U životu svake novopečene majke dođe trenutak kada postane neizbežno da se ponovo suoči sa svetom koji postoji i traje mimo njene ljubljene bebe. Da li će to biti povratak na posao, povratak u teretanu, ili pak (a što da ne?) povratak u kafanu, individualno je, ali je činjenica da taj povratak nije nimalo lak. Istovremeno je i veoma važan. Znate kako kažu – “Vrati se sebi, dok još imaš kome!”

O povratku na posao

ANA: Natrag na posao!

STAŠA: Što je u mom slučaju natrag za sto u dnevnoj sobi, pošto radim od kuće. Čak i kad uspem da završim neki od tekstova, ne osećam da sam išta zapravo uradila, jer sam u pidžami i paralelno kuvam griz za dete. Do kad si ti radila u trudnoći?

ANA: Gotovo do samog kraja. Tada nisam imala osećaj, ali kad sad pogledam fotografije iz tog perioda ne znam kako sam se kretala. Znam samo da sam nosila patike, koje su sada skroz deformisane, i nameravam da ih bacim, ali uvek zaboravim. Činjenica da je moj posao prilično fleksibilan je učinila da mi ne bude problem da radim do kraja. Dođeš tri puta nedeljno i uradiš emisiju, ponekad odeš na filmsku projekciju ili razgovor, ispred govornika staviš snimač i sedneš. I svi te štede i pomažu, prinose jelo i piće. I onaj dosadniji deo, svi te pitaju zašto još uvek radiš. Iščuđavali su se na poslu, na ulici, na događajima, sve me moleći da idem kući i da legnem. Ali sam se ja osećala baš dobro. Sećam se, odlučila sam da propratim još Beldoks, pa da idem da se porađam. Samo sam pogledala koji filmovi traju tek nešto više od sat vremena, jer je to bio maksimum dužine mog sedenja. Znaš šta je još super? Ne mogu da te odbiju za intervju. Gde da odbiju trudnu ženu?

STAŠA: Ja sam prvu trećinu trudnoće provela praveći predstavu, a ostale dve pokušavajući da završim sve naručene tekstove koje sam dugovala u tom trenutku. Imala sam sve vreme ovoga sveta da to uradim kako treba, ali ne i mozak. Mene je trudnoća toliko bila zaglupela da mi sada uopšte nije jasno kako sam išta smisleno napisala. Nedavno sam opet pročitala ruku scenarija koju sam završila u devetom mesecu i… Blagi bože. Milion grešaka i propusta. Sad mi se vratila sva pamet, ali ne i vreme koje sam onda imala.

ANA: Da li je uopšte moguće raditi od kuće uz bebu?

STAŠA: I jeste i nije. Jeste, ako imaš na raspolaganju člana uže porodice koji će da se bavi tvojim istraživački nastrojenim detetom tri- četiri sata dok ti pišeš na miru. Moguće je, takođe, ako imaš dete koje će mirno da se igra u ogradici, dok ti pored njega bezbrižno pišeš svoje tekstove. Ja imam tu čast da sam dobila ekstremno živahno, radoznalo i uporno detence koje kad vidi otvoren laptop skače na njega brzinom gladnog geparda i onda imam izbor – ili da prestanem sa radom, ili da ćera pobriše polovinu bitnih fajlova i pošalje besmisleni mejl producentu.

ANA: I Filip voli da briše fajlove, ili da obrne desktop, tako da ne umem da ga vratim. Ipak, sada kada hoda je mnogo lakše, jer se igra ili juri oko mene, dok ja nešto kuckam na kompjuteru ili montiram. Nekad mu stavim slušalice da i on čuje kakav će biti prilog. Sad su mogući neki manji zahvati, da napišem najavu emisije ili neki kraći tekst. Ipak, pošto sam i dalje noćni tip, iako me je dete u tom smislu malo prevaspitalo, gušt mi je da uveče, kada spava, i kada znam da će spavati celu noć, uzmem nešto da radim. Zato kažem ljudima koji mi postavljaju rokove – samo pusti da padne veče, da ga uspavam i čuda ću da napravim. Ali to je samo zato što moj posao može da sačeka noć.

STAŠA: Imaš sreće, ja tako sačekam da padne noć i da ona zaspi, izvadim komp na krevet i onda mogu da se dese dva scenarija. Prvi: čukanje po tastaturi je probudi, pa se opet zaleti na laptop kao što sam već opisala. Drugi: ja se komiram pre nego što uspem da uradim bilo šta. Ovo drugo je češće. Tako da se ipak uzdam u muža i familiju da pričuvaju dete dok sam ja negde sama sa računarom i pomalo maštam o šestočasovnom radnom vremenu kad ona, jednog dana, bude pošla u vrtić.

