MILICA magazin dodeljuje

Priznanje i Orden “Ruža”

Jasmini

za udarnički rad i solidarnost 

Sa Jasminom Simić, rudarskom inženjerkom, razgovarala sam pre oko godinu dana, neposredno pre nego što su se stvari zakomplikovale iznad (i ispod) zemlje. Ona je jedna od malobrojnih žena rudarki u Srbiji, koja je još bila i prva upravnica rudnika Vodna, u Resavici. Sada radi u borskom rudniku, premda nešto drugačiji posao. 

Dok smo sedele i pile kafu malo dalje – u Nišu, gde živi kada nije u rudniku – objasnila mi je da u mraku jame nema privilegija za žene, kao što one i ne bivaju skrajnute. Jasmina mi je otvoreno priznala da je za njen posao potrebno mnogo rada, ranog ustajanja, donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti – a tu se ne postavljaju pitanja pola i roda. Pa ipak, primetila je da žena mora mnogo više da se trudi kako bi pokazala da zaslužuje svoje mesto. 

Ovu priču smo rešile da sa vama podelimo baš na 8. mart, kada se širom sveta govori glasno o ženama i pravima za koja su se izborile – na dan kada je pre četiri godine Milica magazin počeo sa slavljenjem ženskih principa! Njome zaokružujemo ciklus od deset Priznanja dodeljenih snažnim ženama koje žive i rade u različitim gradovima, a čije sfere interesovanja, delanja i borbe po mnogo čemu variraju. Osmog marta podsećamo se kroz njihove reči svih onih žena koje zaslužuju orden, pravi i simbolički.

Jasmina Simić jedna je od sagovornica na koje smo izuzetno ponosne. Što se nje tiče, važno je biti dobar i pravičan radnik, a onda i upravnik. Solidaran kolega, pa i koleginica. Ispravnim ponašanjem žene same uspevaju da se izbore za bolje mesto i uslove – u rudniku i van njega. 

Foto: Marija Đoković

Za početak, kaži nam – odakle si, i otkud ideja da se baviš ovim poslom? Kako si odrastala i da li se ta želja javila u detinjstvu?

Bila sam najstarije dete i uvek sam volela policiju, vojsku, ne znam ni sama zašto. Odrasla sam u donekle konzervativnoj porodici, ali imala sam potpunu slobodu da odlučjem šta ću da treniram, radim… Da ne budem lažno skromna, bila sam stalno vođa, kapiten ekipe, predsednik odeljenske zajednice, predsednik studentske unije – odabrana među sebi ravnima, a to je velika čast.

Ja sam iz okoline, iz Blaca, i kao i svi mi iz gimnazije, nisam znala čime ću da se bavim kad sam bila mlada. Moj otac je mislio da bi bilo lepo da studiram metalurgiju, i kada sam došla u Bor upisala sam rudarstvo – iskreno, i ne znajući kuda će me to odvesti. Gledala sam predmete koji se polažu, u metalurgiji je bilo previse hemije pa sam rešila da je zaobiđem (smeh). Nisam se nikada pokajala što radim taj posao, a stvarno jeste muški.

Na fakultetu sam bila jedina devojka, ali moram da kažem da su se uvek odnosili prema meni sasvim ravnopravno; a svi su bili muškarci – i profesori, i studenti. Jedino smo na opštim predmetima imati profesorke. Sada tamo ima mnogo više devojka – čak ih je pola-pola. Žene se uglavnom ne bave tipičnim rudarstvom, bave se ili projektovanjem, ili su na institutu, na fakultetu… Nisu u proizvodnji, jer je tamo malo teže.

A šta je to –teže? Je li posao fizički toliko zahtevan da opravda brojčano više muškaraca?

Ne, uopšte. Ti si inženjer, ne nosiš bušilicu da bušiš (smeh). Čak mi se čini da su žene u tom poslu i sposobnije, zato što je sa ženom dogovor lak i on biva ispoštovan. Sa muškarcima nikad nisi na sigurnom, takva su makar moja iskustva – najlakše sam sarađivala sa koleginicima. Sve se reši brzo, žene reaguju i u dva koraka organizuju šta treba.

To znaš iz ove perspektive. Šta te je tokom studiranja uverilo da je rudarstvo pravi posao za tebe?

Moja priroda je takva – ja sam temperamentna, volim adrenalin, rad na terenu, pa i kad bude frka, problem… To me je ubedilo (smeh).

Foto: Marija Đoković
Foto: Marija Đoković

Koji je prvi posao koji si dobila nakon studija?

Počela sam da radim u rudniku u Resavici, pre svega kao inženjer u proizvodnji, zatim kao asistent upravnika, a nakon toga sam postala upravnik rudnika. Svi ti poslovi su donekle slični, s tim što sa višom pozicijom dobijaš i neke pravne obaveze. Dabome, upravnik rudnika ima i odgovornost za ljudske živote, ali to je najviša funkcija koju možeš da dobiješ kao inženjer, i najlepša. Nikada nisam želela da budem direktor, to je politička funkcija.

Upravnik je ono što si stvarno zaslužio svojim radom, to znači da si pravi lider i da te ljudi poštuju. U Resavici pre mene nijedna žena nije bila upravnik. Posle te funkcije sam htela da nađem neki novi izazov, tako sam i odlučila da promenim posao i dođem u Bor.

Kako je tamo otprilike izgledao tvoj radni dan?

U 06h dolazim u rudnik, u 06:30h je raport. Uprava siđe u raportnu kancelariju, nadzornk iz treće smene prenosi nadzorniku iz prve smene šta se radilo i šta bi tek trebalo da se uradi. Poslovođa sluša i daje zadatke prvoj smeni. Kada je sve regularno onda posao teče, sve je u redu, malo je dosadno (smeh). A rudnik radi neprestano.

