Pitanje ishrane malih beba i sitne dece je postala verovatno jedna od najkontroverznijih tema među roditeljima (babama, dedama, te među širom i daljom rodbinom) širom sveta. Poslednjih godina, čak, preti da ugrozi famozne uzroke oštrih međuporodičnih okršaja poput teorija zavere oko vakcinacije, tehnika za uspavljivanje i količine dozvoljenog vremena ispred ekrana. Ono što je sigurno tačno u celoj toj zbrci jeste da je svako dete drugačije i posebno, te da ne postoji (ma šta nam profesionalne instagram majke poručivale sa svojih sponzorisanih postova) nijedno jedino pravilo oko toga šta će i kako će dete jesti kada se prvi put domogne slobodne volje.

Ana i Staša su, u skladu sa tim, iskusile dva potpuno različita koncepta prihvatanja i konzumiranja hrane sa svoja dva svojeglava deteta, pa ćemo ovde izneti uporedni prikaz jednog mališana koji želi sve i to odmah, i jedne mališanke koja voli da pruža otpor.

O izazovima i upornosti

ANA: Nadam se da Lucija više ne štrajkuje glađu kao kad je imala 10 meseci?

STAŠA: Da, to je bilo njeno ultimativno sredstvo protesta. Protesta protiv bola zbog zuba koji rastu, protesta zbog toga što ne ume sama da se hrani – ali to žarko želi, protesta radi protesta. Mnogo nerava sam izgubila u toj fazi, i tad su me spasile dve rečenice. Jednu je izgovorila naša pedijatrica kad sam joj se požalila na nejedicu, a ona rekla – “Neće se izgladneti do smrti, to je više problem u vašoj glavi nego u njenoj, oni uvek uzmu koliko im je dovoljno.” Druga je mudrost koju sam pročitala na nekom sajtu za dečju psihologiju – “Vi ste odgovorni za ono što stavljate detetu na tanjir, ono je odgovorno za to koliko toga će pojesti.” To me je malo smirilo.

ANA: A kako sada jede?

STAŠA: Odlično. Ali samo onda kada je gladna i ako prepoznaje i voli namirnicu koju vidi. To je sada glavni izazov, izbeći da se kompletna ishrana svede na 4-5 jela koja se vrte u krug. Trudim se da joj poslužim što raznovrsniju hranu, ali dve trećine toga prođe tek iz šestog puta kod nje. Ja sam uporna, ali ona je, bogami, značajno upornija. Ti imaš sreću što je Fića toliko otvoren ka svakoj novoj hrani.

ANA: Nama najveći izazov tek predstoji, a to je prestanak sisanja. Sada smo već u fazi kada je sisanje dezert. Dešava se da posle šnicle, krompira, salate i čak i kolača dođe da se zasladi kod mame. Čula sam mnogo teorija o tome kako će prestati jednostavno sam od sebe.

STAŠA: Kao neko ko još uvek doji noću kad god zubići zabole, verujem da su te teorije čista fantastika. Epska.

ANA: Ima i primera u kojima su neke moje drugarice morale, tada već prilično svesnom detetu da kažu da se mleko pokvarilo ili da na sebe mažu senf ili biber, da bi se deci zgadilo.

STAŠA: Osim ako ne zavole i senf i biber posle toga…

ANA: On toliko, kada sam prisutna, on i dalje voli da sisa, da ne mogu da zamislim da će ga samog proći preko noći. Možda ću, kada posle hladne zime dođe vreme za to, morati da odem po savetu muža na neki salaš ili vinski podrum na dan, dva, kako bi zaboravio. Ali to ne vidim kao neki problem, ne razmišljam, jer je dojenje meni nešto prijatno, što može da se nastavi koliko god on želi. I da, kaže svetska zdravstvena organizacija da je u redu do treće godine, ali mislim da je, s obzirom na to da moje dete jede i giros i podvarak sasvim u redu da sisa do druge godine, na primer.

O podvalama

STAŠA: Mene zanima kako ti njemu uvališ one manje atraktivne namirnice?

ANA: Filip voli takozvane neatraktivne namirnice. Njih možda voli i najviše, pored uvek atraktivnog testa. Voli da iz mešavine povrća sam vadi kukuruz ili crveni pasulj, najveći je ljubitelj graška koga znam. Nije mu mrzak ni karfiol, a tu ne mora čak ni da je pohovan ili zapečen u rerni. Samo skuvan, pa sa jogurtom – njemu je to dovoljno. Sećam se kako je moja mama podvaljivala bratu i sestri tikvice i paškanate, tako što ih je stavljala u gulaš i kada bi oni pitali šta je to, ona bi rekla da je krompir.

