Ljubica Milutinović se pre nekoliko godina odvažila da kao idejni tvorac stane iza ručno tkanih proizvoda Niti čiji dizajn privlači pažnju najraznovrsnijih lovaca na ručni rad, dok kvalitet vune i kompleksnost izrade ćilima i ćebadi parira onima koji su nastajali pre više vekova. Iza ovog lokalnog brenda, koji tradicionalni zanat pokušava da predstavi u savremenom kontekstu, stoji mnogo predanosti, znanja, rada i promišljanja. Niti je prilagođen modernom načinu života, ali ne nauštrb estetike i materijala: kako nam je Ljubica rekla, u pravom domu ovi bi proizvodi trebalo da traju večno, ali i da se dugo uklapaju u enterijer. Pitali smo je zato u kojim je pravcima danas moguće razvijati tkanje, kao i koga je sve srela na putu zanatskog istraživanja.

Odakle potiče tvoj specifični odnos prema tradiciji i kako se obrazovanje arhitekte koje si stekla uklapa u redizajniranje tradicionalnih tkanih proizvoda?

Odgajana sam tako da poštujem tradiciju, ali ne i da čuvam stvari po svaku cenu, bez nekog kritičkog osvrta. Osim toga, tokom života sam putovala, čitala, upoznavala ljude i počela da naginjem ka uverenju da treba da cenimo svoju tradiciju i svoju kulturu kako bismo bili u stanju da poštujemo nekog drugog i drugačijeg. U našem društvu, u kojem mnogo toga nije sjajno, ljudi sasvim razumljivo imaju potrebu da se osvrću isključivo na ono što im smeta, pri čemu nestaje fokus sa lepih stvari. Zbog toga ne znam uvek da odgovorim na pitanje kako sam počela – mislim da je to što sam studirala arhitekturu u najvećoj meri doprinelo poslu, jer sam od studija usmerena ka dizajnu; radila sam enterijere i sve što je u vezi sa njima postalo mi je blisko, pa i kućni tekstil.

U porodičnoj kući smo imali razboj, moja baka je bila tkalja i uvek smo koristili ručno tkane proizvode, što je meni bilo divno. Često bih zamišljala kako bi poneka od tih svari izgledala bolje da je, recimo, korišćena druga boja, i onda su se sve te ideje nekako spojile. Kada uvidite kvalitet tradicionalnih proizvoda neminovno se vratite na njih i promenite perspektivu, kako na same proizvode tako i na tradiciju generalno. Bila sam od početka svesna da je tkanje zanat koji izumire, kao i da se ručno tkane stvari smatraju prošlošću, ali treba da preispitamo ideju da su tradicionalni proizvodi nešto čemu je mesto u etno kući, a ne u našim domovima.

Kako si na tom tragu promišljala Niti, u estetskom i upotrebnom smislu?

Ceo Niti koncept potekao je iz želje da pokažem da proizvodi od tradicionalnog tkanja mogu pripadati nekom novom kontekstu: i što se tiče samog dizajna, ali i fotogafija koje sam pravila svuda gde sam išla. Ručno istkani šal može da izgleda sasvim kul u Njujorku, pa zašto ne bi i ovde! Ne mislim ni da škotska karirana suknja, koja je često inspiracija svetskim kreatorima, bolje izgleda od neke suknje iz naše tradicionalne narodne nošnje, kad bi se samo redizajnirala i predstavila u novom svetlu. Želim da verujem u ideju da će ljudi više uživati u svom okruženju ukoliko u sopstvenoj kulturi uvide vredne i lepe stvari, a zbog toga me raduje i što se pojavljuje sve više mladih domaćih modnih dizajnera. Stiže i trend da se ljudi vraćaju lokalnim proizvodima, a uvek je naravno zanimljivije da posetioci iz drugih kultura mogu odavde da odnesu nešto autentično.

Sa druge strane, kada sam počinjala, negde 2015. godine, nisam osetila da je neki naročiti trenutak za Niti. Polako sam tražila tkalje i krenula u realizaciju svog koncepta, ali tada povratak lokalnim proizvodima, pa i održiva moda, još uvek nisu bile ovdašnje teme; sada je to prisutno svuda, čak se i velike firme pridržavaju ovih trendova. U početku sve to nisam imala u vidu, jednostavno sam krenula od uverenja da taj ručno tkani proizvod poseduje nesumljiv kvalitet: htela sam da napravim dobar proizvod, u to sam bila uverena i oko toga sam gradila priču. Nisam tada čak ni razmišljala da li ću i kako moći da zaradim od toga – svi Niti proizvodi su dugotrajni, jer ručno tkani prizvod nije nešto što se iznova kupuje.

