MILICA magazin dodeljuje PRIZNANJE i orden “RUŽA”

Dejani Cvjetan

za fer plej, zdrav duh, upornost i želju za pobedom

 

Kada se zapeva himna na pobedničkom postolju, zasija medalja na grudima i razvije zastava nad glavom šampiona, momenat je kada će komentator sportskog prenosa sigurno konstatovati da smo sportska nacija bez premca i ponosno nabrojati sve “naše” uspehe. Šta nas to čini sportskom nacijom? Zlatni dečaci, Novak, Monika Seleš, stara slava i pobednički tron? Identifikacija sa herojima na terenu? Pobedili “smo” Amere, odbranili “smo” penal, najjači “smo”?! Da li je otuda san svakog deteta na ovim prostorima da postane prvak sveta!? Ko je onda mama sportske nacije: dete koje pika loptu ili heroj sa pobedničkog trona?

Odgovor smo našle u mladoj i zdravoj sportskoj priči posvećenoj devojčicama, njihovoj kreativnosti, životu, sreći i uspehu.

MILICA magazin dodeljuje PRIZNANJE i orden RUŽA Dejani Cvjetan, košarkašici i osnivačici Novosadske ženske košarkaške akademije. Sportska priča koju smo izabrale poseduju sve elemente koje vode do trona: fer plej, zdrav duh, upornost i želju za pobedom. U sportu ali i životu uopšte. Dejana je primer i dokaz da je moguće. Dok priča, Dejana ne skida osmeh, iskren, mangupski, pobednički.

Ritam razgovoru daje tapkanje košarkaške lopte.

Fotografije u tekstu: Katarina Marković

 

Gde je početak?

Znam tačno momenat. Sećam se kada sam zakoračila na teren. Bukvalno sam stala na onaj zeleni linoleum u sali i rekla: to je to.

Pre nego što sam počela sa košarkom trenirala sam atletiku, pa sam, zbog kičme išla i u “Sokolsko” na ritmičku gimnastiku. I tenis sam trenirala. Tetka me je odvela jer je i tada bilo popularno igrati tenis. Monika Seleš mi je bila prva komšinica, svako jutro sam je viđala. Međutim na tenisu se jedan trener nešto izderao na svu decu i mene je to jako uplašilo. Došla sam kući i rekla mojima da više neću ništa da treniram. I onda je došao moj teča i pitao me da li bi htela da me odvede na košarku, jer je jedan njegov prijatelj držao košarku baš u mojoj školi.

Dejana je krajem osamdesetih sa školskom ekipom osvajala pokrajnska i državna prvenstva, nosila “toptenke”, peticu na dresu poput Saše Danilovića, postala popularna u svojoj generaciji. Furala je samo basket.

Zato što to odgovara mom karakteru, volim da sam sa ljudima, volim komunikaciju, volim da se igram kao malo dete. Košarka mi je dala tu mogućnost – da se igram, zabavljam i da se nadmudrujem. Ima ono čuveno pitanje: da li voliš da si u pravu ili voliš da pobediš? Poželjno je valjda da voliš da si u pravu. Ja volim da pobedim! (smeh)

 

 

Deca nekad i sad

Naša generacija je bila mnogo kreativnija. Mi smo napolju igrali lopova i žandara do deset uveče, između dve vatre, pa lastiš i komunicirali smo između sebe, mi smo svoje emocije pokazivali. Današnja decu su, primećujem, nekreativna. Da li to ima veze sa odrastanjem? Mislim da ima. Danas su kao roboti, ukalupljeni. Znaš koliko meni treba da iz nekog deteta izvučem neku kreativnost! Oni kao da ne znaju da se zezaju, zabavljaju, smeju. Sve je smor, neću i ne mogu.

Zašto deca dođu da treniraju košarku?

