Lusija Berlin (1936-2004) bila je američka spisateljica iza koje je ostalo 77 kratke priče. Pisala je izuzetne opservacije o američkom društvu tokom 60ih i 70ih, ali nikada nije u potpunosti bila posvećena sopstvenom radu; imala je četiri sina koja je odgajala paralelno sa problemom sa alkoholom, koji će se ispostaviti kao jedan od važnijih motiva u njenom stvaralaštvu. Rođena na Aljasci, Berlin se sa porodicom kao devojčica preselila u glavni grad Čilea, gde se i školovala, budući da je već tečno govorila španski jezik. Imala je nekoliko brakova, koji će takođe na njeno pripovedanje uticati podjednako snažno koliko i na njen život. Preminula je u Kaliforniji, u 68. godini, od bolesti. Nešto mirnije nego što je živela.

Izdavačka kuća Farrar, Straus and Giroux objavila je 2015. godine knjigu  A Manual for Cleaning Women, koja je bila bestseler New York Times-a. Ove godine, IPC Media objavio je upravo tu antologiju, Priručnik za čistačice, kao jedini prevod proze Lusije Berlin na srpski jezik. Kako sam izdavač kaže u opisu knjige: “Sa odsečnošću koja podseća Rejmonda Karvera, s šaljivošću jedne Grejs Pejli, kao i sa sopstvenom smešom domišljatosti i melanholije, Berlin kroz žanr autofikcije stvara čudesa od svakodnevnih časova otkrovenja, lepote i patnje, projavljenim što u perionicama veša, što u kućama na osami u zabitima američkog Jugozapada, što u staništima višeg građanskog sloja u Bej Eriji, među operaterima u telefonskim centralama, samohranim majkama, stoperima, posrnulim hrišćanima, alkoholičarima, narkomanima…”. Ovo je knjiga koja govori pre svega o običnim ženama, najčešće iz prvog lica, inteligentno i oštro. Možda nije sasvim praznična literatura, ali autentični pejzaži vrelog Nju Meksika i srednje Amerike iz pripovedaka Lusije Berlin vrteće vam se po glavi taman toliko dugo da preživite snežni i spori januar. Možda i po koji kasniji mesec.

V A N  S V A K E  K O N T R O L E

Kad nastupi najmračnija duševna tmina, prodavnice alkohola i barovi ne rade. Posegnula je ispod dušeka; flašica votke od pola litra bila je prazna. Ustala je iz kreveta, stala na noge. Toliko se tresla da je morala da sedne na pod. Ubrzano je disala. Ukoliko nešto ne popije, obuzeće je DT ili će doživeti napad.

Štos je u tome da usporiš disanje i puls. Da ostaneš što pribra­niji dok ne dobaviš piće. Šećer. Čaj sa šećerom – to su davali na detoksikaciji. Ali odveć se tresla da bi ustala. Legla je i počela du­boko da diše, kao na jogi. Ne razmišljaj, samo ne razmišljaj o svom stanju, jer ćeš u suprotnom umreti od stida, od srčanog udara. Disanje joj se usporilo. Uzela je da čita naslove knjiga na policama biblioteke. Skoncentriši se, čitaj naglas. Edvard Ebi, Činua Ačebe, Šervud Anderson, Džejn Ostin, Pol Oster, ne preskači, uspori. Dok je završila s čitanjem naslova, osetila se bolje. Držeći se za zid, tresući se tako snažno da je jedva pokretala noge, uspela je da se dokopa kuhinje. Nema vanile. Ekstrakt limuna. Pekao joj je grlo, sva se stresla, na silu je sebi zatvorila usta da bi ga progutala. Na­pravila je čaj, prepun meda, i polako ga pijuckala u tami. Za dva sata, u šest, otvarala se prodavnica u naseljenom delu Ouklanda – tu bi mogla da kupi votku. U Berkliju se moralo čekati do sedam. Gospode, da li uopšte ima novca? Odvukla se nazad do sobe da proveri tašnu na stolu. Mora da je Nik, njen sin, uzeo novčanik i ključeve od kola. Nije mogla da ode u sobu svojih sinova i to proveri, a da ih usput ne probudi.

U tegli, na stolu, pronašla je sitniš – dolar i trideset centi. Pre­turila je nekoliko torbica iz ormara, džepove jakni, kuhinjsku fioku, sve dok nije sakupila četiri dolara – toliko je prokleti čamuga na­plaćivao pola litra u to doba dana. Svi pijanci u krizi su mu toliko plaćali. Premda je većina kupovala vino, ono je brže delovalo.

Trebalo je poprilično pešačiti. Oko četrdeset pet minuta, pa bi morala da trči nazad da bi stigla pre nego što deca ustanu. Može li ona to? Jedva je hodala od jedne do druge prostorije. Boga bi morala da moli da ne naiđe patrola. Poželela je da ima psa kojeg bi povela u šetnju. „Znam”, rekla je, „pitaću komšije da mi pozaj­me svog.” Niko od komšija, razume se, nije više govorio s njom.

