Može li se reći da je treći talas feminizma, onaj koji nas je odveo do roda i ubedio nas da je kategorija “žene” zastarela, zapao u stanje krize ili stigao do prelomne tačke u kojoj nešto novo treba da se pojavi? Da li je povratak drugom talasu feminizma, najavljen od nekih najuticajnijih feministkinja mlađe generacije, poput Nine Pauer, simptom krize? Nisu li nastajući feministički oblici novog realizma i materijalizma možda takođe simptom? Nemam konačan odgovor na ova pitanja. Ubeđena sam, međutim, da takva kriza postoji.

 

Konstruktivizam je mutirao u kulturalizam i „političko“ u potpunosti sveo na njegovo sekundarno značenje. Zapravo se trenutno više ne mogu razlikovati, dok prvi drži drugi u podređenom položaju zahvaljujući svojoj diskurzivnoj hegemoniji. Politika identiteta počela je da koči mogućnost feminističkog internacionalizma. Partikularizam je paralizovao samu mogućnost osmišljavanja nekog oblika univerzalizma koji je neophodan da bi se internacionalna mobilizacija formulisala i započela s delanjem. Intersekcionalnost nas je odvela u aporiju koja za posledicu ima nepomirljive razlike umesto intersekcije (ukrštanja – prim.prev) zajedništva i ujedinjenja.

Da li je moguće osmisliti novi i produktivni univerzalizam koji ne bi bio kulturološki ili bilo kako imperijalistički, već bi radije zasnivao otvorenu inkluziju? Nemam konačan odgovor ni na ovo pitanje, ali sam sigurna da možemo dozvoliti mogućnost – teorijsku i političku – za pokušaj da se misli u skladu s takvim premisama. Učinila sam to u nekim svojim radovima. Tvrdila sam, na primer, da možemo konstruisati materijalistički i univerzalistički feministički diskurs o ženskosti bez pribegavanja u politiku identiteta i i dalje ostati inkluzivni prema svim ženama, cis-ženskim i transrodnim, iz zapadne i istočne kulture: ukoliko je ženskost roba, kako je tvrdila Lusi Irigaraj, unutar patrijarhalne falične razmene (žena), sve žene (svi subjekti ženskosti) dele istu strukturnu poziciju. Ovo je univerzalno stanje zajedničko svim kulturama  bez obzira na biologiju prilikom rođenja. Stoga, politika identiteta u kritici ove vrste ne samo da ne bi bila neophodna već bi bila i kontraproduktiva. Ne govorim da je politika identiteta zastarela sama po sebi. Ono što zapravo zastupam je da može postojati drugi oblik kritike i teorijskog osnova političke akcije koji bi bio produktivan u sopstvenim uslovima i u svrhu drukčijih političkih ciljeva.

Kako je već rečeno, ovi ciljevi tiču se internacionalizma feminističke borbe pod uslovom da su određeni oblici univerzalizma dostupni za raspravu. Oni, međutim, ne smeju proizvesti nikakvu vrstu kulturne hegemonije. Štaviše, duskusija treba da postane toliko formalnija i rigidnija u svojim materijalističkim istraživanjima da bi pojam „kulture“ trebalo suspendovati ili staviti u zagradu. Ne samo ženskost već i ekonomsku poziciju žene kao subjekta u društvu bi trebalo uzeti u obzir u terminima materijalizma ili realizma koji će osmisliti univerzalno primenljiva iskustva: pozicija žene kao subjekta na globalnom ekonomskom nivou je inferiorna. Grublja ekonomska eksploatacija se primenjuje zahvaljujući poziciji žene u društvu (ovo uključuje cis i transrodne, zapadne i istočne, žene i iz nižih i iz viših klasa). Ova činjenica ne briše realnost intersekcionalnih razlika, ali čak i o njima bi se trebalo misliti iz materijalističke i univerzalističke perspektive pre nego polazeći od politike identiteta. Moj predlog nije da jedna diskusija zameni drugu. Potpuno suprotno: mogu da postoje analitičke oblasti koje se takmiče, i one koje funkcionišu u terminima partikularizma i one koje zahtevaju određeni univerzalizam.

U svetlu hitne potrebe za ženskom internacionalnom/lističkom mobilizacijom, zastupala bih da moramo da razvijemo nove oblike univerzalizma, realizma i materijalizma koji, međutim, neće izbrisati, već će, nasuprot tome, težiti da postoje paralelno sa onima koji se fokusiraju na partikularizme (uključujući i kulturni). Verujem da je feminističkoj borbi potreban internacionalizam, kao i klasna borba takođe.  Zbog toga izmišljanje novih univerzalnih kategorija i tačaka ujedinjujućih intersekcija umesto razdvajajućih predstavlja hitan zadatak, a treći talas postfeminizma nije dovoljan da bi se ponudila adekvatna sredstva za to. Zajedno sa devet drugih autorki pokušala sam da dam neke od odgovora na ova pitanja u knjizi: After the ‘Speculative Turn’: Realism, Philosophy, and Feminism (Posle „spekulativnog obrta“: realizam, filozofija i feminizam), 2016.