odgovorimo porukom: Dosta toga! Nadam se da se sada možemo malo opustiti oko tih pitanja. Sa druge strane, pokrenuti inicijativu za pojednostavljenje sticanja državljanstva trećoj generaciji emigranata, umesto automatizovanog sticanja državljanstva za drugu generaciju, za mene je, kao levičarku, poprilično razočaravajuće i sramotno. Ovo je, međutim, u ovom trenutku, bio jedini mogući politički kompromis, ali i simboličan i važan uspeh, pogotovo u atmosferi o kojoj se polemike vrte oko minareta, izolacije, islama i čitavog fantazma u vezi sa ovim temama.

Šta je bilo najteže u ovoj borbi?

Najteže mi je pala usamljenost. Od samog početka, u mojoj partiji bilo je onih koji nisu verovali inicijativi. Takođe, bio je ovo veoma dugačak proces: devet godina u parlamentu, uvek biti prisutan u pravom trenutku, lobirati kada treba, zatim kampanja za koju nije bilo dovoljno novca jer se istovremeno vodila još jedna kampanja u vezi sa ekonomskim reformama – reforma oporezivanja preduzeća – pa su sva pažnja i sredstva bili na to usmereni. Potpuno razumem i podržavam odluku da se prednost daje ekonomskim pitanjima u odnosu na pitanja identiteta. Pored usamljenosti u toj borbi i istrajnosti, bilo je teško održati odstojanje i nepristrastnost u odnosu na pitanja koje me se direktno tiču, s obzirom na to da sam dete imigranata i naturalizovana građanka. Često je trebalo uložiti mnogo truda da me stomak previše ne zaboli kada čujem određene stvari.

Koliko Švajcarsku dotiče aktuelna tema migracija?

Švajcarska je migraciona zemlja. Ne može se poreći da 25% stanovništva čine imigranti. Možemo se igrati izvornog Švajcarca, pozivati se na Viljema Tela, na 1291. godinu i zakletve položene na livadi Ritli. Možemo se uljuljkivati u toj priči, ali naša trenutna stvarnost je da imamo 25% imigranata. Za tu situaciju ima više razloga. Prvi je ekonomski – kada ljudi žele da napuste svoju zemlju i idu tamo gde ima posla. U Švajcarskoj ima posla, a ima i ljudi koji dolaze. Tržište rada reguliše migracije. A naše iskustvo sa migracijama traje oduvek, kao što oduvek ima i pokušaja da se ono blokira.

Prvi talas migracija bio je šezdesetih godina sa Italijanima, a moja inicijativa se danas bavi unucima tih Italijana. Onda su dolazili Španci, Portugalci, pa građani bivše Jugoslavije koji su stizali osamdesetih – i u stvari, sve se to vrlo lepo odvijalo, kao sa Italijanima i Portugalcima pre njih – bili su deo istog kruga. A onda je odjednom nastao antimuslimanski pokret. Iz balkanskih zemalja većinom su dolazili muslimani iz Bosne i sa Kosova. Iako tvrde suprotno, ali izbacili su ih iz prioritetnog kruga, što je ovoj grupi imigranata otežavalo mogućnosti zaposlenja u Švajcarskoj, gde su zakoni vrlo strogi, pogotovo oni koji se odnose na imigrante. Danas, sa politikom slobodnog kretanja, boravak je olakšan građanima Švajcarske, Evropske Unije i ostatka sveta. Ranije se to odnosilo na Švajcarsku i Evropsku Uniju, pa i Jugoslaviju. Ali zbog ratnog konteksta, države bivše Jugoslavije izopštene su iz prioritetne zone i sad imaju iste uslove kao ostatak sveta. Zbog toga je postalo mnogo komplikovanije za ljude sa Balkana da emigiraju ovde. Oni su za vreme rata nastavili da dolaze, ali Švajcarska je od tada pokazala jasnu nameru da oteža ljudima sa Balkana pristup. Za mene su uzroci jasni: pitanje je religije i straha prema Islamu. Ne znam kako bi se to drugačije objasnilo, jer su ti ljudi kao svi ostali, rade, ne prave probleme…

Svi imaju taj strah od Arapa koji naseljavaju Evropu….