Pomagalo joj je da se usredsredi na pukotine na trotoaru, da ih broji – jedna, druga, treća. Pridržavala se za grmlje, stabla, kao da se penje uz obronak kakve planine. Prelaženje ulica bilo je zastra­šujuće, bile su tako široke, s treperenjem žutog i crvenog svetla. Povremeni kamion, prazan taksi. Policijski auto koji juri bez upalje­nih farova. Nisu je primetili. Hladan znoj cedio joj se niz leđa, zubi su joj glasno cvokotali usred još uvek mračnog jutra.

Teško je disala i jedva stajala kad je uspela da se dovuče do Šetaka. Još uvek nije bilo otvoreno. Sedmorica crnaca – sve starci sem jednog dečka – stajali su napolju na ivičnjaku. Neki Indijanac sedeo je unutra pijuckajući kafu, ne obraćajući ni najmanje pažnju na njih. Dvojica su delila bočicu sirupa za kašalj. Plava smrt, to se moglo nabaviti i noću.

Starac koga su zvali Čemp joj se osmehnuo. „’Ej, kevo, je l’ ti loše? Kosa te boli?” Klimnula je glavom. Upravo takav je bio sećaj – bole te kosa, očne jabučice, kosti. „Evo ti”, rekao je Čemp, „uzmi ovo”. Žvakao je slane krekere, pružio joj je dva. „Moraš da se nate­raš da jedeš.” „’Ej, Čemp”, oglasio se dečko, „daj meni neki.”

Pustili su je prvu za šank. Tražila je pola litra votke i prosula sitniš na njega.

„Sve je tu”, rekla je.

On se nasmešio. „Prebroj umesto mene.”

„Ma daj! Sranje!”, oglasio se dečko dok je prebrojavala novac drhtavim rukama. Strpala je flašu u torbu, oteturavši se do vrata. Napolju se držala za telefonsku govornicu, odveć prestrašena da pređe ulicu.

Čemp je potezao iz svoje flaše jeftinog vina „najt trejn”.

„Previše si dama da piješ na ulici?” Odmahnula je glavom. „Plašim se da ću ispustiti bocu.”

„Evo”, rekao je. „Otvori usta. Treba ti nešto, ili nikad nećeš stići do kuće.” Toplina je prostrujala kroz nju kad je otpila. „Hvala ti.”

Brzo je prešla ulicu, nespretno potrčala ka kući, brojeći puko­tine – devedeset, devedest jedan. Još uvek je bio mrkli mrak kad je stigla do vrata.

Jedva je dolazila do daha. Ne paleći svetlo, sipala je sok od brusnice u čašu i zalila ga trećinom flaše votke. Sela je za sto, po­lako ispijajući, dok joj se milina razlivala telom. Plakala je od olak­šanja što nije umrla. Dosula je još trećinu votke, uz malo soka, između gutljaja odmarajući glavu na stolu.

Kad je završila piće, osetila se bolje, pa je otišla da opere go­milu veša. Potom se, ponevši flašu, uputila u kupatilo. Istuširala se, očešljala, obukla čistu odeću. Još deset minuta. Proverila je da li su vrata zaključana, sela na klozetsku šolju i dokrajčila votku. Od poslednje doze se nije osećala samo odlično, već i blago pripito.

Izvadila je veš iz mašine za pranje i ubacila ga u mašinu za suše­nje. Mešala je zamrznuti koncentrat soka od pomorandže s vodom kad je Džoel ušao u kuhinju, pospano trljajući oči. „Nema mi ni košulje ni čarapa.”

„Zdravo, dušo. Uzmi pojedi žitarice. Sve će biti suvo dok doruč­kuješ i istuširaš se.” Sipala mu je sok, a onda i Niku, koji je ćutke stajao na vratima.

„Kako si, za boga miloga, uspela da nabaviš piće?” Provukao se pored nje i nasuo sebi žitarice. Trinaest godina. Bio je viši od nje.

„Mogu li sad da dobijem ključeve i novčanik?”, upitala je.

„Novčanik možeš. Ključeve ćeš dobiti kad budem siguran da si dobro.”

„Dobro sam. Od sutra krećem na posao.”

„Bez boravka u bolnici više nisi u stanju da prestaneš, mama.”

„Sve će biti u redu. Molim te, ne brini. Imam ceo dan da se sredim.” Otišla je da proveri da li se odeća osušila.

„Košulje su suve”, rekla je Džoelu. „Čarapama treba još nekih desetak minuta.”

„Ne mogu da čekam. Nazuću ih mokre.”

Sinovi su pokupili rančeve i knjige, poljubili je na rastanku i otišli. Stajala je na prozoru, posmatrajući kako koračaju niz ulicu ka au­tobuskoj stanici. Sačekala je da uđu u autobus i krenu ka Aveniji Telegraf. Potom se uputila u prodavnicu alkohola na uglu. Sada je bila otvorena.