Roditelji smatraju da, pored engleskog koji je obavezan, klavira i takvih stvari, treba da imaju i neku fizičku aktivnost. Imam i decu koja su baš želela da igraju košarku. Bila su na odbojci ili plesu i nije im se dopalo i došli su da probaju košarku. Moj klinac recimo nije hteo da trenira košarku i nisam ga forsirala. Dobro je da deca krenu sa tim bazičnim sportovima, tako je i on išao na plivanje, atletiku, pa malo i na fudbal. Ali onda, jednog leta smo trenirali na Štrandu i vodila sam ga sa sobom svakodnevno na trening, jer nisam imala ko da ga čuva. Malo kasnije mi je rekao: hajde mama, i ja bih da probam da igram košarku. I sada, evo, veoma je talentovan. Čak je sličan meni. Kosa mi se diže na glavi kad vidim da je isti kao kad sam ja bila mala. Samo ga košarka zanima! I mene je tako samo košarka zanimala. Moji afiniteti ka drugim stvarima su se pojavili tek kad sam rodila Mateju.

A onda neko od te dece, od igre sa loptom i vanškolske aktivnosti, napravi profesionalnu karijeru. I Dejana je.

Da, radiš ono što voliš i plaćena si za to. Radiš na ugovore na šest ili deset meseci. Profesionalno sam igrala od svoje 21. do 27. godine. Igrala sam u Vojvodini, u Bačkoj Palanci, Sarajevu, Budimpešti. To praktično znači da igraš košarku i odričeš se svih drugih stvari. U “Vojvodini” smo, još kao srednjoškolke, imale stipendije. Vrlo rano smo počele da dobijamo novac za igranje košarke. Zamisli u srednjoj školi! Baš sam imala lepu stipendiju. Tu sam dosta pomogla roditeljima u onim teškim vremenima. Tako sam se veoma rano osamostalila i postala nezavisna, u smislu da ne moraš da tražiš novac od roditelja.

Ovo možda nije dobro da pominjem ali nisam bila veliki radnik, volela sam da igram košarku i sve što nije imalo veze sa samom igrom, loptom i nadigravanjem, kao na primer trčanje i teretane, to nisu mogli puškom da me nateraju. U tom smislu sam bila pravi mangup (smeh).

E zbog te strane moje ličnosti nisam napravila vrhunsku profesionalnu karijeru, koja podrazumeva da imaš talenat, ali da moraš da radiš i ono što ne voliš. Meni je to bilo trčanje u prazno i dizanje tegova. Nije imao ko da posavetuje i zato sada, kada prepoznam kod nekih devojčica talenat, a postavljaju to pitanje: zašto sad moram to da radim kad to nema veze sa košarkom, kao što sam je ja nekad pitala, e sad znam da im kažem zašto, pa ih dižem, vučem gore. Moja generacija nije imala trenera koji se na taj način bavio nama. Ni moji roditelji se nisu razumeli u košarku: došli su da me gledaju tek kad sam igrala Prvu ligu. Tada roditelji nisu toliko ni učestvovali u košarkaškom odrastanju dece. Sada roditelji svuda idu sa decom, prate ih, više učestvuju, što je dobro.

Sarajevo i raja

Drugarica koja je igrala sa mnom imala je jednu lepu ljubavnu priču iz rata i sada žive zajedno u Bosni. Ona je otišla pre mene i zvala me: Hajde Dejo dođi da igraš za Želju. Tada su u Sarajevu primali razne donacije, bilo je novca i bila im je važna multietničnost. Pozvao me je direktor Musliman, predsednik kluba je Hrvat, advokat Crnogorac, trener je mešani Srbin – Hrvat, sve je bilo baš multietničko. Dakle, zvali su me prvo na sedam dana, da dođem i vidim kako je. I sednem sa mužem u auto, sve sa NS tablama, i odemo u Sarajevo. I sve je bilo super, devojke me sve toliko lepo dočekale i prihvatile da ne mogu da opišem. Bila sam non stop na televiziji, radiju, novinama. A bile smo osvajačice i titule i kupa. I ja sam bila odlična. Meni je tamo bilo mnogo lepo, jako su duhoviti. Možeš da zamisliš da se godinu dana smeješ, super smo i trenirali, imali sve uslove, Skenderiju… Pokojni Mirza Delibašić je dolazio, pa mi je pokojni Davorin Popović pokazivao kako da radim levi dvokorak. Znaš, ta neka stara raja je tada još bila tamo. I sa njima čim počneš da se foliraš, oni te dočekaju. Nema toga kod njih.

Posle tih godinu dana sa njima postala sam potpuno drugačija prema ljudima. Predrasude sam izbacila – dok ne sedneš sa čovekom, popiješ kafu i porazgovaraš, ne možeš da znaš ništa o njemu, kako god on da se zove.