U današnjem evropskom kontekstu migracija dosta se pominju Arapi i muslimani. U Švajcarkoj imamo vrlo malo arapskih muslimana. Ukupno ih je 450 000 od kojih su 80% sa Balkana, a svega 20% Turaka i Arapa. Ipak, bilo je prilično traumatično za vreme kampanje. Često smo mogli da čujemo od strane koja se protivila inicijativi da postoje dobri i loši migranti: „Italijani i Španci su bili dobri imigranti, ali ne i ovi što sad dolaze – Sirijci, Etiopljani, Crnci! Oni će sutra biti Švajcarci?!”. Tako da ima još dosta toga na čemu treba da se radi. Čak i među onima koji su glasali za inicijativu ima dosta predrasuda.

Ono što bih, zapravo, volela da pokušam je da snimim jedan dokumentarni film o ovoj inicijativi koji bi trebalo da se prikazuje u školama i među mladima i oko kojeg bi se organizovale debate. Mislim da je potrebno praviti debate o identitetu, o životu u zajednici, kako bismo se borili protiv te brutalne podele na „dobre i loše imigrante“.

Počela sam da radim na jednoj knjizi, upravo na temu preispitivanja švajacarskog idnetiteta.

A poznati sindrom migranata koji dođu i zatvaraju vrata za sobom?

Da, upravo to. Ima imigranata, ili onih koji su poreklom imigranti, koji su vrlo rasistički i ksenofobno nastrojeni. Njihova logika je tipična: „Patio sam ja, pa neka i drugi pate“. Ali znaš, razlika između Švajcarske i ostatka sveta je u tome što mi možemo da glasamo o tim pitanjima. Tako da je uvek šokantno kad se izglasaju takve stvari, poput zabrane gradnje minarete i tome slično. Kad bi se i u drugim državama moglo glasati na ove osetljive teme, pretpostavljam da bi se i tamo većina opredeljivala za slične opcije kao i ovde. Samo je kod nas sve to vidljivije…

Ali ponavljam, ipak smo država čije je stanovništvo sačinjeno od 25% imigranata. Nismo država koja odbija prihvatanje migranta.

Koliko je tvoja lična priča ćerke italijanskog imigranta uticala na tvoju političku karijeru?

Mislim da je to što se bavim politikom veoma uslovljeno time što sam ćerka italijanskih migranata i radnika. U mestu u kojem sam stanovala kao mala, ovde u Švajcarskoj, bilo je dosta nejednakosti. I to govorim bez osvetničkog duha, bez mržnje, bez agresivnosti – još sam kao mala konstatovala da u selu u kojem smo živeli ima i siromašnih i bogatih – da postoji društvena raznolikost. Išli smo na užinu kod ljudi koji su imali vile i bazene – pa sam primetila da ne živimo svi u istim uslovima. Sa dvanaest godina sam osećala to i imala potrebu da se angažujem po tom pitanju – da nam socio-ekonomsko poreklo ne određuje život.

Zatim sam u parlamentu, zbog osećaja te istorijske odgovornosti, odabrala da se angažujem u komisiji za migracije. Izdržala sam četiri godine. Bilo je teško stalno se baviti svim tim sterilnim debatama – minareti, burke… Razlog zbog kojeg sam socijalistkinja je jer želim da poboljšam konkretnu, svakodnevnu ljudsku stvarnost. Zakon koji je donet i izglasan zbog jedva četiri minareta u Švajcarskoj, u svakodnevnom, konkretnom životu zaista ništa ne menja. Nikog nije ni briga. Sad sam angažovana u komisiji za ekonomska pitanja. Smatram da moja borba kao socijalistkinje u ovom domenu ima mnogo više smisla. A moja sklonost ka pitanjima identiteta prati me i pratiće me čitavog života.

Švajcarski sistem ima jaku strukturu. Kako on utiče na identitet i Švajcaraca i migranata? Da li je moguće, pa i potrebno u globalnom svetu sačuvati trag porekla, svoju autentičnost?

Za mene integracija nije asimilacija. Šta znači biti Švajcarac? Ja se osećam kao Lozanka, ne kao Švajcarkinja. Švajcarska je konfederacija – u njoj se govore tri jezika, ispoveda nekoliko religija, postoji dvadeset i šest školskih sistema. Da, nalazimo se u sistemu, i tačno je da kada si u sistemu više nisi pojedinac. U Švajcarskoj je to veoma jako: protekcionizam oko svega, oko informacija, oko posla… Ali istovremeno, mislim da postoje aspekti vlastite kulture i porekla koje nosiš: jezik, hrana, muzika… Pluralizam identiteta će postojati uvek i za sve, čak i za Švajcarca/kinju ove generacije, i on/a će imati svoja pitanja identiteta – da li je urbani građanin ili je sa sela, naprimer. Ukoliko potičeš sa sela a želiš da postaneš inženjer u gradu, postaje jako komplikovano – tako da mislim da je pluralizam identiteta inherentan ljudima.

Današnja drama je u tome što određeni diskurs pokušava da nas ubedi da nema pluraliteta identiteta ili da to važi za određenu kategoriju ljudi, recimo strance. Međutim, u današnjem svetu globalizacije, sa Easy Jet-om putuješ gde god, a pri tom vrlo dobro znaš da tvoji roditelji nikada nisu leteli. Fenomeni poput ovih odvajaju nas od prethodnih generacija.

I kako onda reaguješ na novi trend postavljanja zidova na granicama evropskih zemalja, Meksika…?

To je sramotno! Savremeni zapadni svet treba da se stidi. Ne solidarišemo se ni sa čim i ni sa kim. Ljudi su dehumanizovani. Šta uopšte znači „stranac“? Ne postoje stranci, postoje ljudi, postoji hiljade načina da se bude stranac: možeš biti iz podzemlja, možeš biti treća generacija, možeš tražiti azil, možeš biti radnik…

Verujem pre svega u ekonomsku realnost. Smatram da postoji jasan primat ekonomije nad religijom: svi ovi takozvani religijski ratovi su takođe ekonomski ratovi. Postoji taj individualistički konzumeristički ekstremizam u vezi sa tim.

Ali volela bih da kažem nešto što bi možda moglo da šokira, a tiče se šezdeset osme, godine revolucija. Naravno, podržavam feministkinje, pilulu i sve to. Ali ta godina je takođe proizvela jednu devijaciju, a to je konzumerizam. Postojalo je finansijsko blagostanje koje nas je dovelo do toga da imamo konzumerističko, individualističko nasleđe. Zidovi su posledica ove individualizacije, i ove dehumanizacije koju danas vidimo u svim oblastima. Zbog toga ne verujem da je politika dovoljna.

Politički programi nam ne dozvoljavaju da se pronađemo kao ljudska bića. Za jedan svet kulture i povezanosti moramo otvoriti naše oči i naša srca. Imamo ekonomske, socijalne subvencije, šta god se može poželeti, ali to neće dodirnuti naša srca. Kako to da postignemo? Ono što je sigurno – politika to neće izvesti.

Šta onda jedna levičarka može da učini za bolji svet u jednoj čvrsto strukturisanoj kapitalističkoj zemlji? Gde je tvoj prostor borbe?

Nisam sigurna da je Švajcarska najkapitalističkija država na svetu. Samo da pomenem recimo subvencije države za naše seljake. Mi u Švajcarskoj imamo najviše subvencija u Evropi.

Ali što se tiče tvog konkretnog pitanja, Socijalistička partija je, prema mom mišljenju, najlevlja u Evropi, jer mi branimo javni sektor i to je naš lajtmotiv. To znači da bilo da živite u zabačenom delu planine ili u samom centru Ciriha, dobićete poštu sa istom cenom poštanske marke u francima. To je jedan mali primer garantovanog demokratskog i egalitarnog postupanja. Ipak, mislim da levica u Švajcarskoj ima isti problem kao i levica uopšte, a to je da li nužno pratiti kapitalizam ili imamo da ponudimo nekakvu alternativu?

