Kad su Ana i Staša bile male, tadašnje babe su često imale običaj da kažu da je pubertet izmišljotina i da nije ni postojao kad su one bile majke. Danas je titula “pomodne izmišljotine” rezervisana za tantrume, to jest, za sve one kratke, ali veoma naporne nervne slomove koje sitna dečica doživljavaju maltene na dnevnoj osnovi. Iako razlog za ova vrlo neprijatna ispoljavanja nikada nije jednostavan, niti postoji samo jedan, svako ko je imao nezadovoljstvo da doživi tantrum rođenog deteta odlično dobro zna da je to sve osim izmišljotine. Staša i Ana takođe nisu nimalo pošteđene ovog neprijatnog iskustva.

O slomovima i uzrocima slomova

STAŠA: Dobro, hajde prvo da nas dve utvrdimo šta je za nas – “tantrum”, internet ne nudi samo jednu definiciju, kao što ne nudi ni samo jedno uputstvo kako da se nosiš sa tim.

ANA: Tantrum je bebino emocionalno stanje koje dugo traje i na koje ne mogu nikako da utičem i da ga promenim, dok ne prestane samo.

STAŠA: Nije to emocionalno stanje, to je vatromet emocija koji se, uglavnom, ispoljava kao nekontrolisano vrištanje sa mestimičnim, do umerenim bacakanjem. I to što si ti već pomenula – ne možeš mu ništa.

ANA: Vidim da ima različlitih teorija i tumačenja, ali ovo bi bilo moje, iako srećom nisam imala mnogo iskustva sa tantrumima. Bilo je nekoliko ozbiljnijih kojih se sećam. Ali razgovarajući sa drugim mamama vidim da je Filip brojčano ispod proseka. Ipak, baš zbog toga što su bili retki, ovi koje smo doživeli bili su nam duplo teži i dramatičniji, jer nas on nije navikao na takvo ponašanje, pa smo se baš iznenadili.

STAŠA: Ja sam do pre dva meseca smatrala da su tantrumi ono kad se beba jako zaplače jer je nešto boli ili je nervozna. Mislila sam: “Pa ovo uopšte nije strašno, samo je uzmeš, maziš, pevaš, bude sve okej brzo.” E, a onda je Lucija shvatila da najbolje sprovodi svoju bahatu dečju volju onda kada jednostavno eksplodira pred nama. I tako su sve moje dotadašnje teorije i recepti pali u vodu. Iako u teoriji znam otrpilike šta su “trigeri”, ne uhvatim svaki put konkretan razlog za tantrum.

ANA: Filipu uglavnom nešto nije po volji, bilo da nešto stvarno nije u redu (nešto ga boli ili nije dovoljno jeo) ili je nešto naumio, a mi to ne kapiramo. U jednom trenutku je ušao u fazu da voli više da se nešto dešava, da hoće životno uzbuđenje (na majku), nego da se mirno vozi kolicima. Leto je, prolazimo pored ulične česme, ja ga izvučem iz kolica, on sam pere ruke, prska se, mnogo voli vodu i onda dolazi dosadni povratak u kolica. I onda počinje da se rita, da se izvlači iz sedišta, da kida kaiševe, kao da hoće da se izvuče i onda plače, vrišti i baca se. I onda ja moram da ga uzmem i to i uradim i nosim ga u rukama do kuće. I on se smiri, nije sporno. Ali ja nosim peške sedamnaest kila na ramenu.

STAŠA: Najgora varijanta je kada je sve divno i sjajno, ali se desi da ne razumem šta Lucija pokazuje prstićem da joj dodam, pa već sledećeg momenta dobijem onu tvrdu slikovnicu u glavu. Tek kasnije shvatim da je verovatno pre toga bila neispavana, gladna, nešto ju je možda bolelo, ali kad krene alarm – već je kasno da se to promeni. A nije da nisam probala. Kako je izgledao prvi tantrum koji vas je pogodio?

ANA: Ne sećam se prvog, ali se živo sećam najgoreg. Filip nas je navikao da je dobar, drag, raspoložen, da sa njim možemo svuda da idemo i ne gubimo ništa od života. Zato smo odlučili da ga povedemo na children friendly venčanje prijatelja na Kosmaju. Planina, poljana kojom moće da juri, lepo vreme – idealno. Jedino na šta nismo računali je to da će posle osam sati proslave sa mnogo ljudi, dete ipak biti iscrpljeno i razdraženo.