 

 

Zvali su je Ceca (sa kratkim, naglašenim e), postala je popularna gradska devojka, sportski uspesi su se nizali…

Nisam nikad bila u fazonu kao ja sam košarkašica, znaju me u gradu, pobeđujem… nemam ja taj utisak. Uvek mislim da sam mogla sve to ali pet puta bolje. I žao mi je što sam gomilu nekih šansi propustila. Odrasla sam na lalinskom vaspitanju: sve što je dobro se podrazumeva. Uspehe koje sam napravila nisam znala da proslavim. A sve što ne uradim dobro podiže se na peti nivo. Vrlo sam samokritična i kritična, takođe. Takva sam i sa svojim sinovima, kao i sa devojčicama u našem klubu. Učim ih da uvek podižu lestvicu i budu sve bolje. Nemam ni sada nekih ambicija da postanem veliki trener. Imam ambicije da u Novom Sadu napravim dobar stabilan klub gde će deca biti zadovoljna.

Pričala nam je Ceca o završetku profesionalne karijere kao o glumcu nakon završene predstave. Košarka je kao neka druga realnost, u kojoj je sve moguće, gde si zvezda, gde diktiraš igru, imaš prava na novu šansu. Pa putovanja, hoteli, pobede, medalje, dobra zarada… Igračka karijera se ipak završi dok si mlada, skineš “šminku” i suočiš se sa pitanjem: a šta sada….

U 28-oj sam završila karijeru, rodila Mateju i onda sam se pitala da li ću i dalje da igram basket. Morala sam da rešim šta ću sa svojim povređenim kolenom. Doktor mi je rekao da ako hoću i dalje profesionalno da igram morala bih da se operišem. Bukvalno sam izlazila iz porodilišta i razmišljala: šest meseci oporavka, pa vraćanje u formu, tap! Tu je već 30 godina. Ko će mene kupiti sa 30 godina sa puknutim ligamentima?! ‘Ajde da ja krenem da radim nešto. I snaja sela da mi pomogne da mi piše biografiju i pita me šta znam da radim. “Ne znam ništa. Znam samo da igram basket. “ A tu već imam dete, završila sam srednju školu, upisala DIF, nisam završila fakultet, pljus! I šta sad!? Onda smo napisali košarkašku biografiju i krenem da tražim posao na Infostudu. I naiđem da Delta osiguranje traži prodavce. Pošto sam igrala napolju znala sam da je osiguranje super stvar i znala sam da to mora da dođe i kod nas. To je tek bilo u povoju ovde, konkurisala sam i oni mene pozovu na razgovor. Njima je bilo važno koliko ljudi poznaješ u gradu, a kako sam ja bila sportistkinja, naravno poznajem jako puno ljudi. Meni je bilo jako važno da počnem da radim: još sam onda bila u braku, prestala da igram basket i finansijski više ne doprinosim zajednici, i već sam počela da “dobijam po ušima”. Shvatila sam da ako se odmah ne prestrojim da ću ostati na ulici. Dakle, do sada je bilo jedno, sada okreći novi list, idemo dalje. Dete me je nateralo da krenem da se prestrojavam. Kreni da radiš, od nule. I stvarno sam imala sreću, imala sam ozbiljnu obuku u Delti i meni je to baš leglo. Naučila sam mnoge stvari o prodaji. E tu mi je sport pomogao. Direktorica mi je rekla da kad je videla biografiju sportistkinje odmah joj je bilo jasno da moraju da me uzmu, jer sportisti se brzo prilagođavaju u kolektivu. Tako sam u poslu skoro sve preslikala iz sporta. Počela sam da radim kao prodavac, za pola godina sam ušla u stalni radni odnos, za godinu dana bila najbolji prodavac za celu Vojvodinu, za godinu i po postala menadžer, i onda mi je posao bio da prodajem posao i pravim svoj tim ljudi, znači sve kao u basketu. Imala sam u jednom momentu tim od deset i bila sam direktorica. E onda kad se Delta prodala Generaliju, krenula je seča i za godinu dana je trebalo da otpustim desetoro, što mi je jako teško palo.