Unutar same partije, ima nas raznih: liberala, socijalista, onih koji podržavaju kapitalizam, i onih drugih. Lično više naginjem toj liberalnoj poziciji. Druga linija po kojoj se deli levica u celom svetu je sukob između globalizacije i suverenosti. Jesmo li za ugovore o slobodnoj trgovini ili prvenstvo dajemo našim seljacima? Ovo jeste velika teškoća za levicu: jasno je da globalizacija ne donosi uvek dobre posledice, dok suverenost često odlazi u nacionalizam i povlačenje u sebe. Koji je naš odgovor? Nemamo ga.

Iako su mnogi protiv, lično sam bila za univerzalni osnovni dohodak, gde svaki čovek na kraju meseca dobija određenu sumu za život. Recimo, 1000 franaka, nije ni važno kolika je suma. Ona te ne sprečava da, ako možeš, nastaviš da radiš i zaradiš više, ali postoje i oni koji neće raditi već će želeti da slikaju, želeće da razvijaju neke druge aspekte svoje ličnosti, koji se obično zanemaruju u ovako uređenom društvu. Šta se danas plaća? Plaća se sama zaposlenost zato što je posao ono što zbrinjava decu, potrebe, ali ovde ti nisi plaćen, to nije posao. Stoga ideja ovog bezuslovnog osnovnog dohotka jeste da, na primer, možete da razvijete svoju kreativnost, bićete manje uplašeni ukoliko želite da pokrenete novi biznis jer znate da ćete i dalje imati novac za hranu, da zbog hitnosti niste primorani da donosite loše odluke. Reč je o pronalaženju sistema koji će razvijati naše osobine i sposobnosti drugačije od onih koje znamo danas.

Švajcarska stabilnost i odnos prema Evropi.

Verujem da je posebna vrednost Švajcarske pažnja koju pridaje manjinama. Imamo izuzetno kompleksni, ali i izuzetno izbalansiran politički sistem. Zbog federalizma, imamo levičarske gradove koji mogu da nadoknade desničarsku nacionalnu politiku. Levica se nalazi na svim mestima u državi jer postoje različiti nivoi: nacionalni, kantonski i opštinski. Mislim da je za stabilnost zaslužan i jako spor proceduralni proces u Švajcarskoj. Između donošenja odluke i prijavljivanja, za moju inicijativu bilo je potrebno devet godina. I dalje se odvija mnogo konsultacija: u kantonima, komunama, udruženjima, konsultujemo se gotovo sa svima. Do trenutka kad se stvar dogodi, sva mišljenja su već uzeta u obzir. Odluka može nekome da se sviđa ili ne, ali ona je donesena tek nakon su sve strane konsultovane i svi su upoznati sa predlogom. Kada to uporedim sa Evropom, mislim da je to problem – ne kažem da je to njen glavni problem – ali recimo, sa institucionalne tačke gledišta, tamo ne postoji konsultacija sa narodom, sa državama. Postoji samo komisija i ministri koji odlučuju. Stoga mislim da nam je potrebno više Evrope, ali sa boljom demokratijom, boljim sistemom reprezentacije, što međutim traži i više odgovornosti od naroda. U Švajcarskoj, narod predstavljava veliku kontratežu, zahvaljujući pravu na referendum i inicijativu. Tako da, ako političari nešto „petljaju“, narod može to da ispravi i unese ravnotežu. I u Evropi bi stvari trebalo barem slično da funkcionišu; ako se procenjuje da je neka odluka loša, mora da postoji način da se uradi nešto povodom toga. Da, ima i Evropa pravo na inicijativu, ali da bi se pokrenula zahteva da se prikupi tri miliona potpisa.

Koji su tvoji stavovi o Evropskoj uniji danas?

Problem je što smo danas u jednoj liberalnoj i ekonomskoj Evropi, a ne u socijalnoj Evropi koja doprinosi svima. To je ono što komplikuje obraćanje ljudima koji žele da napuste Evropu… Ali je ideja Evrope, smatram, dobra ideja. Sigurna sam da će nam se obiti u glavu to što svi žele da se vrate na sopstvene nacionalne države, sopstvene valute, sopstvenu konkurenciju. I dalje je aktuelan stari problem – kako preraspodeliti bogatstvo. Drugim rečima, liberalna i ekonomska elita je dovela do rasta određenih grupa, poput akcionara i kompanija, dok je druge izostavila. Tako smo imali Grčku i celu finansijsku krizu, ali to je u suštini bio rat akcionara. Banke su bankrotirale i narod je bio taj koji je platio fiskalne odluke finansijskih ajkula. Sve dok je sistem takav, Evropa neće biti voljena. Ona neće biti ni moguća, jer ljudi ne vide koju dodatnu vrednost imaju od nje. Dodatna vrednost postoji za neke od finansijera, to je sigurno. Upravo zato moramo promeniti ideju Evrope i njen cilj. Zvučaće pomalo smešno, ali ako ste izvan EU, ne možete odrediti budućnost Evrope ili Evropske Unije.