ANA: Meni treba da izađe knjiga i svi se čude kako sam je napisala kada imam dete. A ja im kažem da sam je napisala gotovo celu pre trudnoće, da sam je posle samo dorađivala. Ne verujem da bih to mogla sa njim. I zato se okrećem kraćim formama – pričama, pesmama…

O odmoru

STAŠA: Hajde sad lepo priznaj, da li se na poslu odmoriš malo od deteta?

ANA: U početku nije bilo tako, jer sam bila napeta kako je beba, da li može bez mene. Počela sam da radim kada je imao tri meseca, ali sam tada radila jednu emisiju nedeljno, sat vremena, dakle nešto što on ni ne primeti, a ja se proluftiram. Kako je vreme prolazilo, tako sad dodavala sebi obaveze, pa sada ispunjavam punu normu. U početku vreme na poslu nije bilo vreme odmora od bebe, jer mi je nedostajao, jer sam se, iako je bio u sigurnim rukama, pitala da li je dobro.

STAŠA: Sećam se te faze, mrsko ti je da odeš do prodavnice jer se sve vreme pitaš da li sada beba misli da si je ostavila zauvek i da li će se naprasno razboleti, iako je svi dobro paze. Potpuna paranoja.

ANA: Već kad ostaviš bebu peti put po dva sata, nekako ti postane prirodno da i to ponovo radiš. Tako da je polako i posao počeo da biva odmor, setila sam se kako volim to što radim. Znam da je na sigurnom, da spava ili se igra sa mojom mamom i onda se potpuno prepustim onome što radim. Baš mi prija to što uspevam da budem prisutna u onome što radim trenutno, i kad sam sa detetom, i kada sam na poslu, i kad čitam knjigu.

STAŠA: Meni je u početku bilo mnogo teško da prebacim misli iz bebećih podešavanja na scenaristička. Prilično je naporno sklapati zaplet ili se baviti istraživanjem za scenario kada sve vreme računaš kad beba mora da jede, da li imaš nešto od njene hrane u šteku ili mora da se pravi. Ipak, sad kad je beba postala dete i kad više nije tako krhka, to jest, kad jede maltene sve isto što i mi ostali u kući, radosno je ostavim na po par sati i odem da radim. A rad mi nikada ranije nije toliko prijao. Onog trenutka kad je pisanje u miru i tišini postalo povlastica, postalo je i poslastica.

O grešnom zadovoljstvu

ANA: Je l’ te grize savest kad uživaš negde bez deteta?

STAŠA: Iskreno, to se toliko retko dešava da ni ne stigne da me grize savest. Slabo sam izlazila uveče i pre deteta, tako da mi to ne nedostaje nešto posebno. Letos sam nekolicinu puta otišla na plažu sama i negde na pola dugog plivanja sam se zapitala da li je okej da toliko dugo uživam na plaži bez nje, a onda sam se setila da provodim sa njom gotovo sve svoje vreme i da nisam normalna što se uopšte to pitam. Šta je postalo tvoj “guilty pleasure” od kad si keva?

ANA: Hajde prvo pleasure, pa ćemo onda guilty. Obožavam da pustim Start me up Stonesa, uz koju volim da se glupiram, skačem i igram. Samo što sad u tome učestvuje i moj sin. Još je bolje ako imamo neku kretensku garderobu, kao Mik u spotu. Pošto je moj sin veliki ljubitelj grožđa, pamtim jednu nedelju kada smo igrali uz ovu uplifting pesmu i jeli krupno belo grožđe.

STAŠA: Dobro, dobro, ali daj nešto zbog čega te grize savest posle!

ANA: Volim da jedem i čitam novine kada se momci (muž i sin) uspavaju. Legnem pored njih u krevet i mrvim okolo. A moj guilty pleasure u vezi sa poslom je taj da posle posla ukradem malo vremena da sebi kupim dvesta grama integralnih vanilica (znam da i one goje, okej), šetam gradom i jedem. I da, i da kupujem sebi neke lepe stvari, jer je Fićko za rođendan dobio toliko toga da je obezbeđen dugo, pa ber zbog toga nemam krivicu.

STAŠA: Moje najveće grešno zadovoljstvo je da zamolim nekog da pričuva Luciju, jer ja idem da radim, a onda polovinu tog radnog vremena provedem čitajući knjigu. Ili još grđe – igrajući igricu! Kakvo nevaljalstvo!