 

U međuvremenu me, iz Košarkaškog kluba Vojvodina pozovu da uđem u Upravni odbor. Tu su me pozvali kao bivšu košarkašicu i bivšu kapitenku Vojvodine. Došla sam tu svim srcem da se podigne ženska košarka. Već na prvom sastanku sam shvatila da ti ljudi jako malo znaju o ženskoj košarci, a da ja služim kao ikebana. Videla sam odmah da se tu neće ništa promeniti po pitanju ženske košarke i ubrzo sam otišla odatle. Onda sam rekla Ljubici Drljači, koja je tada igrala u Španiji i mojoj kumi, košarkašici Seleni Pavlović:

Hej, hajde da otvorimo klub!

Pričam im da me stalno prijatelji zovu da me pitaju: ej, imam devojčicu, gde da je upišem da igra basket. I svima odgovaram: nemaš gde da je upišeš, jedino može sa dečacima da trenira. Nema ženskog kluba. Nagovarala sam Ljubicu i Selenu mesecima: hajde, bre, da otvorimo klub, nemam tu snagu da radim sve sama. Tada se još nisam bavila trenerskim poslom. Selena je imala trenerskog iskustva sa dečacima, ali to je opet druga priča…

I nas tri otvorimo klub. Bilo nam je važno: nas tri novosađanke otvaramo klub i počinjemo od nule. Napravile smo flajere, Ljubica nam pozajmila 300 evra da napravimo prve dresove. Napisale samo na tabli: od 3 do 5 upisujemo devojčice od 7 do 15 godina. Bukvalno od same nule.

U Delti sam u junu prestala da radim i u julu smo napravili papire za klub i u septembru smo već krenule da radimo. Mislim da je to bilo vrlo hrabro: sa detetom, već razvedena, potpuna neizvesnost… Ali nisam se uopšte bojala. Toliko sam verovala u to: Da od celog Novog Sada mi ne možemo da angažujemo 100 devojčica – mene ne može niko da ubedi. Moramo samo da budemo uporne. E to mi je dala Delta prodaja – upornost: iza NE postoji DA.

I onda kad čujem od bilo koga, pa i od dece na treningu: ne mogu, neću…  to je kod mene zabranjeno. Svi su mi govorili: “pa to će biti teško, moraće politički”. E ne, ne moramo politički, zašto moramo politički. Mi moramo da radimo, da budemo strpljive i kao žene moramo da se izborimo za ženski sport. I uspeh nam mora kad tad doći.

 

 

Muž, kuća, deca, karijera

To je bio sportski brak: moj muž je bio rukometaš. I uvek smo se trudili da igramo blizu ili u istom gradu. E kad smo se razdvojili postali smo praktično kao d.o.o. Bili smo u vezi ali smo se otuđili. Kad sam rodila dete, shvatila sam da neću više tako da živim, nije mi se dopadalo moje mesto u tom braku. Onda sam i upisala fakultet. Kad sam počela da radim u Delti i posle godinu dana shvatila da mi nedostaje adekvatno obrazovanje, a imala sam kintu, dobro sam već zarađivala i rekla sam sebi: upisaću ekonomiju. Fali mi to da bih mogla da napredujem u poslu, treba mi to znanje diploma. I onda sam tri godina nakon posla išla na fakultet. Govorili su mi da može da se položi na prepisivanje. Kakvo prepisivanje?! Učila sam i završila. Postala sam ekonomistkinja u sportu i turizmu. Završila sam taj fakultet i zbog Mateje, da ne bude kao mama ti nije ni fakultet završila, evo jesam, mama je fakultetski obrazovana, ali sam završila to najviše zbog sebe, jer sam shvatila da mi tačno to nedostaje.  

Rođenje deteta mi je bilo, dakle, prekretnica. Uvukao se veći strah u mene. Shvatila sam da moram da napravim put za moje dete i da to zavisi isključivo od mene, ne od politike ili nekoga sa strane, nego od mene. I onda sam krenula da radim na sebi. Prvo što sam rešila je što nisam htela više da živim u braku u kojem nisam bila zadovoljna. Jer ako nisam ja zadovoljna ni moje dete neće biti. I nisam imala problem sa tim da živim sama. Sport očeliči. (smeh)

