MILICA magazin dodeljuje

PRIZNANJE i ORDEN “Ruža”

Dunji Pavlović

za izuzetan tinejdžerski stav

 

Dunja Pavlović je mlada biologičarka iz Valjeva, koja je upravo upisala studije biologije na Univerzitetu u Beogradu. Upoznali smo je prema preporuci predavača u Petnici, košnici mladosti i pameti ove zemlje. Dunja nije niti jedina, niti najbolja, ali svakako jeste posebna, ali i posve reprezentativna tinejdžerka i predstavnica nove generacije i novog sveta koji je već došao. Dodeljujući ovo Priznanje, opredelile smo se da imamo poverenja u mlade, obasjane svetlima ekrana.

Razgovor sa ovom “genijalnom tinejdžerkom” delovao je na nas kao svojevrsni duševni i moralni botoks. Prenosimo vam naše ćaskanje sa osamnaestogodišnjom Dunjom o nauci, o bubanju, o odrastanju, o udaranju glavom o zid, o snovima, o jesenjoj depresiji…

Zašto biologija?

Još kao devojčica volela sam da se igram u bašti babe i dede. Ona je bila puna cveća, povrća.. sećam se jedne jabuke, dve višnje, kajsije i drveta jorgovana na koje sam volela da se penjem samo da bih gledala njihove cvetiće. Volela sam i da sedim među cvećem i gledam kuda idu insekti i šta oni rade po ceo dan, da svakog dana gledam da li su jagode zrele i da se pitam zašto baš listovi boranije najbolje oboje vodu u zeleno kada se iseckaju i potope. Tada mi je, kao i sad, bilo interesantno sve što je sitno i čije male pokrete ne vidimo odmah, na prvi pogled. A deda me je iz šale zvao “doktorka za muve” i ne bih rekla da nije pogodio.

E, onda u osmom razredu smo učili ekologiju, odnose medju organizmima, i trebalo je da dajemo primere. Radili smo u u grupama. To se međutim odužilo na nekoliko časova i nastavnica je rekla da se niko od nas ionako neće baviti ničim što će imati ikakve veze sa biologijom. Tada je u meni nešto puklo i rekla sam sebi: e, ja hoću da se bavim biologijom!

Sledećeg časa sam bila jedina koja je donela dvolisnicu ispisanu gomilom primera za svaki od bioloških odnosa. Dobila sam plus i pokazala nastavnici da ipak nešto hoću.

Ipak, Petnica ti je otvorila karijeru naučnice. Kada i kako se desio tvoj put ka Petnici?

Živim u Valjevu, pa sam se jednom, kad sam bila mala, šetala sa tatom blizu Petnice. Bila sam prvi ili drugi razred osnovne škole. U daljini se videla jedna zgrada koja mi je izgledala kao nekakva fabrika. Pitala sam tatu za objašnjenje. Rekao mi je: To ti je Petnica i tamo idu samo odlični đaci. Rekla sam mu: Tata, i ja bih da idem tamo, hoću da budem odličan đak.

Prvi put sam otišla na početku osmog razreda u Letnju naučnu školu, u program za osnovce. Sećam se, kada je spisak za polaznike izašao, radovala sam se kao nikad. Imala sam preporuku nastavnika, prijavu, esej i biografiju, na osnovu kojih se biraju polaznici. Sve sam to pripremila, poslala i čekala mesec dana. Jedan drug je objavio rezultate na Fejsbuku i tagovao je mene i drugaricu da smo primljeni. Bila sam presrećna!

Kako je bilo tamo?

Savršeno!

Daj reci nam šta je tamo tako savšreno?

Društvo!

I šta još, što nama običnim smrtnicima nije dostupno?

E pa nije tako. Gotovo sam sigurna da svako ko želi, može da ode. Nije samo želja, već i rad. Ako postavimo sebi ciljeve i način na koji ćemo do njih doći i ako smo odlučni u tome, uspećemo.