STAŠA: Ja sam prinuđena da pribegavam prljavim trikovima – dinstano povrće u palačinki, dinstano povrće u omletu, dinstano povrće u piti, dinstano povrće u slanini, samo još fali da joj stavljam dinstano povrće između dve plazme, ili da punim jabuke dinstanim povrćem. Uspe mi tek svaki peti put, kad je mala baš lepo raspoložena. Provalila me je.

ANA: Filip ne voli podvaljivanja i voli namirnice uglavnom odvojene. I sviđa mu se da vidi šta jede. Imam utisak da mu je i estetika i boja veoma važna. Zato iz supe vadi kolutove narandžaste šargarepe.

O dezertu i zdravlju

ANA: Ima ljudi koji deci uopšte ne daju slatkiše.

STAŠA: Pa, mi se, kao, trudimo da budemo ti ljudi, ali nismo uvek dosledni, neću da lažem. Tu i tamo, ako vidim da postaje baš užasno nervozna tokom šetnje, dobiće takozvanu “plazmicu utehe” (ovo je trenutak kad se pola naših čitateljki krsti, što zbog keksa, što zbog toga što pribegavam korupciji zarad malo mira). Srećom, gricne dva puta, pa se posle samo igra tim keksom.

ANA: Moja mama je Filipu, već sa šest meseci, za Novu godinu dala da lizne krem za tortu.

STAŠA: Eh, i ja sam dala Luciji jedan zalogaj njene rođendanske torte jer mi je bilo užasno žao da barem ne proba svoju prvu rođendansku tortu. Preživela je!

ANA: Fića više voli voće nego slatkiše. Tako je skoro tražio bananu, a ja sam mu dala čokoladnu bananicu, koju je odmah pljunuo, jer je očekivao ukus banane. Pozvala sam mamu da vidim imaju li banana, donela mi je i on je u slast pojeo.

STAŠA: “Zdravi slatkiši” su često spas kad dete utanji sa apetitom, ako neće da jede piletinu i pire, dobiće domaću pitu sa jabukama bez šećera ili palačinke sa domaćim džemom bez šećera. Znaaaaam, to su i dalje slatkiši, ali je i hranljivo. Uostalom, mora i energija odnekud da dođe.

ANA: Mi se trudimo da jedemo zdravo, a on sada jede sve ono što jedemo i mi. Nije mi strano da mu dam malo od girosa, duvan čvaraka ili meksičke hrane koju nisam začinila ljutim. Nekad sam zatraži “aninu”, odnosno slaninu. Po mom mišljenju, sve je to zdravo.

STAŠA: Jao, tek sad dok ovo pišem shvatam koliko su me ortoreksične profi keve uterale u paranoju oko svega što se nudi deci, počela sam da se preispitujem oko najbazičnijih sastojaka, bez ikakve potrebe, umesto da dete i ja jednako uživamo u klopi.

ANA: Ne znam šta bi mi rekli ti stručnjaci, ali mislim da je ovo što mi jedemo baš fina ishrana. Ima mnogo voća i povrća, integralnih žitarica, sira, jogurta, lepog mesa i ponekad nekih obično veoma finih slatkiša ili masnih testa. Ne znam, možda bih da ja jedem viršle i dalje, to jeo i on, ali nemam naviku više da se tako hranim. Kobasice su druga stvar. Njima ne mogu da odolim.

O neobičnim navikama

STAŠA: Je l’ voli Fićko čudne kombinacije hrane?

ANA: Pa, osim pomenutog dezerta u vidu maminog mleka, zanimljivo mi je što voli kiselo. Pitam ga šta ćemo da ručamo, a on traži abete, što su špagete. Pustim ga da izabere sos, a on uvek uzme crveni pesto, jer je kiseo. Obožava to, pa sa još malo parmezana. Još mu samo fali čaša vina, ali to će za dvadesetak godina. Tu je i snažna ljubav prema jabukama i svakodnevni zahtev da se jabuka donese. Imamo drvo jabuke u dvorištu, pa mu je jedna od prvih reči i bila “apka”. Dugo je, ma šta da se nađe na stolu ispred njega tražio jabuku. To mi je čudno, pošto su meni jabuke među manje omiljenim voćem, osim u lenjim pitama ili tufahijama. A Lucija?

STAŠA: Kod nje je najsmešnije to što ne voli da jede, ali voli da – mezi. Nema više jednostavnog načina više da je nahranimo (ako ne želimo vrisku i obroke koji traju po sto hiljada sati), insistira da jede sama, i to opušteno, uz igru ili skakutanje po kući. Doda joj se tanjirić sa iseckanom hranom ili lopticama nečega što bi se inače jelo kašikom, a ona onda sumnjičavo priđe, ispipa sve, pa ako je zadovoljna – mezi. Neko bi rekao “Pa NAUČI je da jede za stolom sve što joj se posluži”, ali verujem da se forsiranjem ne postiže ništa dobro. Ne služi hrana samo da bi se preživelo, nego i da se uživa u njoj.