Zbog čega si rešila da svedeš i pojednostaviš tradicionalne šare koje smo navikli da vidimo na tkanim proizvodima?

Uvek me čudilo zašto udruženja žena koje se bave rukotvorinama proizvode uglavnom replike, stvari identične onima iz prošlosti. Vreme se promenilo, i pre nego što sam se posvetila ovom poslu najpre sam iščitala sve knjige koje se tiču istorije i tehnika tkanja. Kao što se i u arhitekturi grade drugačije kuće nego nekada (u pogledu dizajna, pa i tehnika gradnje) u tkanju se uglavnom zna samo za pirotski ćilim, a pri tom je tehnika njegove izrade specifična samo za Pirot jer je to bio trgovački centar u vreme turskog perioda. Čak se i među pirotskim ćilimima razlikuju ćilimi iz 18-og, 19-og i 20-og veka, u pogledu boja i čitave estetike, što je logično, jer je u 20. veku već bilo mnogo više mogućnosti bojenja vune nego u 18. veku. Osim toga, drugi delovi Srbije imaju podjednako lepe i autentične tradicionalne tkane proizvode, što uglavnom nije tako poznato.

Naposletku, zašto bih proizvodila repliku starih ćilima kada se i njihov dizajn razvijao? Enterijeri se itekako menjaju, i stari ćilim je teško primenljiv u našim današnjim domovima. Imala sam potrebu da pojednostavim dizajn i dam Niti ćilimima i ćebadi notu za koju mislim da priliči sadašnjem trenutku, a možda će moći da funkiconiše i u skorijoj budućnosti.

U kontekstu održivosti i ekologije, da li koristiš vunu iz naših krajeva?

U Srbiji generalno ima malo proizvođača vune i to su sve mali proizvođači. Za ćebad i za čarape koristim vunu sa Zlatibora od jedne predionice koja uglavnom prodaje vunu ženama koje pletu i manjim lokalnim potrošačima. Tako da, da – sva vuna je potekla sa ovih prostora. Sada ima raznih boja i ekoloških vuna sa kojima je zanimljivo raditi, a koje su postojanije od prirodnih, i nemam ništa protiv da koristim industrijske boje koje duže traju, a mojim kupcima će takav ćilim biti zahvalniji za održavanje. Što se tiče izbora boja, proizvođači imaju svoje palete boja koje redovno proizvode, ali kada naiđem na nešto što mi se za ćilim naročito dopadne, šaljem im uzorak da mi prave baš tu boju. Mali proizvođači uvek hoće da izađu u susret i drugačija je percepcija kada vidite boju vune i posle, kada je ona utkana. Efekat roze boje čarapa se veoma razlikuje od iste te roze kada je utkana sa sivom u šalu ili ćebetu.

Svi me pitaju i da li vuna pecka. To je svakako individualni osećaj, a naravno da postoji i mogućnost da uvezem vunu sa Novog Zelanda i da vuna bude mekša, ali za mene nije poenta u tome. Ako čuvam taj stari zanat nema smisla to raditi sa novozelandskom vunom – u tom slučaju izgubilo bi lokalni, ali i ekološki karakter. Prvobitno sam naravno imala nameru da i vunu izrađujem na način na koji se to nekada radilo, ali sam shvatila da to ne bilo održivo; i dalje ipak imam u planu da napravim neku limitiranu seriju ćebadi od vune bojene nekom biljkom.

Da li probaš nekada da utkaš neku novu liniju ili boju, pa se predomisliš?

Ma, da, sto puta. Stalno. Bude mi to i zanimljivo. Ljudi me neprestano pitaju da oni biraju boje, to je sada izgleda trend, da sve sami dizajniramo, pa oni žele da boju koju su videli u šalu ili na ćebetu primene na ćilimu, ali to su drugačija vuna i drugačije tkanje, ista boja u ćilimu postaje potpuno drugačija nijansa. Ponekad nešto što izdizajniram na kompjuteru izgleda super, a kada bude istkano nije više tako dobro. Dolazim iz sveta arhiteture, a ne iz tekstila, pa sam i sama dugo učila, a učim i dalje – zato prvo pravim prototip pa tek onda prelazim u izradu.

