Kad god se novopečena mama požali nekoj iskusnijoj mami da joj je naporno sa njenom malom nehodajućom bebom, iskusna mama velike dece ne propušta priliku da joj pretećim tonom prorekne strašnu budućnost: “Tek ćeš da vidiš kako je naporno… Kad prohoda!”. E, tad se negde u daljini prolomi grom, munja sevne preko tmurnog neba i iskusna mama prasne u gorki, gorki smeh.

Anin sin i Stašina ćerka hodaju već nekoliko meseci i vreme je da se odgovori na ovo, veoma važno pitanje:

Da li sve postaje teže kada beba prohoda?

STAŠA: Ma, ne postaje bre.

ANA: Zapravo, postaje lakše jer sad ne moram da pazim na svaki njegov korak. Da, zvuči potpuno naopako, ali sada je samostalan i manje je verovatno da padne s kreveta ili se polomi.

STAŠA: I ne moljakaju svakih pet minuta da ih negde premeštaš, nego se premeste sami.

ANA: Najveća strepnja mi je bila u onoj međufazi, u kojoj je mislio da može da hoda, a realno još uvek nije bio siguran, ona u kojoj se precenjivao, pa nisam smela da ga ostavim na krevetu u strahu da se ne prevrne. Sada je super, jer na primer, ujutru dok mi i dalje spavamo, siđe sam sa kreveta, sedne na pod i igra se. A mi ne brinemo, gledamo ga u polusnu, jer smo zaštitili štekere i zatvorili prozore i bukvalno ništa ne može da se dogodi. Spretan je, retko pada, ide po kući, igra se, prati me, ali samostalno.

STAŠA: Tu je, u suštini, najvažnije da se prostor u kojem beba živi obezbedi do te mere da ne moraš konstantno da bdiš nad detetom i kriviš leđa. Meni je najveći izazov bila kuhinja, naravno, jer je ona fantastičan poligon za dečje samouništenje, ali jednom kad sam uspela da napravim raspored koji je bezbedan, a zgodan za igru, moj život je postao značajno lakši, a njen zabavniji. Kad se kuća dobro “babyproof”-uje, majka može da ućari i da odgleda po koju epizodu serije na Netfliksu, a to je priznaćete, strahovit luksuz.

Meni su i šetnje daleko lakše sada, jer ne moram da je držim u kolicima sve vreme (najčešće protiv njene volje, nikad nije bila ljubitelj kolica), nego odemo u parkić ili na plažu, pa je pustim da se ona tu igra, istrči i lepo umori.

ANA: E, šetnje su kod nas druga priča.

Da li je baš sve lakše kad beba prohoda?

ANA: Otkad je počeo da hoda odbija da se vozi kolicima. Eventualno, samo kada je mnogo umoran ili mu se spava. I to nam je skratilo šetnje, više ne idemo u epske kilometarske, jer on malo hoda, a onda se umori, a neće u kolica, nego želi da ga nosim.

STAŠA: Uh, to mi je poznato. Kad odluče da treba da budu nošeni, tu ni podmićivanje keksićem ne pomaže. Ili da nosaš, ili da trpiš urlanje sve vreme, a ja slabo trpim urlanje. Kukavica sam, znam.

ANA: Ja njega mogu da nosim kratko, ali ne mogu kilometrima, jer je pretežak, ima sedamnaest kilograma. I kao za inat, kada ga uzmem i stavim na bok, on se opusti, oklembesi i onda je još teži. Po kući opasno šparta, u gradu ga malo mrzi. Baš sam ga pre neki dan nosila četrdeset minuta. Dobar trening.

STAŠA: Naročito za leđa! Meni je najveća frka kad zahteva da je pustim da šparta po šetalištu, pa onda istovremeno moram da pazim da je ne pregazi jedan od onih prokletih električnih trotineta, ali i da ona ne ukrade nešto iz tamošnjih suvenirnica. Mala deca su kao svrake, ako je nešto šareno i sija, prosto moraju da ga poseduju. Kada muž i ja izađemo sa njom na kafu i kolače, jedno pije i jede, a drugo juri za detetom i psuje trotinetiste.

O neizbežnim padovima

STAŠA: Jesi li se navikla na padove?

ANA: Filip je veoma spretan, na opšte iznenađenje – jer moj muž i ja nismo neke atlete. Iako je krupan, baš je kao mačka, nekako se uvek dočeka na noge. Ipak, u retkim slučajevima kad padne i počne da plače, iako me boli kao i njega, setim se kako mogu da mu skrenem pažnju, pa mu u pola plača kažem da ćemo sad da kuvamo špagete. I onda on lagano, kako mu misao o obožavanim špagetima sa pesto rossom, koji najviše voli, ulazi u glavu, zaboravlja da ga boli i počinje da viče špagete, špagete, odnosno svoju verziju te reči bete bete. I tu postoji i ona stara caka, da kada dete padne to ignorišeš, kao da nije ništa, jer se deca dodatno razdraže kad vide da si se i ti uplašio.

STAŠA: Lucija je vrlo svesna publike. Kod kuće pada često, ume baš lepo da se prospe. Onda ustane i nastavi dalje, bez plakanja. Plače isključivo kada je sprečiš da rovari po mašini za suđe. Međutim, kada smo napolju, postaje veoma pažljiva i vrlo retko se dešava da padne dok smo u šetnji. Pretpostavljam da se tada dodatno koncentriše i ulaže veći napor u koordinaciju pokreta. Pazi na svoju reputaciju, takoreći.

O kondiciji

STAŠA: Je l’ se sećaš kako su nam govorili da ćemo smršati nakon što dete prohoda? Meni se desilo obrnuto, smršala sam kako bih se pripremila za dečje hodanje. Ne isplati se biti debeo sa hodajućim mališanom. I tako sam počela da trčim.

ANA: Ja sam tu solidna, jer često trčim u sportskom centru Olimp, a ubrzano prelazim i prepreke u gradu Beogradu, kojih je sve više. Tu pomaže i pomenuto nošenje ulicom. Ipak, mislim da je sve to zajedno i uporedo najbolji način, barem za mene, da budem u formi i fizički i mentalno uravnotežena.

STAŠA: Sa posebnim akcentom na mentalnu uravnoteženost. Priznajem da mi to nije bio primarni cilj kada sam počela da trčim, ali sada je verovatno i glavni razlog zašto ustanem pre deteta i idem na trening. Može se i bez kondicije izaći na kraj sa hodajućim detetom, ali bez dobrih nerava – teško.