Dragana Kojičić, 36-ogodišnja arhitektinja iz Novog Sada, srpska je pionirka drevnog umeća zidanja blatom, koja svojim pozivom spaja inovativnost i tradiciju. Iako je gradnja zemljom odavno zaboravljena metoda, ekološki trend je opet vraća u fokus neimara.

Kuće od zemlje su štedljive jer leti zadržavaju toplotu sunca da ne bi prodrla u unutrašnjost, a zimi sprečavaju da se u njih uvuče hladnoća. Zdrave su i prijatne jer propuštaju vazduh, pa „dišu“ šupljikavim „plućima“. Odolevaju požarima, zemljotresima, uraganima i sličnim nepogodama na svim meridijanima. Kao resurs, zemlja je jeftina, od nje se gradi odvajkada, u svim civilizacijama širom sveta. Zidanje blatom pruža enormno zadovoljstvo zbog kontakta između dlanova i materijala. „Zemlja je zarazna“, govori nam Dragana Kojičić.

Dlanovi kao da prepoznaju iskonsku vezu koju je industrijski napredak potisnuo. Kao da se sećaju da je zemlja jedan od četiri osnovna elementa, a prema indijskom filozofiji i temelj svih ostalih prirodnih fenomena. Prema grčkoj mitologiji, zemlja je majka i večita hraniteljka, roditeljka mora, planina i neba, a možda svi naposletku postajemo blato kako piše u Epu o Gilgamešu.

„Za zemlju sam se zainteresovala već na studijama arhitekture, a studentske razmene su mi omogućile da je sagledam iz šireg ugla“, priča Dragana. Bila je u Siriji, Kolumbiji, pa u Ruandi. Odatle je otišla na specijalizaciju Craterre centra u Grenoblu (predstavništvo UNESCO-a za zemljanu arhitekturu), najpoznatiji međunarodni centar za gradnju zemljom.

„Kad se samo setim da sam se svojim profesorima u Grenoblu predstavila arhitekturom Ruande, koju sam jedinu podrobnije proučavala, a naknadno shvatila da je tlu, odakle potičem, zidanje blatom u genima“, smeje se Dragana. Znanje koje je stekla u Francuskoj bilo je obilato, a ona dovoljno mlada i entuzijastična da ga primeni u Srbiji. Kako jarka želja vuče obistinjenje, i njoj se sreća osmehnula. Ženski časopis Cosmopolitan nagrađivao je najbolju čitateljku. Dragana je aplicirala, predstavljajući grubo iscrtani projekat Centra za zemljanu arhitekturu – i osvojila 5.000 evra!

Zatim je sledilo traganje za idealnom kućom… Pronašla je to što je tražila u bačkoj ravnici, podno Titelskog brega. Tamo je napravila bazu za širenje svesti o vrednostima i mogućnostima blata kao građevinskog materijala, i tako je nastao Centar za zemljanu arhitekturu, u kući od blata, u Mošorinu.

Sve što je kasnije prenela u amanet kao konkretnu veštinu, isprobala je na ovoj kući. Rad sa zemljom večiti je eksperiment, gde i rušenje postaje deo procesa. Tako je samo sedište Centra dokaz samoobnovljivosti materijala od kojeg je napravljen. Kuće od blata mogu se u potpunosti reciklirati, od poda do tavanice. I lepo opremiti, pa od istog materijala, sa skromnim dodacima, sačiniti peć na razne vrste goriva, police, stolice, hoklice… Iako svi proizvodi obiluju rustičnom estetikom, plene toplom bojom i oblinom ivica. Od blata se prave i dekoracije za zidove: taktilna sunca u mošorinskom Centru „sijaju“ iznad dovrataka. Ponegde je u potki za zidove ostavljen prozor, da vetar ćarlija kroz isprepletano pruće. Glinene opeke se suše u dvorištu, zvane ćerpičima, pomalo „tršave“ od vlati slame i nežnih ljuspica žita. Čekaju da postanu živo tkivo kuće.

U Mošorinu mogu da se nauče i drugi recepti: zemljani naboji kao temelji, malter za finalnu obradu… Združenim snagama, profesorica Dragana i polaznici radionica napravili su pomoćnu prostoriju – spremište za alat i zimsku radionicu. Priroda buja iz svih premaza i aditiva, utisak je da ste se konačno obreli u utočištu od savremenog sveta. Iz te čaure niče nova klica.

Osobine zemlje, kao i njenog derivata, blata, pomešanog sa slamom ili plevom, dobro su znali stari narodi. U Egiptu su od blata pravljeni golubarnici, u Jemenu čak i soliteri i prilično visoke građevine, u Alžiru palate, čak je i Kineski zid delom od zemljanog naboja. Od blata su građene mnoge bogomolje. Dve pravoslavne crkve u Ečki i Botošu postoje i danas, a na ovim prostorima postojala su i čitava zemljana sela dok kuće od blata nisu postale beleg siromaštva i stida. Dragana raspršuje ove predrasude o drevnom materijalu i proslavlja ga svojim rukama.

Ponekad Draganu angažuju za ozbiljnije radove, recimo za unutrašnje malterisanje trščanog krova, poduprtog zemljanim stubovima. Istovremeno, ona razmenjuje iskustva na međunarodnim simpozijumima. Tako simbolično zatvara krug prenošenja drevne mudrosti o večitom kruženju materije i energije.

Na rastanku, ona nam pruža svoj mali dlan, radnički, a ipak damski. Patina zemlje na njemu čini ga plemenitim. I rasplamsava želju da budemo deo globalne zemljane familije.