Poslednji film američko-makedonskog reditelja Milča Mančevskog Vrba (Willow), premijerno prikazanog u oktobru 2019. godine na Filmskom festivalu u Rimu, u glavnim ulogama predstavlja nekoliko vrsnih glumica iz Makedonije. Međunarodno nagrađivan i nominovan za Oskara, scenarista i filmski reditelj Milčo Mančevski još jednom je snimio film koji se bavi fenomenom telesne brutalnosti fizičkog oblika ženskosti. “Još jednom” se odnosi na činjenicu da nije reč tek o motivu koji se ponavlja u većini njegovih filmova, počev od Pre kiše (Before the Rain, 1994), već je i centralna u tema jednom od njegovoih najkontroverznijih filmova, Majke (Mothers, 2010). Ne razlikujući se od onoga što smo mogli da vidimo u Majkama, osporavanom filmu koji je bio okarakterisan na svakakve načine, od mizoginog do radikalno feminističkog (1), došli smo do zaključka da je u svom središtu mizoginija nerazdvojiva od prezira, ako ne i gađenja prema ženskoj fiziologiji.

U filmu Majke jasno je da ostarelo žensko telo majke poziva na seksualnu agresiju i želju za njenim uništenjem kroz ponižavanje i, naposletku, ubistvo. U filmu Vrba suočeni smo sa surovom realnošću “materinstva” koja se tiče začeća, trudnoće, gubitka deteta (smrti deteta i pobačaja). “Majčinstvo”, “reprodukcija”, “roditeljstvo”, “porodica” sve su to kulturološki pojmovi, utopljeni u istorijske i društveno ekonomoske pojedinosti, kao i uslovljeni njima. Pa ipak, film Vrba (Willow) pokazuje da sve ove kategorije postoje, ili su doslovno materijalizovane, nikako drugačije već iz ženskog tela, ženske psihologije, realnosti koja je neraskidiva od psihologije žena, te pogotovo njenog majčinskog aspekta.

I zaista, slogan filma je “Majka ne rađa, majka voli”, ali u Vrbi, kao u svim filmovima Mančevskog, publika postaje svesna da se materinstvo, reprodukcija, majčinska ljubav i tuga dešavaju unutar ženskog tela, ili u ovom slučaju, unutar bilo kog tela, tj. tela tout court. Odigrava se kroz otelovljenje, pre svega ono majčinsko, ali i kroz materijalnost fizičke mreže srodstva i drugih oblika društvenosti.

Prva po redu priča u filmu je istorijski smeštena u srednjovekovnu Severnu Makedoniju, najverovatnije u vreme Otomanskog carstva. Posmatramo ljudska tela kako se muče, zajedno sa telima domaćih životinja, u neprestanom naporu da proizvedu hranu, obezbede sredstva za život. Vidimo bolne rituale začeća, kao i bolni porođaj Donke (Sara Klimoska) u polju u kojem je do tog momenta radila i u kojem se porađa sama, bez ičije pomoći. Muž i otac stoje po strani užasnuti, u zabrinutom iščekivanju slušajući bolne urlike buduće majke. Uzvišenost majčinstva ne bi trebalo razdvajati od “vulgarne” realnosti tela, kao što magija i materija (ili fizičko postojanje) idu ruku pod ruku u alhemiji stare veštice (Ratka Radmanovic), pobožne hrišćanke koja svoju veru povezuje u alhemiju sa starim slovenskim paganskim vračanjem. Cena veštičije pomoći bračnom paru koji je želeo potomke meri se životom – ona traži prvorođeno dete u zamenu za “gomilu dece” koju im obećava zauzvrat. Kada veštica dođe po nagradu, otac novorođenčeta odlučuje da je ubije. Ona je neumoljiva u svom zahtevu da povede bebu, smatrajući dečaka svojim, a pozivajući se na prvobitni dogovor i obećanje koje joj je dato od strane roditelja. Magično, veštica uspeva da se dočepa svog plena u vidu dečakovom mrtvog tela zapletenog u korenje vrbe ispod koje je sahranjena.

Film je omnibus koji se sastoji od tri priče, a naredne dve su savremene: koncept uže (nuklearne) porodice i nezavisne žene 21. veka. Parovi su suočeni sa pitanjima siromaštva (nesigurnog zaposlenja) i neplodnosti. Sada je umeće tehnologije to koje pokušava da omogući začeće, iako bez mnogo uspeha. Mučne procedure, bolnice i očajanje. Abortus. Mlada žena koja se podvrgava svim tim neprekidnim i neumoljivim procedurama, Rodna (Natalija Teodosievsa), u jednoj sceni obučena kao bradati muškarac za jedan od (najmanje) dva njena posla, vrišti u očaju svojoj sestri Katerini (Kamka Tocinovski): “Sestro, kao da nemam matericu. Ja nemam matericu!”

Shvatanja do kojih me je ovaj film doveo, a koja ne moraju nužno biti i poruke pisca i reditelja, jesu sledeća: materinstvo je društveni konstrukt koji proizilazi iz patrijarhalnih osnova; i premda mu je zagarantovan status neospornog društvenog koncepta, moramo utvrditi da majčinstvo nije moguće svesti na puku “društvenu konstrukciju” niti ni na bilo kakav koncept utemeljen na ideji odvojenoj od fizikalnosti. Ako ništa drugo, ovaj film nas, mada nešto drugačijim putem, podseća na Marksovu tvrdnju da se ljudski rad – iako zamišljen za potrebe kapitalističke političke ekonomije – uvek svede na eksploataciju “nerava i mišića” (bilo fizičkih ili mentalnih).

Prikazujući surovi naturalizam sjedinjen sa magičnim realizmom, i vizualno i u vidu naracije, Vrba otkriva sirovu materijalnost ženske situiranosti u istoriji koja je bila patrijarhalna od pamtiveka. Napomenimo da ova tema nije doticana iz perspektive politika identiteta iako će u sva tri narativa dati pogled subjektivan i ženski. Stoga se ni film niti ovaj moj kratki esej o njemu ne tiču pitanja roda i pola i njihove moguće međusobne isljučivosti u smislu politike identiteta. Ne tiče se ni pitanja ženskosti, kao što i ne postavlja pitanje o tome da li je ženskost podupreta biologijom. Dakle, ne prelazi u tu zonu rasprave, već pre ostaje na strani razgovora o životinjskom u čoveku (pre u pozitivnom nego u pogrdnom značenju) i u njegovim mogućim ženskim otelotvorenjima. Činjenica da je Mančevski mogao da nađe ili radije da izmisli jezik da bi objasnio neobjašnjivo – ili iskustvo izvan jezika – jeste jedna od izuzetnih vrednosti ovog sjajnog i vizuelno očaravajućeg filma.

1. Kolozova, K. “On Manchevski’s ‘Mothers’: An Anatomy of Misogyny,” in Marina Kostova (ed.) Manchevski,Skopje: Ars Lamina, 2015, pp. 357-373.

 

Katerina Kolozova je profesorka filozofije i studija roda. Autorka je dela: Capitalism’s Holocaust of Animals: A Non-Marxist Critique of Capital, Philosophy and Patriarchy (London UK: Bloomsbury Academic, 2019) and Cut of the Real: Subjectivity in Poststructuralist Philosophy (New York: Columbia University Press, 2014).

Tekst možete pročitati i na engleskom jeziku.