Kako tumačiš situaciju u Kataloniji?

Da, zagovornik sam samoopredeljenja kada su ljudi, kao manjine, obespravljeni: Kurdi, Palestinci, naprimer. Međutim, slučaj katalonskog samoopredeljenja dožiljavam šokantnim. Krenuli su u otcepljenje ali iz ekonomskih razloga. Njihovo manjinsko pravo nije narušeno. Naprimer, njihov jezik se uči u školi. Zagovaram i borim se za ideju da svi možemo da živimo zajedno bez obzira na sve razlike koje imamo u Švajcarskoj, tako da mi je zahtev Katalonije odista šokantan. Postoji tu jedna manipulacija kulturoloških i identitetskih pitanja iz ekonomskih razloga.

Postoji li u tvom životu domen javnog i domen privatnog koji nije politički?

Za mene je to jako povezano. Nemam s jedne strane politički, a sa druge nepolitički život. Imam život posvećenosti, borbenosti, i tako je bilo oduvek. Bila sam potpuno fokusirana na teme o identitetu. Sada sam se posvetila debatama o tome šta je alternativa kapitalizmu, kao i o feminizmu. Kada dolazite iz južnjačke porodice morate se boriti, niste možda ni svesni da je to feminizam, ali dobro vidite, kad vaša braća ostanu da gledaju TV a vi kuvate, vidite da tu postoji problem. Živim u svetu muškaraca… Veoma sam strastvena i po pitanju odnosa sekularnosti i religije. Mesto religija u laičkom svetu, i mesto žene u njemu, što je to veoma komplikovano. Onda, marame i burke će sigurno postati predmet inicijativa protiv burke. Koja će biti moja pozicija? Kao feministkinja, kažem sebi: „Prve koje će trpeti posledice ovoga su opet žene“ i onda posebno, da produbimo pitanje: trenutno postoji oko deset burki u Švajcarskoj a mi o tome raspravljamo. Tako da ima mnogo tema koje me zaokupljaju.

Šta je teže u Švajcarskoj: biti migrant ili žena?

To je odlično pitanje. Mislim da je Švajcarska jedna od država koja je najkasnije omogućila ženama da glasaju. Žene su dobile pravo glasa tek 1971. godine, što ukazuje da je Švajcarska patrijarhalna, čak – mačistička. Osamdestih su žene još morale da traže dozvolu od muža da bi otvorile račun u banci. Javne politike koje se bave porodičnim pitanjem su katastrofalne. Ženama je praktično nemoguće usaglasiti porodični i profesionalni život. Mislim da biti žena u Švajcarskoj ostaje dosta teško. A ako si još i migrantkinja, zavisi: ako si bogata, u redu je, ali ako nisi, onda je dosta teško. Kad smo već kod toga, novi zakon o državljanstvu, koji će biti izglasan 2018. godine, reformisaće uslove za sticanje državljansta. Ukratko, biće potrebno biti obrazovan i bogat. Eto ideje o tome šta treba da bude Švajcarac! Ludilo!

Da li kvote i zakonske regulacije mogu da osnaže emancipaciju žena?

Ja sam zastupnica kvota. Verujem da bez postavljanja kvota nikada ne može biti postignuto ono za šta se zalažemo. Za sada u Švajcarskoj nemamo kvote, a upravo one uvode žene u politiku. Evo šta mi na levici radimo – pravimo zajedničke liste sa jednakim brojem muškaraca i žena. To zahteva od predsednika partije da uloži energiju da bi doveo svoje kandidate i kandidatkinje, a takođe zahteva od žena da se „prodrmaju“, da prionu na posao. Kao rezultat došli smo do toga da mi na levici imamo daleko više žena nego partije na desnici, a nekada ih je bilo približno jednako.