Kod ćilima je uvođenje novog i drugačijeg dizajna u odnosu na tradicionalni velika novina, tkalje su navikle na stare šeme i rade ih mehanički. Moj dizajn je jednostavniji od onih šema koje one znaju i onda se dešava da se uplaše samo zato što je ne poznaju unapred. Najpre moram da ih ubedim da samo treba da se drže nove šeme i onda po nekoliko puta probaju pre neko što krenu u pravo tkanje. Za prošlogodišnji Sajam nameštaja sam radila jedan novi dizajn velikog cveta i morale smo iz više puta da probamo sa šeme koju sam odštampala u pravoj razmeri. Posle mi je tkalja rekla kako se namučila jer je morala da misli non-stop. Ali razumem ih, dobile su da tkaju nešto na šta nisu navikle.

Verujem da sarađuješ sa mnogo žena, ali kako doziš do njih?

Sve su to žene, koje imaju svoje razboje kod kuće, a većina njih se bavi prvenstveno poljoprivredom, tako da je dosta naporno sve to organizovati. Moja mama je u stvari izverzirana za pronalaženje tkalja, jednostavno jer poznaje žene u kraju. U početku sam zvala udruženja, pisala pisma o saradnji, sve školski, dok mi mama nije rekla: nikada tako nećeš naći tkalju. Moj tata je iz Dragačeva gde je nekada postojalo jako udruženje žena koje su tkale, i verovala sam da neće biti nikakav problem da nađemo one sa kojima bih sarađivala. Međutim, mnoge od tih žena više nisu žive, a mnoge više nemaju razboj. Moja mama je zatim posve slučajno od jednog čoveka dobila preporuku za tkalju, i to od prijateljice njegove bivše žene – ona je sada najbolja tkalja sa kojom radim. Ranije je bila zaposlena u velikom udruženju i već je dobijala ozbiljne porudžbine, susretala se sa rokovima isporuke i različitim zahtevima kupaca, a ogromna je prednost da radite sa nekim ko u tome ima iskustva.

Posao tkalje mora da se voli i mora da se uživa u njemu. Meni se moji prijatelji koji rade po korporacijama, u jednom sasvim drugačijem svetu, čude što mi predstavlja problem da nađem dobre tkalje kad je to jednostavan zanat i potrebno je samo obučiti nekoliko žena. Oni ne razumeju da je ručni rad, tkanje, zapravo rukopis. Kada jedan isti model ćebeta rade dve žene to nisu dva ista ćebeta iako su rađena prema istoj mustri i u istom koloritu. Potrebno je imati i iskustva, ali najviše zainteresovanosti za to što se radi. Zato jedan kurs od tri meseca ne može da bude rešenje za formiranje dobre tkalje. Proizvodi za tržište se razlikuju od ručnog rada koji je nečiji kućni hobi, u tome je glavna razlika. Imam pet žena sa kojima radim, što je malo, jer one ne rade puno radno vreme. One su uglavnom starije žene i imaju svoj neki ritam rada kojem se prilagođavam, zato i kupcima dajem nešto veći rok izrade – neophodno je minimum tri, četiri dana po jednom ćebetu. Tkanje jednog kvadrata ćilima može da traje i dve-tri nedelje ako je komplikovanija mustra. Sve uglavnom radimo po porudžbini, a naročito ćilime, za koje i dimenzije radimo po narudžbini. Tako ih i dizajniram, vodeći računa da mogu da budu izrađeni kasnije u više različitih dimenzija.

Deluje da je Niti i radionica osnaživanja žena?

Veoma sam ponosna što mogu da doprinesem tim ženama i njihovom upošljavanju, ali nisam počela da radim ovo sa tim ciljem. Počela sam ga kao hobi i dugročni cilj mi jeste bio da sebe zaposlim, obezbedim sebi neku egzistenciju i napravim proizvod koji je lep. I sve što je uz to došlo su samo dodatne vrednosti celog tog koncepta. Jesam se vezala za tkanje iz nekih ličnih razloga i tkanje je svakako zanat vezan za žene, ali meni nije bila glavna ideja da radim na osnaživanju žena. Svi ti aspekti se spontano nadograđuju na onu moju početnu želju: da dam neki moderan pečat jednom tradicionalnom proizvodu. Sada se to sve spojilo na dobar način.

