Iako je nemušto blebetanje na bebećem izmišljenom jeziku vrlo smešno i slatko kada gledate stare snimke svojih klinaca, činjenica je da svaki roditelj jedva čeka trenutak u kome će se nepovezano ćućorenje njegovog mališana pretvoriti u prave reči i rečenice. Razlog tome nije samo dobijanje kakvog-takvog uvida u haotični unutarnji svet todlera, već i to da su deca, po pravilu, mnogo bolje volje onda kada njihovo obraćanje odraslima nailazi na razumevanje i… budimo realni – poslušnost. Kao i do sada, Anin Filip i Stašina Lucija pokazali su dva potpuno različita pristupa učenju ove važne veštine.

O učenju prvih reči

STAŠA: Strašno sam ljubomorna na tebe i Filipa. On već uveliko priča kao veliki!

ANA: On je velika pričalica. A to nisam očekivala, jer su mi svi rekli da dečaci vrlo dugo mogu da ne prozbore ni jednu reč.

STAŠA: Eto predrasude. Filip je daleko ispred svog uzrasta, a Lucija, iako razume gotovo sve što joj govorimo, od celog svog vokabulara aktivno upotrebljava samo “Neću!”. Kod vas je govor krenuo baš, baš rano, koliko se sećam?

ANA: Već sa nekoliko meseci primetila sam kako nam svima kad pričamo gleda u usta zadivljeno, ali i frustrirano, jer primećuje da on ne može da izgovori to isto. Gotovo kao kad mi učimo strani jezik, pa bismo sagovorniku rekli – da, da, upravo to sam mislio da kažem, ali ne umem.

STAŠA: Upravo zbog toga Lucija insistira da se ista rečenica iz slikovnice pročita i po nekoliko stotina puta zaredom, dok ona studiozno prati kako nam se pokreću usne. Zato voli pesmice – tu su reči razvučene, pa lakše uhvati slogove. A onda odustane na pola pesme i prepusti se onome što joj mnogo bolje ide – plesu. Da mi je neko rekao da ću ja, užasno smotana i veoma brbljiva, imati dete koje je izrazito spretno, ali govoru pristupa sa rezervama… Ne bih mu verovala.

ANA: Fića je sigurno talentovan za jezike, jer je slušajući nas naučio svakojake reči, a sada već sklapa i proste rečenice. Ne znam da li je to u vezi sa nama i činjenicom da ne pričamo na bebeći način nego čisto i razgovetno. Prva iskrena ljubav je prema mami, a druga prema hrani, pa je prva reč bila mama, a druga “apka”, što zapravo znači jabuka.

STAŠA: Lucijina prva reč koja se nije odnosila na članove uže familije bila je – “čekaj”. Verovatno zato što smo to mi njoj govorili po ceo dan, čim je prohodala.

O dvosmernoj komunikaciji

STAŠA: Najteže u ovoj međufazi, kad nas razumeju, ali ne umeju da formulišu ono što žele, je što si im ti kriv za sve.

ANA: Uh, on je prvo bio baš ljut kada se ne razumemo, a sada mi da ruku i vodi me, pa to malo olakšava.

STAŠA: Ona pokaže prstom na ono što želi da joj dam, ali često se dešava da ne mogu da pogodim šta je to ni iz drugog ili trećeg pokušaja i onda nastaje pakao. Ljutito viče “ne, ne, ne” i strelja me pogledom koji znači: “Mama, zašto si tako glupa? Čime sam ja ovo zaslužila?!”

ANA: Mene on najčešće vodi u kuhinju zbog neke hrane ili u malu sobu gde nam je biblioteka, da bismo uzeli njegove omiljene knjige.

STAŠA: Ja sam neke njene omiljene knjige morala da sakrijem na nekoliko nedelja, jer sam ih naučila napamet čitajući naglas, pa počinjem da sanjam rečenice poput: “Sad su srećni svi odreda, a naročito medeni meda.” i “Ako nećeš ti da skačeš, ja ću cupkat’ sam.” Lucija od svega toga zna samo ono “sam”.

ANA: Njegove najčešće rečenice su “mama Pepu gedamo” ili “Maua i medede gedamo” (za one koji nisu razumeli – Mašu i medveda gledamo), a izjavna rečenica koja me je pre neki dan oborila s nogu i otopila mi srce kad sam se spremala za izlazak je – Mama epa. Bebi je mama uvek lepa, ali to čuti je bilo čarobno.

STAŠA: Koliko je zaista sve lakše kad dete progovori?

ANA: Sve je lakše. Sada sve, odnosno gotovo sve može da mi objasni. Vidim i po nekim gestovima šta otprilike hoće. Kada priđe vratima i dira ključ, to jeste znak da mu se ide napolje, ali mi sada i kaže “napoje”, pa je sve kristalno jasno. U komunikaciji je sada jedino otežano to što i on zna da ga ja razumem nedvosmisleno i da kada mi nešto kaže to tako mora i da bude. Džaba što ja hoću da ostanem u krevetu dok se on igra na podu pored mene, jer ako priđe i kaže jaje, jaje, mama muti jaje, ja znam da moram da ustanem i da napravim prženice.

STAŠA: Meni je, kad se sve sabere, najvažnije da dođemo do nivoa kada ona ume da mi kaže kako se fizički oseća. Nedavno je imala visoku temperaturu bez drugih simptoma, i najteže mi je padalo to što nije umela da mi objasni ili pokaže da li je nešto boli, odnosno, šta je tačno boli. Okej, ne bi bilo loše znati i da li je klopa preslana, ili ona samo nije gladna.

O izgubljenom u prevodu

STAŠA: Znaš šta je najsmešnije? Što i kad nauče da izgovaraju neke reči kako treba, to nije nikakva garancija da će ih i upotrebljavati kako treba.

ANA: Kada sam ja bila mala, moji nisu dugo mogli da shvate šta mi znači “evasegiva”, a tek jednom kad sam prstom pokazala na TV, saznali su da je reč o Eva sardini.

STAŠA: Mi smo dugo mislili da nam se Lucija često žali na neku boljku, jer nam je više puta dnevno prilazila uz jedno “jao”. Međutim, radila je to vrlo smireno i raspoloženo, pa smo dedukcijom uspeli da otkrijemo da “jao” znači “izvoli”. Pruži ti igračku ili parče hrane i kaže – “jaaaaoo”.

ANA: Filip još uvek nema neke smešne primere korišćenja reči, uglavnom pogađa šta je šta. Jedini urnebesan primer je to da kad je ljut ili razdražen ide okolo i viče “laku noć”. Tako je i onda kada ste nam vi bili u poseti, a on bio malo ljubomoran na Luciju koja je došla na njegovu teritoriju, išao okolo i vikao “Laku noć!”.

STAŠA: Nema šta, on je savršeno elokventan i uglađen – čak i kad tera goste njihovim kućama!