Ali onda se čuju žalbe da nije presudno da li si žena ili muškarac već ko je kompetentniji za određenu poziciju…

Ne mislim da su žene nesposobnije od muškaraca, ako pogledamo stanje širom sveta, muškarci ne pokazuju nikakve nadmoćne veštine. Verujem da je potrebno osnaživati žene putem politika usklađivanja privatnog i profesionalnog života. Daću vam jedan banalan primer: u politici, sednice su mahom popodne, a često su žene te koje čuvaju decu, a ne muškarci. Takođe, neophodno je znati da u Švajcarskoj, za jednak rad s jednakim sposobnostima, žene u proseku zarađuju 20% manje od muškaraca u privatnom sektoru, a 10% manje u administraciji. Znaš sve one priče: „žene se koriste kao alibi“, mislim, baš me briga! Izabrana sam zahvaljujući kvotama i ne vidim sebe kao alibi, sebe smatram dovoljno kompetentnom.

Kako vidiš položaj žena u patrijarhalnoj južnoj Italiji gde je slika velike mame i dalje domintna ideja žene, i ovde, u Švajcarskoj, tobože razvijenoj, naprednoj zemlji?

To je dobro pitanje, razmišljam… Mislim da je pozicija u principu ista, što će reći, žena se u svakom slučaju smatra inferiornom u kolektivnoj imaginaciji, osim što u Italiji postoji klan. U Švajcarskoj ne postoji takva ideja porodičnog klana, zločina zbog časti. Mislim da je to naglašeno u nekim zemljama gde je klan važan, gde se muškarac smatra zaštitnikom, braniteljem časti i sve što uz to ide. U Švajcarskoj to ne postoji. Ima možda neke manje dramatizacije, mačizma, podređene uloge žene, svega toga. Naposletku, Italijanke su dobile pravo glasa pre Švajcarki, Srpkinje takođe, pretpostavljam. Dakle, na površini je u Švajcarskoj samo manje sve to vidljivo jer nema te ideje klana. Ali u suštini nema razlike.

Da li je mit „velike italijanske mame” kao idealnog modela žene samo mit ili matrijarhat ipak postoji – velika mama se pita za sve?

E, to zavisi od toga o kojem polju govorimo. Ako se radi o odnosima unutar porodice, da, u pravu si, matrijarhat… Ali dobro znaš da se ovaj fenomen može vezivati pre za princip majčinstva nego za jaku ženu. Čak i ako se radi o jakoj ženi, onda imamo sistem koji garantuje da su uvek muškarci ti koji guraju napred. Ako mora da se donese odluka, uvek treba pogurati muškarce a ne žene. Dakle sâm je sistem napravljen za muškarce. Način funkcionisanja je napravljen za muškarce. Mislim da, ako smo snažne žene, u tom smislu može biti matrijarhata, ali sistemi i dalje rade za muškarce. Isto je u Švajcarskoj.

A šta je sa ženskom solidarnosti, tamo i ovde? Imam utisak da u južnim, katoličkim društvima žene i porodice mnogo bolje funkcionišu u smislu preuzimanja odgovornosti i oslonca pojedincu, bilo ženi bilo muškarcu.

U Švajcarskoj postoji ekstremno jak socijalni sistem koji je rezultat borbe levice. Sindikati ga nisu napravili. On je rezultat borbi i ljudske solidarnosti. S druge strane međusobna solidarnost se dešava kada su žene primorane na to. U Švajcarskoj ima manje potrebe za njom, jer postoji socijalna država. Ako si nezaposlena, imaš novac, zaštitu… tu se opet javlja neželjena posledica (kao kad smo pričale o šezdeset osmoj i njenim izopačenim posledicama), a to je nestajanje solidarnosti među ljudima jer se ovde mnogo više očekuje od struktura nego od ljudi. Kao što vidiš, opet dolazimo do dehumanizacije kao rezultata.

Kao Italijanka, mora da dobro kuvaš!

Znam da napravim lazanje, pastu, roštilj…. ali mnogo više kuva moj muž! A šta ja radim? Pevam, čitam, plešem… (smeh)