Djeca i ljevičari

Tko djeci govori

Morate misliti poput desničara

desničar je

Tko djeci govori

Morate misliti poput ljevičara

desničar je

Tko djeci govori

Nije vaše da mislite

desničar je

Tko djeci govori

Svejedno je što mislite

desničar je

Tko djeci govori

što i sam misli

a kaže im to

da bi u tom mišljenju moglo biti

ponešto krivog

taj je može bit

ljevičar

Erich Fried

Čini se da bi neki slučajni posmatrač već na prvi pogled mogao udobno da zaključi da su mladi i politika u Srbiji u jednom srećno nezaljubljenom odnosu. Ne zanimaš ti mene, ne zanimam ja tebe bi mogla da bude njihova zajednička parola. Prošlogodišnja istraživanja Demostata pokazuju da čak preko 50% mladih politika nimalo ne interesuje. U sličnom duhu, mladi se u političkim kampanjama gotovo ne pominju, osim u retkim situacijama kada se koriste u svrhe emotivne ucene i/ili patetike zapravo usmerene ka glasačima drugih starosnih doba (jer kome nije stalo do mladosti, osim samoj mladosti), a ne samim mladima kao ciljnoj grupi. Stvar se čini jednostavnom: mladi ne veruju da je političarima uopšte stalo do njihovog mišljenja, dok sami političari ne vide mladost kao izborno unosnu kategoriju da bi joj se posvetili u svojim programima i kampanjama.

Čak i kada su mladi barem na nivou reprezentacije u fokusu političkih organizacija i pokreta, izborni rezultati često osujete takve pokušaje. Tako je na junskim izborima ove godine pokret pretežno mladih ljudi „1 od 5 miliona“ prošao toliko mizerno (0.63% glasova) da je gotovo opravdao svoje ime, samo u njegovoj nepoželjnoj ironičnoj verziji. Ni lista Pokret Slobodnih Građana, predvođena, kako izgleda, večno mladim ili barem nikada odraslim Sergejem Trifunovićem, nije se mnogo bolje pokazala (1.58%). U sferi čiste parlamentarne politike, iako mladi po podacima Demostata pokazuju relativnu spremnost da izađu na glasanje, njihova srećno nezaljubljena veza ostaje nepoljuljana. Trebalo bi pomenuti da je na političkom nebu Srbije od skoro formirana i Partija radikalne levice čije petočlano predsedništvo ima prosek godina 33,2, no tek ostaje da se vidi da li će ova činjenica imati neki uticaj na njihovo dalje delovanje.

Stvari ipak stoje malo drugačije kada se pogledaju neformalni politički prostori poput društvenih mreža i ulice. Dok aktivizam mladih na internetu u zapadnom delu sveta značajno raste proteklih godina (najbolji primer su svakako kampanje #BLM, kao i ekološki pokreti okupljeni oko mlade Grete Tunberg), u Srbiji smo imali prilike da vidimo slične učinke, doduše infrastrukturno značajno spontanije. Veliki protesti Protiv diktature  u proleće 2017. pokrenuti su individualnim Fejsbuk iventom i bili su neka vrsta katalizatora ostalih protesta u narednim godinama (uključujući i proteste zime 2018. i 2019. koje su organizovale pomenutih 1 od 5 miliona). Konačno, nekoliko dana nezapamćeno nasilnih okupljanja (pre svega od strane policije), koji su usledili nakon prvog obraćanja aktualnog predsednika nakon izbora 2020, zaslužuju posebnu ozbiljnu analizu. No ovde je dovoljno primetiti da su u tim čudnim danima suzavca i konjskih galopa po ulicama Beograda dominirali mladi i čak izuzetno mladi protestanti (srednjoškolci).

Direktno neformalno opoziciono delovanje, međutim, nije ni primarni ni održivi način političkog organizovanja mladih. Njihovo daleko ozbiljnije i dugotrajnije angažovanje usmereno je pre svega na konkretne socijalne probleme i najčešće ima oblik aktivizma: od ekoloških pokreta poput borbi protiv izgradnje mini hidroelektrana i prava na vodu, preko organizacija poput Krov nad glavom (borba protiv izvršitelja) i Solidarne kuhinje, sve do očekivanih mesta poput fakulteta (brojne studentske blokade) i domova. Čini se da se mladi u Srbiji za sad ponajviše udružuju i reaguju povodom socijalnih i ekonomskih pitanja. Negde između aktivizma i zvanične opozicije stoji i inicijativa Ne davimo Beograd koja takođe mahom okuplja mlađe kadrove, kako na protestima, tako i u socijalno-ekonomskim borbama.

Svi iznad pobrojani fenomeni, međutim, i dalje ostaju na marginama ili polu-marginama društva, kako po odzivu tako i po učincima. Istraživanje Biroa za društvena istraživanja BIRODI pokazuje da se po pitanju političkog opredeljenja i/ili ideologije čak 57,8% mladih između 18 i 28 godina izjašnjava apolitično, antipolitično ili neopredeljeno. Nasuprot tome, ova generacija ipak pokazuje veći stepen otvorenosti ka ideologijama od prethodne, jer među onima koji su ideološki opredeljeni dominiraju demokratska, socijaldemokratska i čak socijalistička usmerenja. Deluje da je mladima, uslovno rečeno, leva opcija bliža od desne, barem sudeći po ovim istraživanjima.

Uz sve ograde i limite jednog ovako kratkog pregleda, moguće je doneti nekoliko „zaključaka“. Najpre, mladi u Srbiji imaju visok stepen nepoverenja i nezainteresovanosti prema zvaničnim političkim institucijama i formalnoj parlamentarnoj politici. Pobune na ulicama ne preslikavaju se na izbore. Manji deo mladih spremno je da se na neki sistematičniji način i kroz aktivizam bavi politikom. Premda internet i društveni mediji mogu igrati značajniju ulogu, bilo kao platforme za izražavanje mišljenja ili kao prostor za rent, digitalno doba nosi sa sobom mnoge izazove – jedan od posebno problematičnih jeste stvaranje svojevrsnog bubble-a u kojem deluje da svi oko vas online dele vaše stavove dok je offline realnost često daleko drugačija.

Konačno, pitanje mladih i politike nikako se ne može razmatrati bez uzimanja u obzir širih društvenih okolnosti. Nepovoljna ekonomska situacija, egzistencijalna nesigurnost i neizvesnost, čuveni fenomen odliva mozgova i radne snage, nepotizam prisutan u svim nivoima društva, partokratija i ostali problemi duboko utiču na to kako svi, a samim tim i mladi, doživljavaju politiku, svet i svoj položaj u njemu. Čini se da u duboko podeljenom društvu na one koji se čvrsto drže statusa kvo i one koji se čvrsto drže nemilosrdne kritike prvih, mladi ostaju negde u sredini, bez novih ideja i opcija koje bi bile pozitivno i produktivno intonirane. Nasuprot tome, stara poštapalica da na mladima upravo svet ostaje nikada nije bila licemernija – jer svet u kojem oni danas žive i svet koji im se ostavlja neretko ima grubo lice i malo prostora za intervenciju.

Kolumnu Igranka demokratija podržava: