Odmah na početku ovog teksta, Ana i Staša vam svesrdno obećavaju da neće davati nikakve savete vezane za boravak u karantinu sa sitnom decom. Neće mudrovati o kućnim treninzima, kul receptima, duhovnom razvoju i senzornim igrama po Montesori metodu. Obećavaju i da vas neće pozvati da gledate njihov lajv iz predsoblja u kome, obučene u pidžame, pevaju na kineskom. Kao i do sad, one uglavnom nemaju pojma šta rade, vode se instinktom i ostacima zdravog razuma i razgovaraju iskreno o svojim mamećim iskustvima. Ponekad je i to dovoljno.

O (ne)raspoloženjima

STAŠA: Je l’ te pogodilo sve ovo? Meni deluje da podnosiš stoički.

ANA: To se menja. Baš sam danas razmišljala o tome kako sam se juče osećala potišteno, a danas puna života, i kako to u suštini nije ni u kakvoj vezi sa trenutnom pandemijom i karantinom. Ne znam, kada su svi u panici, ja sam osoba koja sedi, pije piće i čita knjigu, a nekad se desi da kada je sve regularno mene mori nešto što niko ne primećuje. Ja nisam dobar primer, ja sam izuzetak.

STAŠA: Moguće je i da sam ja taj isti izuzetak. Obično kad su svi puni entuzijazma, ja moram malo da mračim i podsećam ih da nije sve ružičasto, a sad, s druge strane, imam potrebu da svakome poručim da ćemo i ovo nekako prevazići. Pa se onda setim svih gubitaka koji su se već desili zbog pandemije, i onih koji će se tek desiti, i odustanem od tešenja bilo koga, ne osećam da neosnovanim optimizmom bilo kome činim uslugu.

ANA: Na nekom nivou me tiho kida sve ovo, negde u malom mozgu su mi ti ljudi koji su izgubili život, ta tuga i nemoć, a opet evo me, sedim u pidžami, pijem kafu i pišem ovo. Nosim se sa ovim raspoloženjem kao i uvek sa svojim raspoloženjima i njihovim promenama. Sad su svi u panici, pa ja nisam izuzetak, konačno se uklapam. Možda je sebično, ali konačno užas nije samo moj. Šta tebe najviše brine?

STAŠA: Pa, osim onih očiglednih briga vezanih za zarazu, lečenje, logistiku i svih tih nemira koji nas sve more, najviše me nervira to što ne mogu ni da pretpostavim na šta će da liči svet kad se sve ovo završi i koliko ću se dobro ili loše uklopiti u njega.

O (ne)pripremljenosti

STAŠA: Je l’ nas to što smo roditelji male dece čini spremnijim ili ranjivijim u ovakvoj situaciji?

ANA: Sa jedne strane to odmaže, jer gledaš to biće koje je nesvesno opasnosti, i to ne samo ove, nego generalno, različitih neugodnosti i užasa na ovom svetu. Tu se uvek setim mojih brata i sestre koji su imali tri godine za vreme bombardovanja, kada ih je moja baka zabavljala gorilom koju je zvala Klinton. On ne zna ništa o tome šta se događa i dobro mu je…

STAŠA: Ali ti brineš i za njega, pa se sve udvostručuje. Kao da regularno odgajanje malog deteta ne nosi već dovoljno panike sa sobom. Mada, možda nas je baš to ubacilo u trening ispravnog razmišljanja za vreme pandemije?

ANA: Možda! Meni to što sam Filipova mama pomaže, jer imam mesto u koje mogu da se sakrijem, da se zagnjurim u toplu kiflicu dok spava, imam fokus koji neki drugi ljudi nemaju, mogu da se zaigram i zaboravim na sve. Opet, i to je individualno, ima i ljudi bez dece koji mogu da se zaigraju, zabave, koji dobro hendluju ovakav stres.