A baš sam se lepo provela u Petnici. Bilo nas je iz cele Srbije, Crne Gore, Hrvatske… Tada sam prvi put bila u kontaktu sa tolikim brojem ljudi sa toliko različitih mesta, bez mame i tate, sama sa društvom koje sam tek upoznala. Imali smo mnogo zajedničkih aktivnosti, druženja, i baš mi bude drago oko srca kada se setim tog iskustva. I danas sam sa nekima, koje sam tada upoznala, u kontaktu. Na Letnjoj naučnoj školi svakog dana smo slušali predavanja iz različitih oblasti: antropologije, lingvistike, astronomije, istorije.

Sledeći put sam se za program u Petnici prijavila u srednjoj školi. Bilo mi je svejedno na koji ću program biti pozvana. Bilo mi je samo važno da odem, da se družim sa ljudima, da slušamo zajedno predavanja. Sve mi je interesantno, čak i fizika i hemija koji su me mučili u srednjoj školi. U Petnici bi se našlo uvek nešto što bi mi privuklo pažnju. Poslala sam prijavu i pozvali su me na biologiju. I tu sam pronašla sebe i shvatila da mi se baš to sviđa. Tako sam sve četiri godine srednje škole odlazila u Petnicu na biologiju. Bez obzira na to što radimo i imamo obaveze, dosta se i družimo. I to je nešto zaista posebno. Kao nekakva druga porodica. Osećam se tamo kao kod svoje kuće, a laboratorija je recimo moja spavaća soba.

Kada znam nešto malo više od mojih vršnjaka osećam se specijalno. Sve što prevazilazi školske granice meni postaje zanimljivije i primamljivije. E, Petnica mi je to pružila.

Šta te u prirodi najviše fascinira?

Najinteresantnija mi je mikro biologija, ali još nisam sigurna čime bih konkretno želela da se bavim. Svi ti sitni organizmi imaju toliko veliku ulogu, što u eko sistemu, što u samom čoveku. Tim pre što čovek menja svoju okolinu. Sad je aktuelna priča o antibioticima, o zagađenosti, globalnom zagrevanju… Tako da mi je interesantno kako bi svi ti mikro organizmi reagovali na sve te izmenjene uslove i kako se oni bore i reaguju. Koliko god mi menjali prirodu, priroda će se prilagođavati na nove uslove, ali pitanje je da li će ti uslovi nama odgovarati.

Ali nauka je mladima često preozbiljna i mnogima dosadna, zar ne?

Nauka nikad nije dosadna! Tu je stalno zanimljivo. Ali svesna sam da nije svakome. To je uvreženo mišljenje da su naučnici dosadni, ozbiljni i uvek nešto rade. Ja svoju kreativnost ispoljavam kroz nauku, a takođe bih volela da je iskoristim za promociju nauke.

Mnogi ljudi imaju pogrešnu sliku o tome. Može to da se predstavi na drugačiji način, da bude primamljivije onima koji se naukom direktno ne bave.

Voliš da radiš u timu?

Više volim da slušam nego da pričam. Konstruišem sebe tako što slušam druge. Zato radije radim sa nekim ko ima više iskustva od mene, od koga mogu da naučim. U okviru svoje generacije sam takođe ok. I tu se osećam kao u timu. Tu smo svi na istom i onda, hajde, svi zajedno da probijamo i saznajemo nešto novo. Ali svesna sam da ako skupljam znanje od starijih a ne širim ga posle mlađima, onda nema mnogo smisla to što radim.

Jesi li štreberka? 

Obavezno svi povezuju da ako si dobar đak da i mnogo učiš. Ali ja sam našla jednu caku da manje učim tako što se više koncentrišem na času. Imala sam gomilu kojekakvih svaštara i u školi sam pisala beleške na času (moje beleške su bile super svima!). Kad dođem kući sve te žvrljotine prepišem u svesku, i tako već pola naučim. Onda samo iščitam dan pre nego što treba da se odgovara. To je moj metod da ne trošim mnogo vremena na nešto čemu sam vreme već dala u školi, jer zašto bih radila dupli posao. A baš to mnogi ne shvataju, pa u školi čačkaju po telefonu, pričaju oko sebe, ne obraćaju pažnju i onda moraju mnogo više vremena da potroše na učenje iz knjiga. Meni je mnogo lakše da zapamtim kad slušam nekog kako priča, pre nego što zapamtim pasus iz knjige.

