Zabrana objavljivanja kolumne poznatog komičara na radiju “France Inter” podstakla nas je da preispitamo logiku da ukoliko ne glasaš, aktivno podržavaš najgoru opciju.

Tri dana nakon prvog kruga francuskih predsedničkih izbora, Pjer Emanuel Bare (33) je trebalo da objavi svoju satiričnu kolumnu na Francuskom nacionalnom radiju “France Inter”. Bareov termin u čuvenoj podnevnoj radio emisiji godinama je postajao sve popularniji, naročito među mlađom generacijom. I upravo tada, producent emisije obavestio je Barea da neće moći da pusti u etar njegovu novu kolumnu. Bare je dao otkaz na radiju i objavio tekst na Fejsbuku, gde je ubrzo dosegao šest miliona pregleda. Šta je Bare mogao da kaže što bi dovelo do tako radikalnog esktremizma na ovoj navodno slobodnoj medijskoj nacionalnoj mreži? Da li je pozvao na ubistvo? Da li mu se promakla rasistička izjava? Ne, učinio je mnogo gore: otvoreno je priznao da, u drugom krugu izbora između Marin Le Pen i Emanuela Makrona, neće glasati.

I tako se sve sručilo na mladog komičara koje je nehotice postao glas koji otrkiva jedan od najvećih društvenih tabua: uzdržanost. Logika je da ukoliko ne glasaš aktivno podržavaš najgoru opciju.

“Ako ne glasaš, glasaš za Le Penovu”, sumirao je jedan političar na jednoj drugoj radio mreži tragom Bareovog, sada već javnog, skandala. Ovo podrazumeva da glasati jedino može da znači glasati za Makrona, “dečka sa postera” postojećeg sistema, a nikako za Le Pen, oličenje košmara francuske politike.

Ni u kom slučaju, ne bismo mogli da tvrdimo da bi pobeda Le Penove bila bezazlena. Bilo bi to poražavajući udarac i za Evropsku Uniju i za Francusku. Prouzrokovala bi paniku na svetskom tržištu i oštetila već načeti francuski ekonomski i finansijski status. Na žalost, rezultati Makrona su takođe predvidivi i predstavljaju verovatno podjednako veliku opasnost sada za Francusku koliko uostalom i Le Penin brend populizma.

Dakle, glasači su još jedanput pozvani da glasaju “Protiv” a ne “Za”. Možda vam se ne sviđa ali je zaslepljujuće očigledno i ne možete se žaliti: morate glasati.

Možete misliti da će Makronov program – ili njegovi nedostaci – dovesti do povećanja besnih i obespravljenih, Le Penovih glasača: morate glasati. Možete razumeti da njegovi stari i bogati pomagači iz vladajuće klase znače da će Makron dovesti do veće nezaposlenosti i ekonomske stagnacije: morate glasati. Možete ga gajiti, ali ne možete koristiti vaše demokratsko pravo da budete uzdržani: morate glasati. Možete razumeti da glasanje nije više vesnik promena, da sve vlade već dvadest godina primenjuju isti beskorisni recept: morate glasati. Možete i insistirati da glasati za Le Penovu znači samo ako glasate za Le Penovu: morate glasati. I opet, glasati znači glasati Makron, niko drugi. Mislite da to nije demokratski? Ne razmišljajte, već glasajte. Kao što su seljaci u prošla vremena sramom bili naterani u crkvu, tako su i današnji glasači sramom naterani na glasanje.

Kao što su seljaci u prošla vremena sramom bili naterani u crkvu, tako su i današnji glasači sramom naterani na glasanje.

Ovo može biti poznato i srpskoj publici. Na nedavnim predsedničkim izobrima glasači su bili suočeni sa sličnim opcijama. Nedeljama, kampanja je bila ispunjena pozivima da se glasa “protiv” glavnog kandidata. Nije bilo nimalo važno da li to znači dovoditi na vlast belog klovna ili još gore, dokazano nekorisne propale političare ili funkcionere iz nedavne prošlosti. Dve stvari su ubrzo postale jasne: glasanje može da znači samo jednu opciju i, ako se uzdržiš od glasanja, postaješ najgori srpski neprijatelj. Rezultat ove šarade bio je očekivan.

Sasvim jednak cirkus desio se i u Americi prilikom Trampovog izbora kada je postalo jasno da jedina vrlina Klinotonove je ta što mu je oponent. Ali isto se dešava svuda. Glas više nije važan dokle god postoji. Što znači da je jedino uzdržanost važna, a dokaz je upravo zaprepašćenje koje izaziva. Samo uzdržanost ima moć da otkrije suštinu funkionisanja sistema.

Samo uzdržanost ima moć da nas natera da zastanemo, razmislimo i debatujemo, što u odnosu na glasanje, mnogo više predstavlja istinski osnov demokratije.

Globalizacija je donela veliki obrt u postupku odlučivanja. Transnacionalni kapital i biznis bez granica je ozbiljno doveo u pitanje transformacione moći politike. Za manje od decenije, vlade su prebacile većinu svojih nadležnosti organima i institucijama, kao i međunarodnim bankama koje nisu “izabrane”. U Evropi, gde su mnoge države izgubile sve izglede na suverenitet, manjak političke suštine je bolno očigledan, kako u pogledu vlada, tako i naroda. Progresivne i konzervativne vlade drže se sasvim istog dnevnog reda. I kada Grci ili Francuzi kažu “ne” na referendumu, njihove vlade ubrzo preinače izglasanu odluku. Čak i zastrašujući levičari poput grčkog Ciprasa završe potpisivanjem svega što im je rečeno. Čak i zastrašujući ultra desničarski populistički lideri poput Trampa na kraju urade upravo ono što im se kaže. Šta dokazuju ovi primeri i šta će rezultat francuskih izbora dokazati bez obzira na ishod, osim da je glasanje postalo sasvim neefikasno u nameri da se dosegnu bilo kakve promene. Kako je već Slavoj Žižek famozno poručio: “Ne delaj, već razmišljaj”.