Prvi uspesi Novosadske ženske košarkaške akademije

Maksimalno sam iskoristila šta sam na fakultetu naučila po pitanju marketinga, kako da budeš vidljiv, kako da ti dođu ljudi. I marketinški smo bile dosta aktivne, najviše preko društvenih mreža, bilborda, flajera… Osnov cele priče je da se pošalje poruka da se kod nas ozbiljno radi. Nama su konkurencija odbojka i ples. E sad kako da pokušamo da animiramo što više devojčica da dođu i treniraju košarku. Imale smo sreću što je baš u to vreme krenula naša ženska košarka, kao i muška sa Đorđevićem kao selektorom, pa su i devojčice i njihovi roditelji počeli da obraćaju pažnju na žensku košarku. Na tom talasu smo se podigle. Posle četiri godine osvojile smo državno prvenstvo Srbije u pionirskoj kategoriji. To je ta sjajna generacija, u kojoj imamo i Jelenu Mitrović, verovatno najperspektivnije dete u Evropi.

 

 

I nakon tog prvog velikog uspeha počeli smo da razmišljamo da ne budemo samo škola košarke, već da napravimo i seniorsku ekipu gde bi igrale mlađe igračice. Već posle godinu dana pošto smo je osnovale shvatile smo da, ozbiljnim radom, možemo čak da uđemo u Prvu ligu Srbije. Ali za to su nam trebale iskusnije igračice. Onda smo pozvale igračice sa kojima smo nekada igrale, koje su se sada rekreativno bavile košarkom, naše dobre prijateljice: Danijelu Varda, Slobodanku Tuvić, Snežanu Stepanović Vasić. Mi smo njih drugarski zamolile da li hoće da pomognu ovoj deci da uđu u Prvu ligu i one su sve, na čisto prijateljstvo, došle, igrale i pomogle nam. Bez novaca, čista ženska solidarnost! Prepoznale su to šta radimo i postale su deo naše priče. Naš koncept je i bio da u žensku košarku vratimo i zainteresujemo žene koje su se košarkom bavile na ozbiljnom nivou: dakle žene i bivše košarkašice jer one najbolje znaju da prenesu deci svoje znanje i iskustvo, kao i najvažnije vrednosti: drugarstvo, tolerancija, fer plej, disciplina, rad, rad, rad…

Deviza kluba:

Radimo kao rudari, slušamo kao vojnici a ponašamo se kao princeze.

To nam je govorio trener Rad Geber Ladislav. Osnovna pravila moraju da se poštuju, a to su poštovanje između igračica, trenera, kao i da se zna i poštuje hijerarhija. One koje ne mogu to da ispoštuju, one i otpadaju i tako se pravi selekcija. Ostaju one koje mogu da istraju u onome što se od njih traži, jer svake godine svakoj selekciji podižemo zahteve koji prati njihov uzrast. A sve je u mentalnom sklopu i vaspitanju. Pri tome, ne radi se i ne može se sa svima isto – neka je filigrančić i ne možeš da vičeš na nju, neka je jaka u glavi po moraš da je staviš pod pritisak da bi bila još bolja.

Dejana je osnivačica i predsednica kluba i trenerica mlađih selekcija.

Za mlađe selekcije je najvažnije da si na prvom mestu animator. One najpre moraju da zavole košarkašku.

Zašto baš košarku? Kako ubediš devojčice da je košarka najbolji sport na svetu?

To mi je neki klik koji ostvarim u direktnom kontaktu sa decom. Evo jedna mala koja nam se poslednja pridružila: starija sestra joj trenira košarku kod mene i tata je dovede da gleda sestru, a ona trenira ritmičku gimnastiku, i sva je vrcava i puna energije. I ja je uvek uključim u trening, kao ona mi bude pomoćni trener. I prvo nije htela da trenira sa nama i onda je u jednom momentu rekla da hoće da igra košarku i pitala me gde i kada može da dođe. Eno je sada na terenu, rođena za basket!

Rođena za basket?

Ne, ne mora da je fizički predodređena. Ima neku energiju, karakter. Sportsku inteligenciju. Kad vidim dete na terenu sa loptom i u odnosu na drugu decu, na prostor, prosto vidim da li je za košarku. Što bi moj trener, pomenuti Geber, rekao: daj mi pet minuta da vidim dete na terenu i reći ću ti kakav mu je karakter.

