Lovely Quinces: Ko ovde čuva hrvatske i evropske zakone, ko je ovde buntovan?

Glazbenica sa gitarom stala je na put Hoda za život u Zagrebu, prosvjedu od 15 000 ljudi koji su tražili da se zakonom  ozvaniči zabrana abortusa u Hrvatskoj. Odbrana života, nesumnjivo, u ime crkvenih dogmi, još je jedna pretnja konzervativnih, fašo snaga koje se šire Evropom. U Poljskoj je takav zakon već izglasan. Nije dovoljno zastrašujuće? Koliko ste puta čuli da nas «branioci života» svojim argumentima uveravaju u njihov razlog, kao sasvim human i nesporan, da je Evropa preplavljena Arapima i kojekakvim nevernicima, i da će evropski narodi i nacije sasvim nestati od bele kuge, a mi ovde se zamajavamo kojekakvim slobodama i pravima. Moramo rađati Hrvate, Poljake,… zarad viših razloga, to mora postati naša nacionalna obaveza, ozakonjena! Uplašim se takvih argumenata kao onih hiper naraslih monstruma iz poslednje generacije crtanih filmova, izobličenih i gromozornih, spram kojih nekada najstrašnija Grdanina aždaja deluje posve naivno.

Ispred tog perfidnog monstruma, sačinjenog od mračnog dela crkve, najgorih državnih poluga, konzervativne intelektualne elite, zaluđenih i naivnih, gde svi postaju ujedinjeni i ostrašćeni u zaštiti nerođene dece, dok hodaju za život na račun nečijih drugih života i gutaju sve pred sobom, stala je Dunja. I još jedna Dunja. I još nekoliko žena.

A šta ako ja hoću da imam slobodan sex i da abortiram, i ne dam vam da mi to pravo ukinete, jer su se za to pravo na izbor naše babe već izborile, i naše mame uklesale u temelj moderne evropske civilizacije? Ko ovde čuva hrvatske i evropske zakone, ko je ovde buntovan?

I kao u nekakvom dobro osmišljenom uličnom performansu, dve mlade žene, jedna sa gitarom, staju na put monstrumu i brane svoje malo, apsolutno pravo na izbor, na slobodan život. Redari «Hoda-za-život» ih guraju, gaze, šta već, pa ih policija odvodi i hapsi, kao buntovnice, remetateljke reda. Dve Dunje se upoznaju u zatvoru: jedna je Dunja Ercegović – muzičarka Lovely Quinces, druga je Dunja Janković, slikarka. Hrvatski mediji dobili su sve elemente da sliku slobode upakuju u skandal, i ostave javnosti da ove dve mlade, hrabre žene budu ocenjene kao buntovnice ili oportunistkinje.

Foto: Boris Kovačev

Raspitala sam se po Guglu o Lovely Quinces i shvatila da je veoma uspešna muzičarka koja je svojim poslednjim albumom Meet me in Moscow – part one, ušla u završni krug nominacija za nagradu Nezavisni evropski album godine, prema izboru IMPALE (Udruženja nezavisnih evropskih izdavača). Izuzetno je mlada, talentovana i gitara joj svakako sasvim dobro ide. Htela sam da je pitam, koliko joj gitara daje moć od nemani i da li je svesna svojih naraslih odgovornosti kad kao umetnica učestvuje u društvenom angažmanu.

Već u kratkoj prepisci na Messengeru sa Lovely Quinces, shvatila sam da je Dunja tvrd orah, da ne pristaje na kompromis, ali i da je posve dobra devojka.

Samo nekoliko dana kasnije slušala sam Dunju kao Lovely Quinces na Mixer festivalu u programu  Ženijalno. Okupljena ekipa se sjajno provela, a Lovely Quinces je dominirala svojim glasom i gitarom, čudesnom energijom i snažnom emocijom. Bila je Ženijalna, odista.

Srela sam je sutradan u Berlineru. Dunja je stigla, sva zadihana i puna utisaka, sa protestne šetnje za Naš grad – ne davimo Beograd!

«Jebote, bolji ste od nas!», reče umesto dobar dan.