A prosek 5,00?

Uvek sam bila odlična ali ne uvek i 5,00. Mislim da je 5,00 prosek dosta isforsiran. Ali nekima je to jednostavno potrebno. Ali ne smatram da bi trebalo da se ljudi cimaju oko takvih stvari i troše se na ono što ih ne interesuje. Mene moji nikad nisu opterećivali time ali su znali moje granice, pa ako imam lošije ocene oni su znali da mogu bolje. Ali to sam i ja shvatala, da mogu više. I evo, sav taj trud koji sam ulagala u sebe se isplatio upisom na fakultet koji sam želela. Nije mi bilo potrebno da sam 5,00, ali jeste potrebno imati dobar prosek da biste dobro prošli na prijemnom na fakultetu.

Kako si preživela prvu četvorku koja ti je pokvarila prosek?

Jeste bio tada lom. Kada smo mali, previše nam pričaju priče o ljudima koji su savršeni i deci koja su bezgrešna i mi svi onda težimo tom idealu. Ali kad prelomiš jednom, kad dobiješ tu četvorku, onda više nije problem. Ali opet nije dobro da se previše opustiš, već da znaš koliko možeš i da guraš dotle, ali da uvek želiš i više od toga.

Starija generacija često tvrdi da su mladi izgubljeni, da ste robovi tehnološkog napretka. Imaš li da nam kažeš nešto u odbranu svoje generacije?

Nisu mladi izgubljeni. Uvek postoje i uvek će postojati oni koji rade više od ostalih i guraju preko svojih granica i oni koji se zadovoljavaju minimalnim. Vreme je drugačije i stariji ljudi možda ne mogu da shvate taj tehnološki napredak i to što stalno koristimo telefone ili radimo za kompjuterom. Strarija generacija jednostavno nije imala tako nešto. Da li bismo se složili da ne bi to isto radili da su imali sve što i mi danas? Kad već čitavo društvo napreduje zašto da mi budemo u kanalu. I to je neki vid saznavanja. Preko mreža ćete saznati brže šta se desilo. Volim recimo da čitam razne članke preko interneta, pa i knjige su lakše dostupne onlajn. Kao neko ko želi da se bavi naukom moram da čitam naučne radove koje ne mogu da nađem u biblioteci i knjižari, već moram da ih tražim preko interneta. Neki su dostupni samo onlajn, a neki u specijalizovanim časopisima i stručnoj literaturi, na koje, kod nas, malo ko da je preplaćen.
Ali ta dostupnost informacijama i svemu ostalom jeste začaran krug, pa se vežeš za ekren i samo kucaš, ne izlaziš i ne družiš se sa ljudima. A jesete mnogo lepše izaći i uživo se ispričati sa nekim umesto kucati na telefonu.

Fejsbuk je super što se ljudi povezuju i postoje grupe za komunikaciju, zato je i koristan, ali ostalo mi postaje previše nezanimljivo, ima previše reklama, nebitnih i netačnih stvari koje me nerviraju. I onda osećam grižu savesti što uopšte čitam tako nešto i gubim vreme. Zato fejsbuk sve više i zaobilazim. Malo gledam i TV, više saznajem preko interneta, a filmove gledam onlajn.

Da li si posebna?

Drugi me tako vide i meni to jako smeta. Ne volim da budem u centru pažnje. Volim da budem posebna, ali za sebe, ne nužno za druge. Trudim se da imam neki svoj stil, način izražavanja, da neke stvari samo ja volim.

Da li si romantična? Ili je to prevaziđena kategorija…

Joj, to podseća na nešto tako staro. Umem da budem kreativna i uradim nešto specijalno, ali ne romantično?

Da li je i politika nešto staro?