STAŠA: Pre nekoliko dana je moj muž zaključio kako su sve prednosti karantina protraćene na roditelje, jer ne možemo prosto da sednemo i bindžujemo serije ili igramo igrice, uvek ima nekog posla i obaveza, a i rad od kuće nije jednostavan kad mališan zahteva tvoju punu pažnju. A opet, nemanje luksuza da se emotivno raspadneš i prosto crkneš od straha čini da ostaneš bistar i razuman. Tu su deca stvarno spas – ne dozvoljavaju ti rastrojenost.

O empatiji i igranju

STAŠA: Da li Filip oseća tvoj stres?

ANA: Da, kao da je i dalje deo mene, deo mog tela. Namiriše moje nezadovoljstvo u samom začetku. I onda mi pomogne tako što ja to što me čini nervoznom stavim ad acta da on ne bi bio tužan.

STAŠA: Meni nekad ne bude jasno koliko sam nervozna sve dok ne primetim da je i ona nervozna, pa se zapitam zašto. I onda, ako su glad, neispavanost i slične neprijatnosti isključene, brzo mi postane jasno da je nervozna jer vidi da sam ja nervozna.

ANA: On kada dođe do mene stvarno me razgali i nije da se sad pretvaram i mehanički odstranjujem problem, ali stvarno problem ode u drugi plan. Nadam se da će mi tako pomagati i kad bude veliki momak. Ipak, mogu da se setim nekoliko puta kada je bio razdražen, a da sam ja znala da sam ja isto. To je ta priča sa mojom bakom ili Banjinijem u Život je lep – nije da problem ne postoji, ali ga nekako spakuješ tako da dete ne primeti. Ja ništa ne guram pod tepih, ali spontano stres ode u drugi plan.

STAŠA: Klinci stvarno jesu mali empatični terapeuti, samo kad im to dozvolimo. Imala sam nekoliko dana u karantinu kad sam baš emocionalno potonula, bila sam fizički stalno pored deteta, ali mogla je da oseti da su mi misli negde drugde. I baš tada je postala maza, više nego ikada pre. Verovatno je i to priroda lepo smislila, dete ume da razveseli roditelja, kako bi roditelj ostao sposoban da se brine o detetu, čak i kada mu je teško.

ANA: Je l’ Luciji dosadno u karantinu?

STAŠA: Lucija je još mala da oseti pravu dosadu, još uvek je u fazi kada ju je lako zabaviti, čak i kad ne postoji neki nov i egzotičan sadržaj na koji bi možda naišla u toku šetnje. Ona još uvek ne ide u vrtić, pa ne može ni da joj nedostaje (ali meni nedostaje unapred, kao nekome ko oduvek radi od kuće, jel’te), a trenutno nas je još četvoro u kući pored nje, pa je oduševljena količinom pažnje koju svakog dana dobija. Terasa je velika pomoć, takođe.

ANA: Mislim da su oni i dalje mali da shvate šta su karantin i izolacija. Mi imamo dvorište, pa mu ne nedostaje da ide napolje i da juri, i ako izuzmemo odlaske u grad i u goste, kojih sad nema, mislim da ništa ne radimo drugačije. A on je mali, pa ne shvata da dvadeset dana nismo išli na Taš ili niz Bulevar. Ja radim od kuće, ali moj posao može da se radi i noću i kad on spava, pa nisam u problemu kao neki roditelji koji moraju da ispune punu radnu obavezu od kuće, ali sa sve malim detetom koje traži pažnju. Radimo što i drugi ljudi – igramo se, jedemo, gledamo crtaće.

STAŠA: Verujem da je roditeljima starije dece neizmerno teže nego nama, kao što je nama, verovatno, teže nego roditeljima onih sasvim malih beba koje još uvek samo spavaju i jedu. A opet, svima je u interesu da se ovo nesrećno stanje što pre završi.

ANA: I zato – šta?

STAŠA: Ostanite kod kuće!

ANA: Eto, ipak jedan mudar savet za kraj, iako smo obećale da nećemo.