Koliko je za čitavu priču važno to što je tvoja baka bila tkalja?

Čini mi se da ta ljubav preskače generacije. Moja mama, iako zna osnove, ne radi ništa od ručnih radova, niti u tome uživa, ali ih jako voli, kupuje i koristi. Etikete ušivam sama, ručno, i nekad mi zatreba pomoć, pa mama uskoči, što je presedan (smeh). Mislim da je potreban određeni karakter za ručne radove, da bi tome bili posvećeni sa uživanjem. Posebno mi je bilo interesantno to što sam rasla uz bakine stvari i dok nisam počela i sama da se bavim tkanjem doživljavala sam njene radove kao klasične, standardne ručne radove, nisam imala utisak koliko su dobri ili loši. Bakine rukotvorine su mi bile reper kako to treba da izgleda. Očekivala sam da sve to može možda i bolje, a kada sam počela da upoznajem žene koje se bave ručnim radom, da odlazim kod njih i gledam njihove proizvode, tek tada sam shvatila koliko je moja baka bila dobra i talentovana u tome. Ne bih da je hvalim, ali žene su uglavnom pravile kopije ćilima i skidale poznate mustre, retko kad su se upuštale u to da rade nešto iznova, a moja baka je često ili smišljala nešto novo ili menjala boje na poznatim mustrama. Imam jedan ćilim čija je mustra izgeda bila veoma popularna u to vreme jer su ga sve žene radile, i to u crveno-beloj kombinaciji, dok je moja baka umesto crvene koristila neku čudnu bordo-ljubičastu boju, a belo je kod nje jedna lepa nežna kajsija nijansa koju je dobila farbanjem vune dunjom. Tako je kod nje taj ćilim u ovoj potpuno neočekivanoj kombinaciji boja nešto sasvim novo i drugačije od ostalih.

Jedna od najboljih preporuka za tvoju ćebad i ćilime je i njihova trajnost. Koliki je vek tvog ćebeta?

Večan! (smeh) I ćilimu i ćebadi. Meni je to zanimljivije sa aspekta dizajna, ali naravno i zbog toga što će to ćebe trajati generacijama. Ne mogu da dizajniram nešto što će biti moderno u jednom trenutku, a što će već u narednom dosaditi. Nije u pitanju samo kvalitet materijala i izrade, to je proizvod koji treba da ostane aktuelan u pogledu dizajna na jedan duži vremenski period. Verovatno sa stanovišta profita bi bilo bolje da upotrebljavam sezonske boje, one koje su u trendu, pa da ljudi kupuju svake zime novo ćebe zbog kolorita, ali meni je uzbudljivije da se igram sa koloritima koje moji kupci, kada jednom kupe proizvod, mogu da ostave svojoj deci.

Kako kupci reaguju na tu ideju “večnosti” tkanja? Kakva su tvoja dosadašnja iskustva sa ljudima koji žele Niti proizvode?

Tokom ove tri godine je bilo simpatičnih priča od kupaca – jednom su mi, kada su videli jedno moje ćebe, rekli: jao, konačno smo našli ćebe! Jedna gospođa u poodmaklim godinama mi je pričala kako su ona i brat u detinjstvu imali slično ćebe i da ona i sada ima svoje, ali ga brat više nema, pa želi da mu pokloni baš takvo, kakvo je izgubio. Eto, u svemu tome nekako vidim smisao. Kod Niti je divno što su meni svi moji kupci super ljudi, i sa svima bih se družila. Sa nekima sam zaista i počela da se družim! Imala sam neke kupce koji su se više puta vraćali, a pošto nemam radnju i sve radim online, a oni su htela da vide proizvode, sreli smo se i ispričali, a posle počeli redovno da pijemo kafu zajedno.

Moji proizvodi nisu baš jeftini, ali ipak držim cene da bi i ljudi odavde mogli da ih priušte. Ima kupaca koji mi kažu da imaju za cilj da kupe neki Niti proizvod pa moraju malo da prištede. To mi naravno laska, jer onda vidim da i drugi prepoznaju vrednost koju i sama vidim u mojim proizvodima. Interesantno mi je i to da češće ljudi kupuju Niti za poklon nego za sebe, mislim da je to odlika ovdašnjih kupaca, budući da stranci uglavnom kupuju sebi. Nigde u svetu nisam videla da ljudi hoće više da daju za drugog. Ćilimi su se i ranije poklanjali za sve bitne događaje u životu, recimo kada su venčanja, i lepo mi je što se to i danas ponavlja.

