Iako nas vez asocira na naše bake, sudeći po društvenim mrežama mnogo mladih žena i devojaka se bavi  baš ovom ručnim radom. Iako većina nas, pripadnika mlađe generacije, vez percipira kao modni ‘krik’ koji je nedavno osvojio brojne kolekcije modnih dizajnera, ovaj put nas zanima kao ženska priča, kroz rad, preciznost i kreaciju. Poput one đevojke iz lirske žetelačke pesme koja nakon što nadžnje momka, pa ga i “natpije”, a ujutro momak “leži, ni glave ne diže, a devojka sitan vezak veze”.

Ko je i gde je danas ta devojka? Znamo da ih ima na hiljade, te da su i snažne i nežne, kao u pesmi. Ovom prilikom, upoznale smo Mariju Trifunović, kreativnu vezilju, edukatorku zlatoveza, dizajnerku i njen milenijalski a posve tradicionalni pristup vezu. Bila je najmlađa članica Udruženja za očuvanje starih zanata u Pančevu, sa prvenstvenim ciljem negovanja tradicionalnih tehnika. Tada je bila njegova najmlađa članica, ali ubrzo potom, nakon vrednog i kreativnog rada, nastupila su takmičenja, nagrade i priznanja ovoj ljupkoj vezilji.

Da li nam je vez svima u genskom zapisu?

Sve žene oko mene, koje volim, su radile nešto kreativno. Moja nana, mamina mama, bila je neko vreme glavna modelarka u modnoj kući, a u mladosti, članica tkačke zadruge. Ona je prenela tu ljubav na mamu, mama na mene i sestru, a onda sam se i sama zaljubila u vez. Tatina mama radila je sa vunom, češljala, upredala, plela, tkala. Sa njom sam se družila tokom letnjih raspusta. Tako da, mislim da vez može da se zavoli i kasnije, u odraslom dobu, ali je svakako dublje usađeno ako smo ručnim radom okružene od malih nogu. Dakle, u mom slučaju od malena sam gledala i učila tradicionalne tehnike ručnog rada – vez, pletenje, tkanje, heklanje, šivenje. Imala sam sreću da u kući listam časopise o vezu, još dok nisam krenula u školu. Sve mi je izgledalo potpuno magično, i tada sam shvatila da umetnost ne mora nužno da bude samo slikanje na platnu, već i vez na platnu.  Prvi put sam pokušala da vezem kad sam imala četiri godine. Trapavo, zašivala sam parčence platna na pantalone. Prvi samostalni rad, urađen krišom, da niko ne zna, uradila sam sa dvanaest godina, sećam se, za vreme borbadovanja. Želela sam da iznenadim mamu. I krišom sam joj uzimala parčiće konca koji je seckala. Bio je to jedan omanji milje, šaren, iskren. Najvažnije je bilo to što je moja misija uspela, što sam dokazala da mogu i ja da vezem ”kao mama”.

Kojim se sve vrstama veza baviš?

Izuzetno poštujem narodni vez i bavim se njime kroz rekonstrukcije. Mada, mene mnogo više zabavlja da se kroz tradicionalne bodove izražavam precizno, na savremen, neki moj način. Koristim se svim tehnikama: punim vezom, belim vezom, zlatovezom, slingerajem (kombinacija veza i šupljina dobijenih na različite načine), goblen bodom, pokrsticom, aplikacijama, vezom po pismu (izrađuje se prema nacrtima, shemi, crtežu) i vezom po broju (brojanje niti potke i osnove na tkanini podlozi).

Otrkij nam kakvu to magiju vidiš u vezu?

Vez jeste najpopularnija tehnika ukrašavanja tekstila. Kombinacijom bodova dobijaju se izuzetno bogate teksture koje se primenjuju najviše na tekstilu za pokućstvo i garderobu. U modi ima ogromnu ulogu. Nema visoke mode bez dobrog ručnog veza. Vez je oduvek bio statusni simbol.

Ali ono što meni magično u ovom radu je to što je vez je potpis vezilje. Dok učimo da pišemo, svi se pridržavamo pravila i rukopis nam je vrlo sličan. Kasnije, tokom školovanja i života, svako koristi trideset slova, ali ih svako piše na svoj način. Tako je i sa bodovima u vezu. Pravila postoje, ali lepota bodova zavisi isključivo od osobe koja ih radi. Gustina, niz, mekoća, preciznost, smisao za formu i kompoziciju, mašta, ljubav – sve se to vidi na platnu. Platno, konac, šema, igla i vezeš svoju priču.

Ipak, mašinski vez se danas najviše primenjuje, ali vez se razvija i u raznim drugim pravcima, zar ne?

Pojava industrijskih mašina je doprinela tome da se vez pojavi u jednom drugačijem obliku. Zbog brže i lakše proizvodnje postao je dostupan svima, dok je ručni vez postao privilegija povlašćenih. Mašinski vez je najjeftiniji i najdostupniji širokoj javnosti. Zahvaljujući moćnim mašinama vez može da bude apliciran na gotovo svim komadima tekstila, odeće i obuće.

Ali, da, razne tehnike veza su često zastupljene pojedinačno, ali i u kombinaciji sa drugim tehnikama heklanja, tkanja, pletenja. Upotreba veza prelazi smelo i na umetničku scenu. Izazov je igrati se sa njim na raznim podlogama. Prostora za kombinovanje i eksperimentisanje sa materijalima ima mnogo i ova igra nikada ne može da dosadi.

Šta je onda tajna u toj tradiciji koja traje?

Vez oduvek privlači pažnju i zato je svevremenski. Od njegove najjednostavnije upotrebe kada samo povezuje dve površine, pa do razvijenog virtuoznog rada, vez je prisutan na dvorovima, u plemićkim kućama, crkvama, na uniformama, svečanim haljinama, na odeći, venčanicama, do najsiromašnijeg sloja stanovništva. Sve ove primene se međusobno razlikuju po svom izgledu i rafiniranosti, kao i od specifičnosti primene. Ali, jedno je zajedničko – uvek je privilegija, i za ženu koja ga veze i za onu koja ga poručuje.