Počela sam da budem zainteresovana za društvo i politiku kada sam shvatila da ne može jedna osoba da funkcioniše kao individua. Moramo svi da funkcionišemo u društvu. Koliko god bili samostalni i nezavisni, zavisimo od drugih ljudi. Ipak, u mom društvu jako malo pričamo o politici. Nema potrebe za time. Postoje trenuci kada se desi neki događaj koji nas inspiriše da raspravljamo na neku političku temu. Ljudi kojima sam okružena misle slično kao i ja. I onda imam utisak da svi misle tako, ali situacija ume da iznenadi, pa se pokaže da nije baš tako.

Da li bi radije karijeru gradila u inostranstvu?

Ja lično da, jer vidim mnogo više prilike u onome čime želim da se bavim van zemlje. Ali mi ne bi bilo žao ni da ostanem u Srbiji. Iako možda zvuči previše optimistično, trudila bih se da nešto drugačije uradim, da nauku više približim ljudima i da budem drugačija. Za to bi prvo bilo potrebno izaći iz sopstvene kutije.

Tinejdžerka si, i to kakva! Kako bi definisala taj škakljivi period?

To je taj neki period kada i dalje nemamo mnogo obaveza, zavisimo od roditelja, a dovoljno smo odrasli, ali smo i dalje bezbrižni. Tu su roditelji da plaćaju račune, da nas hrane, paze, da imamo njihovu podršku, a opet smo dovoljno odrasli da možemo sami da donosimo neke odluke i budemo samostalni u nekim stvarima. To je možda i prednost tog doba. Shvatila sam da je svet odraslih težak i pun uspona, padova i obaveza. Volela bih da zadržim dete u sebi, da se igram, a da sve to ima nekog smisla.

Kako se nosiš sa roditeljima, eventualnim zabranama?

Moj odnos sa roditeljima je zasnovan na dogovoru da dokle god oni znaju gde sam, sa kim sam i da mogu da me nađu, ja sam slobodna.

Prilično deluješ zrelo i samouvereno. Nisi li prevazišla roditelje i potrebu za njihovim okriljem?

Ne, oni su mi svakako potrebni. I danas, iako imam 18 godina potreban mi je njihov savet. Evo ovo je bio vrhunac moje samostalnosti što sam išla sama da polažem prijemni u Beogradu, upisala se na fakultet, sama išla u banku da otvorim račun. Ali potrebni su mi u donošenju određenih odluka. Bolje me poznaju od mog društva i verujem njihovim savetima. Roditelji su, mislim, svima jako potrebni u ovom periodu.

Znače i saveti drugara i drugarica. Naročito ako su već kroz neke stvari prošli i stekli neka iskustva koja ja nemam. Opet sve to primam sa rezervom jer znam da imam svoj način i da bih možda sama uradila drugačije.

Šta ti je još potrebno da bi se osećala odraslom?

Mislim da ću se osećati odraslom kada budem bila svoj čovek, kada budem zarađivala od svog rada i budem nezavisna od mame i tate. To je jedna od stvari koja mi sada nedostaje. Moji roditelji bi rekli sada da grešim, ali mislim da imam dovoljno iskustva da mogu da funkcionišem i obavljam sama neke osnovne životne obaveze. Počinje da mi bude krivo što ne zarađujem, osećam se kao parazit, iako imam samo 18 godina. Imam potrebu da radim neki posao, eto barem nešto malo. Da recimo mogu da uplatim sebi za menzu na fakultetu ili da od mog novca mogu da izađem u grad. E u tim situacijama poželim da živim u inostranstvu, jer tamo ima mesta za mlade i oni imaju prostor da rade i zarađuju tokom studija. Ali ovde sam svesna da je to jako teško. Fakultet zahteva vreme da bi se postigli dobri rezultati. Skidam kapu onima koji uspeju da rade i studiraju. Znam da jako teško naći mesto da se zaposliš, a onda da ti ostane vremena da stigneš da učiš.

U čemu si dobra van škole?

U kuvanju. Nisam sigurna da li to znači biti gurman, ali volim kvalitetnu hranu, nije mi žao da dam novac za restoran i hranu koja će da me obori sa nogu.

Moje drugarice su skeptične u kuhinji, ja sam virtuozna. Volim da kuvam, eksperimentišem, da se hranim zdravo. I pomažem mojoj mami oko kućnih poslova i sama radim neke stvari po kući. Vidim da moje drugarice to ne rade, već i dalje za njima spremaju njihove mame i bake. Zbog toga se osećam malo ispred njih.