Kažeš da se do tvojih proizvoda uglavnom dolazi preko interneta? Da li je i način prodaje deo koncepta?

I prodaja online se dogodila spontano. Prvo sam otvorila profil na Instagramu i kad sam imala svega pet proizvoda slikala sam ih iz mnogo različitih uglova i fokusirala se na detalje. Još nisam nikome govorila o Niti i želela sam da čujem iskrene reakcije od svojih prijatelja o proizvodima, ali sam se iznenadila koliko je ljudi počelo da me prati – tada valjda mreže nisu još uvek bile prezasićene kao danas. Htela sam jednostavno da ispitam da li se ljudima moja ideja sviđa, da li je vredna truda i daljeg ulaganja, ni sama do tada nikada nisam ništa kupila preko Instagrama i nisam ni znala kako to funkcioniše. Pripremala sam klasičan online shop, ali krenula su na Intagramu pitanja pratilaca i tako smo malo po malo krenuli i prodaju preko Instagrama, a posle i Facebook-a. Nakon toga su krenule preporuke od usta do usta. Moja zamisao je bila da Instagram bude više reklamnog karaktera, ali pokazalo se da je postao i dobro mesto za prodaju.

Dobijam mnogo ponuda da izlažem i prodajem Niti proizvode u nekim radnjama, ali meni to ne odgovara jer želim da sačuvam cene koje su prihvatljive u Srbiji. Osim toga, nemam kapacitet da toliko proizvedem, a ovo što proizvodim mogu i sama da prodam. Uvek je dobro da kupci mogu da pipnu i vide proizvode kada je u pitanju tekstil, ali zato se recimo pojavljujem na Sajmu nameštaja.

Pored konkretnih proizvoda Niti postaje prepoznatljiv domaći brend. Kako to postižeš?

Često me pitaju da li imidž Niti osmišljava neka marketinška agencija, ali sve to radim sama. Zamislila sam da su moji kupci poput mene: rukovodila sam se time šta bih ja volela da imam i šta bih volela da vidim na društvenim mrežama, šta bi mene privuklo. Tako sam počela da fotografišem ćebad i ćilime gde god da odem, a sada su se i pratioci na mrežama navikli na te moje postove i često se dešava da mi šalju fotografije Niti proizvoda sa svojih putovanja, kao da sam ih ja fotografisala, u sličnom ambijentu. Postala mi je navika da nosim sa sobom šal i ćebe čak i kad krenem u grad na kafu, jer će se možda odigrati neki simpatičan momenat za fotku. Verujem da su studije arhitekture svemu tome najviše doprinele, one su me naučile konceptualnom razmišljanju, osmišljavanju projekta, odbrani koncepta. Svaki ovaj proizvod je u stvari jedan mali projekat.

Ove sezone su nas u paleti Niti prozivoda naročito obradovale štrikane čarape u raznim bojama. Iako zima nije mnogo hlada, one su neodoljive kao modni detalj!

Čarape su se pojavile kao neki vid reciklaže jer u tkanju postoje veliki ostaci vune. To je redovna kvalitetna vuna koja ostaje kao otpadak, i to nisu mali komadi već čitavi metri koji otpadaju. Pored sve priče o održivosti nisam htela da akumuliramo tolike količine vune koja ne može da se iskoristi, pa smo pravili mala klupka. Ja sam oduvek zimi nosila vunene čarapice i umotavala se ćebetom po kući, i onda mi je to delovalo kao simpatičan set – ćebe i čarape. Nije dakle bila namera da se čarape prodaju odvojeno od ćebeta, već u paru sa ćebetom, kao set; međutim, sada su i one zaseban proizvod koji se baš mnogo naručuje, pa sam došla u situaciju da se čarape više ne prave samo od ostataka vune već nekad moram posebno da naručim vunu zbog njih. Prilikom tkanja ostaje i mnogo sitno seckane vune, sa kojom tek nismo znali šta da radimo, pa mi je palo na pamet da njom punimo jastuke i dobili smo super proizvod, jastuk punjen 100% vunom.