Dva sata smo žučno ćaskale o protestima ovde i tamo, o feminizmu, hapšenju, o pariskom Nuit debout pokretu, o bivšim dečkima, dugačkoj kosi, pa sad kratkoj… Utisci su mi bili preveliki, dotakli sve moje razloge da verujem i volim ove prostore, i da im se vratim nakon decenije provedene u švajcarskom obilju, razloge koje se tiču ovakve mladosti koja ima i snage i pameti da menja svet, da ga brani od nemani, ratova, nepravdi, svih -izama koji nas vode nesrećama i stradanjima. Nekad gitarom, nekad šetnjama, nekad belim listićima, nekad i revolucijama, nikada nečijim drugim životima. I takvu, nekada svoju mladost, tražim ovde da joj se pridružim. Dunja me je ubedila da je ima, itekako, ne samo u Beogradu, već i u Zagrebu, od kojeg sam, pomalo razočarana, odustajala po tom pitanju.

Kasnije sam shvatila da se Dunjin raison de vivre sakrio u jednoj malenoj digresiji koju mi je ispričala, više kao usputni fazon. Naime, Dunja nije neka štreberka iako sasvim revnosno studira komunikologiju u Zagrebu. Na jednom ispitu profesorica joj je postavila tri redovna pitanja na koje je Dunja dala tri štura odgovora, i profesorica je mehanički krenula da joj upisuje sedmicu. Dunja je  stala ispred i zaustavila je: «PITAJTE ME JOŠ!»

Prilično šokirana, profesorica je postavila Dunji još pitanja, pronašla joj rupe u znanju i oborila je. Da li je profesorica namerno oborila Dunju jer je njen zahtev da pokaže šta zna shvatila kao uvredu i atak na njen autoritet, ili Dunja stvarno nije znala dovoljno da bi položila ispit, u ovom kontekstu nije ni važno. Nije bilo važno ni Dunji.

‘Pitajte me još’ Dunjin je zahtev za fer-plejom, za poštovanjem, za dostojanstvom, ili jednostavno, za svačijim pravom da pokaže i dokaže šta i da li zna. Kao da nije bila zadovoljna prosečnom ocenom: idem na sve ili ništa, ili znaš ili ne znaš. Kakva sedmica! Posle su Dunju mahom sve njene kolege i koleginice proglasile štreberkom, ulizicom, i opet buntovnicom, jer je ovim svojim gestom «oborila» i mnoge druge, što je profesorica sasvim jasno pripisala Dunjinom «neprimerenom» gestu.

Dunja se smejala dok je ovo pričala, a ja sam dobila odgovor na ono moje prvo pitanje sa fejsbuk mesindžer upućeno Lovely Quinces o odnosu umetnosti i društvene odgovornosti. ‘Pitajte me još’ Dunjin je zahtev da se lestvica društvene odgovornosti uvek i stalno podiže.

A Lovely Quinces nas samo podseća, kada većina to najmanje očekuje.

 


ZAKONSKI OKVIR

Rimski zakonik iz 1532. godine propisao je smrtnu kaznu ženi za namerni pobačaj. Zakoni i države su se smenjivali, ali su smrtna kazna, doživotne ili dugotrajne zatvorske kazne, ženama vekovima ostale na snazi. Legalizacija pobačaja u evropskim zemljama počela je početkom 20. stoleća, najpre u Sovjetskom Savezu (1919), Islandu (1935), Švedskoj (1935). U Jugoslaviji «dozvoljeni prekid trudnoće» legalizovan je 1952. godine.

Zakon o zdravstvenim merama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju dece u Jugoslaviji usvojen je 1978. godine, i u većini država naslednica još uvek je na snazi. Prema tom zakonu, prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset nedelja od dana začeća. Nakon toga, abortus se može izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uslovima i po postupku utvrđenom ovim zakonom. Obavlja se samo u ovlašćenim zdravstvenim ustanovama.

Ratna ugroženost i izrazito loša natalitetska stopa, kao i talas katoličkih ideja, rezultirali su naporima da se promene «liberalne» odredbe o pravnoj dopuštenosti pobačaja u Hrvatskoj. Usledila su dva pokušaja izmene zakona, i to 1995. i 1996. godine. Međutim, do danas nije došlo ni do kakvih izmena u postojećem zakonu.

Aktuelni zakon priznaje pravo žene da slobodno odlučuje o rađanju dece, vremenu i broju porođaja. Radi se o osnovnom ljudskom pravu, iz grupe tzv. reproduktivnih prava, u okviru koje je obuhvaćeno, kako pravo na sprečavanje neželjene trudnoće, tako i dužnost pružanja medicinske pomoći onima koji iz zdravstvenih razloga ne mogu da ostvare želju za potomstvom.