Drugi sin, novo osnaživanje

Moj stariji sin je dugo kukao kako hoće brata, a ja sam mu objašnjavala da ne može da ima brata kad mama nema ni momka. E onda se taj momak dogodio kad sam imala 37 godina sam se zaljubila u Dušanovog tatu, a Dušanov tata sa sportom veze nema. Pre jednog puta na pripreme me drugarica nagovorila da izađem. I izašla sam bukvalno u japankama i šortsu. To veče sam upoznala Vladu. Bum, ljubav. I tako se rodio Dušan. E, a u međuvremenu je Vlada otišao da radi u Moskvu i tako smo se i razišli. Ostali smo u dobrim odnosima. On recimo nije mogao da razume moj entuzijazam i energiju da radim i bez novca. On sve gleda iz striktno biznis ključa. Pošto se nikad nije bavio sportom, nisam mogla da ga ubedim i da mu prepričam šta znači čist entuzijazam i ljubav prema košarci, ali i vera da ću jednog dana uspeti da od toga i pristojno živim.

Živiš samo od kluba?

Imam i privatnu firmu koja pravi silikonske bebi portikle. Dobila sam iz Amerike poklon za Dušana i oduševila sam se tim portiklicama. Onda sam shvatila da toga nema kod nas i pomislila da bih mogla to da pravim. Muž mi je dao lovu i dala sam da mi se naprave portiklice prema mojim idejama i nacrtima. Brend se zove Family Gang. To radim privatno, ali sam taj posao dosta zapostavila zbog kluba.

Sinovi i devojčice

Ponekad imam osećaj da mi je mnogo lakše da podižem dva sina kući nego 80 devojčica u klubu. Mislim da mi je lakše sa dečacima. Devojčice su komplikovanije. Dečaci su mnogo jednostavniji. Lakše se rešavaju stvari sa njima. A moja misija je da ih pripremim za život. Kad ih vidim da padaju, ja ih čupam. Skraćujem im put. Kroz sport.

Učim ih da kad izgubiš utakmicu u poslednjoj sekundi, nije kraj. Sutra imaš novi trening. I ponovo imaš šansu da pobediš na novoj utakmici. Sutra je novi dan, nova šansa. Ne možeš da odustaješ, moraš da ideš napred, radiš na sebi, nema ne mogu, neću. E to nas basket uči.

A to posle imaš i na poslu u nekoj firmi, ali tamo je gore, jer tamo nisu sportisti i fer plej igrači, e sad ti tu treba da se nikom ne zameriš, da čuvaš kolegijalne odnose, izvlačiš maksimalno od zaposlenih i držiš kolektiv u radnoj atmosferi. E meni je basket u svemu tome olakšao.

Ženski kružok kao podrška

Sve vreme sam okružena prijateljicama. I sve vreme imam podrršku mojim drugarica. To je nešto što mi je mnogo važno. Imam i drugarice iz sporta, to su mi najjača prijateljstva ali imam i ona iz škole, sa faksa, nova prijateljstva koja sam stekla na poslu, kroz basket. Svi govore: to je zdrava priča. Mi smo svi prijateljice između sebe. Nema ženske sujete.

Slobodanka Tubić i ja smo osnovale Centar za afirmaciju žena u sportu i to je jedina nevladina organizacija koja se bavi pravima žena u sportu. Zato što su i dalje muškarci u ženskom sportu. A kada se i pojavi žena, to je jer norma propisuje. Ali prava, upravljačka prava još nemamo. Bilo mi je već preko glave: kad god me neko zove negde da učestvujem ko saksija sam, niko me ništa ne pita. Moj jedini način da se borim u tom smislu je moj klub i rezultati koje postižemo. I zato smo i osnovale ovaj Centar.

 

 

Mene politički ništa ne zanima. Mi smo odlazile kod pokrajinske sekretarice za sport i pokucale kod nje, bez ikakve preporuke i dobile smo pomoć. Ona je bila ispred Lige, Čankove stranke. Sada je načelnica za sport Naprednjak, ali isto nas je pitala kako može da nam pomogne. Mene stranka ne zanima. Obe su za mene lavice.

Dakle, kada naiđemo na ženu, nađemo tu konekciju. Prepoznaju šta mi to radimo i pomognu nam, pridruže se. Opet ženska solidarnost!