Baš si odgovorna?

Ta vrsta odgovornosti se formirala poslednjih godina. Kada se setim srednjoškolskog perioda, tada sam u glavi još bila u osnovnoj školi i samo učila u srednjoj, i o toj vrsti odgovornosti nije bilo ni traga. Ali što više sam se približavala fakultetu, i shvatala da ću uskoro živeti sama, počeo je da se uobličava taj moj “odrasli” stav.

Društvo u kojem se krećeš?

Prvo mi je Petnica dala priliku da upoznam drugačije ljude. Drugačiji u odnosu na one koje sam do tada poznavala. Shvatila sam kakvi mi se ljudi sviđaju, u čijem društvu uživam, kakve ljude volim da slušim. I tako sam počela da formiram svoje stavove. Upoznala sam devojke iz Hrvarske, Crne Gore; nikad do tada nisam poznavala nekog iz tih zemalja… a onda su se granala moja poznanstva, a sa tim i moje sazrevanje.

A novo društvo koje te čeka na studijama?

Imam već dosta društva u Beogradu. Nadam se da se neću drastično odvojiti od društva iz srednje škole. Oni su mi svi mnogo dragi. Svesna sam da možda nećemo imati dovoljno vremena da se jednako intenzivno družimo, jer ne studiramo iste stvari. Upoznaću nove ljude na studijama. I to mi je izazov. Navikla sam da se oni sa kojima se družim smenjuju. Ali i da imam konstantnu, moju ekipu, dve, tri najbolje drugarice.

Je li ti Valjevo postalo malo?

Da. Sasvim je dovoljan za srednjoškolca. Imamo društvo istraživača “Vladimir Mandić Manda” koje pruža priliku da se mladi bave naukom. Tu sam bila u astronomskoj grupi, išli smo na kampove, radili istraživanja, … To je sigurno jedna strana zbog čega je Valjevo korisno za srednjoškolce. I naravno, Petnica je blizu. Ali, nakon četiri godine srednje škole u Valjevu, izađete u grad i sve brzo postaje stalno jedno isto. E, tu Beograd postaje zanimljiv. Jedva smo čekale da završimo srednju školu i upišemo fakultete i odemo u Beograd. Radujem se što ću biti u Beogradu i preko nedelje, ne samo vikendom kao do sada. Oduvek me zanimalo da pratim dešavanja, recimo u Kulturom centru Grad, da idem na predavanja u Centru za nauku i slično.

Kako stojiš sa emocijama?

Treba mi uvek neko da me sabere, lupi šamar i kaže previše dramiš. Nepravda baš ume da me uznemiri.Previše sam emotivna i sve može da me pogodi i da se rasplačem na glupost. Recimo ta jesenja depresija… tada se rasplačem na sve, TV serije, rastanak, sastanak, gotovo, već plačem. Treba mi neko ko će da me posavetuje. Da, roditelji, ali i neko iz mog društva, neko instant rešenje: hajde, prošlo je, idemo dalje.

Pogađaju li te ljubavni jadi?

Užasno. To se dešavalo u srednoj školi. Ti jadi su i dalje neprevaziđeni. Imala sam prvu ljubav u sedmom, osmom razredu osnovne, ali ovo sada je najburnije što, mislim, može da se desi. To je opet taj period kada sam još nedovoljno zrela, ne umem da donosim sama važne odluke, a opet hoću da se osamostalim, da odlučujem sama i eksperimentišem. Možda je to bilo prvi put da razmišljma o ljubavi na taj način i zato kažem eksperimentišem, jer prvi put prolazim kroz nešto što me je baš spotaklo. Već nakon ovog iskustva imam utisak da sam zrelija da donosnim odluke, recimo o tome sa kime bih volela da budem, provodim vreme, zašto ne želim da izađem sa nekim, kao i da procenim neku osobu. Tu sam možda i pogrešila što nisam htela niko da mi pomaže, već sam sama probijala led, bez ikakvog ranijeg iskustva.