U rudniku postoji snažna disciplina, svi prate naređenja… I dalje su i princip i terminologija kao u vojsci. I opasan je posao, mora tako da bude. A i naporan je posao, samo da dođeš – da se presvučeš, siđeš u jamu, to presvlačenje, kupanje, godinama stalno ista dinamika.

Da li se dešavalo da te pozovu u sred noći?

Da, redovno. To je i najstrašnije. Nije uvek velika stvar u pitanju,  ali bolje je da provere, da neko drugi preseče i donese odluku. Ali kada zazvoni telefon i vidim broj iz rudnika – nije mi svejedno.

Kako si se osećala u rudniku – kada siđeš među kolege?

Radila sam baš u rudniku u Resavici, a onda su me prebacili u Vodnu. Tamo su ljudi specifični, domaćini, iz lokalnih sela. U početku su možda mislili – e vidi, žena došla, ali je to jako kratko trajalo. I dan danas volim taj rudnik, čujemo se stalno. Ako te prihvate, može sve. Ako te ne prihvate, bojkotuju maksimalno, ne javno, ali to se oseti. I to nema veze sa tim da li si žena.

Specifično je zanimanje, u rudniku mora da postoji solidarnost. Vidljiv je neki takmičarski duh između smena, ali ako se dogodi problem, u trenutku se slože – ukoliko treba da bude štrajk, za tri minuta se dogovore. Poštovali su me, ali i voleli, imala sam taj osećaj.

Nikada se nisam osećala neprijatno kao žena. Nikada me nisu ni gledali kao ženu. Jedino što su se suzdržavali od neukusnih šala u početku, ali posle nekog vremena sam postala deo njih, pa nisu ni to više radili (smeh).

Foto: Marija Đoković

Koliko žena uopšte radi u rudniku? Kada kažemo “rudnik” uvek u glavi imamo prizor muškarca sa nekim šlemom. Odakle potiče ta slika?

Potiče od toga što ih je više, ali daleko od toga da nema žena uopšte. Naravno, manje ih je koje idu pod zemlju. Na Zapadu je druga situacija, žene čak imaju prednost u takvim poslovima.

Da li misliš da ima manje žena u rudarstvu i zbog neobičnog tempa posla? Žene ponekad odustaju od poslova i zbog porodice.

Sigurno, da. Drugi razlog je i to što moraš da se izboriš.

Ti moraš da staviš muškarcima do znanja da te to što si žena ne čini manje vrednom. Čak te čini i više vrednom. Ja sam morala da se dokazujem mnogo više od svojih kolega. Oni su sudbinski predodređeni da budu rukovodioci (smeh), a ti moraš da pokažeš da si jaka i ambiciozna. Čak i u jami sam imala takav stav: dokaži da fizički možeš to, nemoj da prihvatiš ruku već sama preskoči, popni se i tako dalje.

A sada radiš u rudniku u Boru.

Da, i tu sam studirala, znam ljude… Na prethodnom poslu mi je ceo život bio rudnik. Kao inženjeri smešteni u hotelu, mi sednemo u lobiju i uz kafu samo o poslu pričamo. U Boru sada posao radim 15 dana u mesecu, po 12 sati, a raspored se pravi kako nam odgovara. Potpuno je drugačije. Bor živi 24 sata dnevno jer toliko radi i rudnik. Visok je standard, svi rade, i svi su vrlo kulturni.

Konkurisala sam i u RTB-u kada su imali poziv, najveći broj bodova sam imala, ali nisu me primili. Tako sam od čoveka koji radi u ljudskim resursima saznala da je u Kini zakonom zabranjeno ženama da rade u podzemnoj eksploataciji, uz argument da je žena sedam dana u mesecu neupotrebljiva. Nešto su mi slično rekli i kada sam konkurisala za posao na kom sada radim – to su isti rudnici, ali različite firme – pa sam im ja odgovorila: ali ja nisam u Kini, nego u Srbiji.

Kada sam prvi put silazila pod zemlju na novom poslu, tehnički direktor, Kinez, bio je tu – da vidi kako će sve proći. Čudno im je, i ja to mogu da razumem, oni se prvi put susreću sa tom situacijom. Sada sam tamo već mesecima, radim sama i sve je u redu. Jedino je komunikacija sa njihovim inženjerima problem jer je jezik velika barijera, ali su zaista veliki stručnjaci.

Foto: Marija Đoković
Foto: Marija Đoković

Da li si tokom ovih godina primetila da se u rudarstvu menja odnos prema ženama i šta je razlog za to?

Za to su razlog – žene. Uspele su da se izbore za svoje mesto. Koliko puta sam izbegla da kažem gde radim da ne bih objašnjavala, pogotovo kad me pitaju – šta ti možeš da radiš u rudniku? (smeh)

Ako sam dobro razumela, ti nemaš ambiciju da pariraš muškarcima time što ćeš biti kao oni, time što ćeš ih imitirati – ali želiš da budeš ravnopravna. Važno je istrajati u tome da se donese neki novi i bolji princip rada.

Tako je. Sve vreme su mi pričali kako treba da radim, ali nikad se nisam tako ponašala. Moraš da gaziš, da udaraš šakom o sto… Nikada nisam to radila, nema potrebe za tim. U rudniku ljudi vole da se radi pod tenzijom, a ja to zaista ne praktikujem. Navuče se negativna atmosfera, i tada se najveći problemi dese.

Naposletku, kada bi te pitala neka devojčica da li da se bavi rudarstvom – šta bi joj rekla?

Uvek – da! Ali mora da bude spremna na to da neće biti dama u klasičnom smislu. Nosiće nepromočivo odelo, čizme, cokule i šlem (smeh).