Mislim da je to njegov glavni okidač za tantrume – iscrpljenost koja povlači za sobom bes. Zato su mu i retki tantrumi, zato što doziramo izlaske, lepo ih kombinujemo sa spavanjem. Tog dana nismo, i doživeli smo da on neutešno plače i baca se u jedanaest noću u autobusu koji je goste venčanja vozio natrag u Beograd. Nikad tako nije plakao, gubio je vazduh. Bio je ljut na nas što smo ga toliko izmučili.

O povratnim reakcijama

STAŠA: Jao, to kad krenu da se guše od plača… Kako se ti osećaš kad se to desi? Je l’ plačete u duetu?

ANA: Upravo tada, na povratku s Kosmaja, osećala sam se kao najgora majka, kao neko kome je sopstveno zadovoljstvo ipak bilo na prvom mestu. A i to je glupo, jer smo krenuli sa najboljom namerom i ničim ga zapravo nismo ugrozili. Tako nešto je možda moglo da se desi i na putu, na nekom aerodromu, u predosadnom čekanju. Ali desilo se tad i moj muž i ja smo se pogledali i rekli da nikada više ne smemo da dozvolimo da tako plače.

STAŠA: Samo što ne možeš da znaš šta će sledeći put biti razlog, sve i da nikada ne ponoviš istu grešku. A i život često nije onakav kako si ti, iz najbolje namere, isplanirala.

ANA: Tako je, nije do tebe. Tog dana mu to nije prijalo i to je to. Iznenadilo nas je, zato što mu je pedeset puta pre toga prijalo. Navikao nas je da bude kul. I bio je pedeset puta posle toga. Glupo je da se zbog toga osećam krivom.

STAŠA: Glupo je. Ali i neizbežno. Kada nam se desi tantrum u kući, onda se najviše čuvam toga da i ja ne pobesnim zajedno sa njom. Nije mi se jednom desilo da posle silne vriske i mojih neuspešnih pokušaja da je smirim nežnošću i ljubavlju, prosto odustanem i sednem pored na pod, pa psujem kao kočijaš.

Veći problem je, naravno, kada se to desi u javnosti, kao pre neki dan na Šetalištu. Ona je divljala zato što, zaboga, ne idemo u smeru koji njoj odgovara, a ja sam tonula u zemlju od sramote jer sam bila uverena da svi oko mene misle da sam užasna majka. Najviše me pogađa ta sveobuhvatna bespomoćnost i manjak ikakve kontrole.

O rešenjima, ako uopšte postoje

STAŠA: Šta ti, tačno, radiš kad nastupi tantrum. Da li išta radiš?

ANA: Grlim ga, ljubim ga, pričam mu, dam mu da sisa. Gotovo uvek pomogne, ali, čini mi se, ako pomogne, onda to i nije bio pravi tantrum. Tantrum je to kada je stanje nepopravljivo, dok ne prođe samo od sebe.

STAŠA: Nedavno sam pročitala neki stručni tekst o dečjoj psihologiji koji kaže da ako smo sigurni da su mališani fizički bezbedni za vreme tantruma – treba ih pustiti da se izdivljaju bez skretanja pažnje sa toga, jer tako, zapravo, uče da se nose sa sopstvenim emocijama. To mi je zazvučalo vrlo razumno i korisno, ali prvi sledeći put kad sam bila u prilici da iskoristim to znanje, ja sam proklinjala sebe što ne preduzimam ništa. Očigledno i roditelj i dete moraju istovremeno da uče o svojim emocijama.

O rečima utehe

ANA: Šta bi ti poručila mamama beba koje tek treba da se susretnu sa tanrumima?

STAŠA: Uh… Ništa posebno mudro. Možda samo da ih podsetim na to da svaki taj napad mora jednom da se završi. Znam da ti minuti traju kao gladne godine, ali nema ih beskonačno. I da je okej da se ponekad opsuje pred detetom! Bolje je, čak, i da ono čuje ružne reči, nego da vi izgubite razum. Ventil mora da postoji!

ANA: Treba reći mamama da se to dešava svima i da nije u vezi sa time kakvi ste roditelji. Kao što vi imate dane kada vam se sve prespoji u glavi, pa se osećate kao smeće i vrištali biste, tako je i njima. Ali, oni su mali i ne mogu da to objasne, a nisu ni svesni toga što im se dešava, pa da mogu da racionalizuju. I da, molim vas nemojte da vas je sram ako je to na javnom mestu. Briga vas za ljude okolo.

STAŠA: Hvala ti, meni to neko stalno mora da ponavlja.

ANA: I znaš šta još? Popijte tantrum verde!