Kada su tema škola i karijera, onda su ti roditelji i prijatelji poželjni sagvornici i savetodavci, a emocije su domen tvoje privatnosti?

Sigurna sam na terenu nauke, škole, a ovo ostalo gde nisam sigurna, na tom terenu više volim da prođem sama, pa ako prođe dobro – e, onda ću da kažem.

Dakle, prostor tvoje intime jesu oni domeni u kojima nisi sigurna. Sada su to emocije?

Da, slažem se.

Očekuješ da ti se uvek oda priznanje za tvoje postupke, nemaš prava na grešku?

Da, jer ako pogrešim, svi će da znaju da sam pogrešila, a ovako ću da pogrešim samo za sebe.

Ko nameće ta očekivanja za nepogrešivošću?

Ja, sama sebi. Niko nikada nije tražio od mene da budem savršena. Nego sam sama, eto iz nekog razloga, sebi to postavila.

Ranije je tragedija bila četvorka u školi, a sada ljubavni problemi…

Sad mi tako nešto bude i smešno. Lakše ću sada da ispričam nešto kroz što sam prošla i što mi se sada čini smešnim, nego dok kroz to prolazim. U poslednje vreme navikavam da sve više delim sa drugaricama a da manje čuvam samo za sebe. Nije se do sada dobro završilo kad sama udaram glavom o zid.

Ne mogu da odolim da te ne pitam da mi protumačiš uvodnu scenu iz filma “Samobistvo devica” Sofije Kopole, u kojoj Sesilija, u bolnici, nakon pokušaja samoubistva, na pitanje doktora: “Pa dobro zašto si to učinila?”, kaže: “Očigledno doktore, vi nikada niste bili trinaestogodišna devojčica. “

Verovatno je to taj period kada se prvi put prolazi kroz neke stvari i mnogi hoće da prođu sami. I moje drugarice su mi govorile da bi lakše neke stvari rekle meni nego svojim roditeljima. I ja bih radije pričala o tim stvarima sa drugaricama nego sa roditeljima. Verovatno je to razlog te turbulencije i u samom organizmu, pa i emotivnom životu, koje dovode do tih pogrešnih odluka u tim godinama.

Jesenja depresija?

Da, jesenja depresija kad sam imala 13-14 godina. Ali sad se to ipak menja. Mogla bih da je razumem, jer svi prolazimo kroz taj period kada smo slabi a mislimo da smo dovoljno jaki, i hoćemo sami da probijamo led, pa nekada udarimo i glavom. Otvoreni smo za sve i naivni i nismo još upoznali dovoljno ljudi da bi shvatili šta sve mogu biti njihove namere.

Mislim da bi pomoć došla jedino razgovorom i otvaranjem i to sa nekim ko je njoj jako blizak. Ali mislim da bi sa svojim iskustvom mogla da budem korisna. Da shvati da nije jedina, da se to svima dešava. Da nije crna tačka, bespomoćna.

Da li je devojčicama teže?

Ne znam. Nisam nikada bila tinejdžer, a nisam nikad ni razgovarala o tome sa dečacima.

Muči li te raskorak između snova i realnosti?

Ja sam uvek optimista. Nadam se da će se nešto promeniti. Da mogu da radim ono što volim a da imam neku ok platu da mogu da živim od toga. Da imam nekakav izbor. Polako postajem da budem svesna da sve što bih htela, nije moguće. Tako da svoje snove moram malo da modifikujem. Svesna sam da ako budem živela ovde da ću imati mnogo problema i stresa i nerviranja. Sa naukom mogu delom uvek da ostanem dete, da radim neke ozbiljne stvari, ali da se i večito igram, eksperimentišem. Dakle, volim i da rizikujem. Tako i uspem možda da ostvarim neke ciljeve koje sam isprva mislila da nisu realni. Uglavnom ciljeve koje postavim težim, i trudim se, i da ostvarim. Idem uglavnom korak po korak. I optimista sam i dalje, i uvek u problemu nađem neko zrnce koje je dobro, koje me neće do kraja ubedačiti.

Na kraju, posle jesenje depresije uvek dođu praznici!