Reportaža o tome kako su žene koje su bile žrtve najužasnijih ratnih zločina smogle snage da osnuju samoodrživo, ekološko, antikapitalističko selo u Rožavi. Fotografije objavljujemo uz odobrenje jinwar.org 

Nedaleko od Kamišlija, prestonice Rožave, autonomne kurdske oblasti na severoistoku Sirije, nalazi se Đinvar (Jinwar). To je seoce čije ime u prevodu znači „zemlja žena“. Njega su osnovale, organizovale i naselile mahom žrtve ISIS-a i Asadovog režima. Nekima je pobijena cela porodica, neke su bile silovane i odvedene kao seksualno roblje na teritoriju pod kontrolom terorista. U Đinvaru, ove žene i njihova deca pokušavaju da zaleče svoje ratne traume, da se otrgnu patrijarhatu i društvenim stegama tradicije, da žive po principima komune i ekološke održivosti. Kod njih su dobrodošle sve stradale žene, bez obzira na naciju ili veroispovest. Upravo zbog toga, za simbol sela odabrana je biljka zrneš, koja se još naziva i sirijska žalost (lat. peganum harmala). Ona se vekovima koristi kao melem na ovim prostorima, a upotrebljavaju je podjednako Kurdi, Sirijici, Asirci, Jermeni i Čečeni.

Pre tri godine, ovo je bila samo pusta, zaparložena zemlja, a danas tu živi 16 žena i 32 dece. Muškarcima pristup nije zabranjen. Oni su, kao i svi, uvek dobrodošli, samo ne mogu prespavati u selu. Žene čuvaju ulaz u Đinvar, ali oružje je uz njih samo tokom noćne straže. Selo se sastoji od tridesetak kućica, koje su poređane u krug, čime formiraju istovremeno i zidove sela, a u centralnom delu je igralište za decu i mesto za okupljanja. Izgrađena je prodavnica i pekara, gde žene mogu jedna drugoj da prodaju hleb i rukotvorine, kao i žiteljima okolnih sela. Podignuta je i bolnica čija je apoteka bazirana na alternativnoj, prirodnoj medicini, delimično i usled nemogućnosti da se nabave neophodni lekovi i medicinska oprema. Deca imaju obezbeđeno besplatno osnovnoškolsko obrazovanje, a srednju i višu školu moraju pohađati van sela. Njihovim majkama su organizovani besplatni kursevi engleskog jezika, a uskoro će imati mogućnost i da pohađaju kurseve šivenja i časove vožnje. Aktivistkinja Nuđin Derja ilustruje isceliteljsku moć ove komune u kojoj se rastaču sve etničke distance: “Kada su prve porodice stigle, arapska deca su odbijala da se igraju sa kurdskom. Ali u roku od svega dva meseca, mogli ste da vidite promenu. Sada su toliko srećna. (…) Selo je najbolja rehabilitacija za sve ono zbog čega su ove porodice propatile”.

Tamo gde je nekad bila samo prašina i ispucana zemlja sada niču masline, paradajz, krastavac, lubenice, paprika i portulak. Žene same obrađuju zemlju i uzgajaju stoku, a golim rukama od blata prave cigle kojima zidaju kuće i okućnice. Ovaj tradicionalni način gradnje je ekološki održiv i zagađenja praktično nema. Početak i kraj radova na selu simbolično je uokrviren datumima koji slave prava i slobodu žena. Projekat su pokrenule lokalne kurdske ženske organizacije, poput Kongreya Star-a i Fondacije slobodnih žena Rožave, a startovao je 10. marta 2017, nekoliko dana posle osmomartovskog praznika. Njegove prve stanovnice su kroz đinvarsku kapiju prošle 25. novembra 2018, na Svetski dan borbe protiv nasilja nad ženama. Etimološki, Đinvar je nastao od reči jin, koja znači „žena“, ali je veoma bliska i imenici „život“. Reč war znači „prostor“, „zemlja“ ili „dom“. Društveno-politički principi na kojima je ova zajednica postavljena predstavljaju osnovu kurdskog poimanja demokratskog konfederalizma. Tri osnovna oslonca ove ideje predstavljaju direktna demokratija, ekološka održivost i oslobođenje žena.

Kada govorimo o direktnoj demokratiji po kojoj je organizovano ovo selo, to podrazumeva da se poštuju svačija prava i svačiji glas, i da se mora obezbediti mogućnost svakoj osobi da učestvuje u donošenju odluka koje se tiču zajednice. Svaka žena koja živi u Đinvaru deo je Veća žena i pomaže u organizovanju seoskog života. One zajedno peku hleb i ručaju sa svom decom u komunalnoj kuhinji, gde se često vode debate o ekonomijij, odnosu prema kurdskoj revoluciji, istoriji… Stanovnice Đinvara mogu preuzeti, shodno svojim željama, uloge u odnosu sa medijima, diplomatiji, agrikulturnoj ili zdravstvenoj organizaciji, ili protokolima za doček gostiju koji žele da posete njihovo selo.

Rumet Heval, aktivistkinja iz Đinvara, kaže: “Ni jedan trenutak ne prođe bez neke akcije. Čak i tokom pauza za čaj ili obroka, pokušavamo da nađemo rešenja za probleme sa kojima se suočavamo. Raspravljamo o načinima na koje možemo da poboljšamo našu sposobnost za saradnju. Postoji jedna kurdska izreka – povezani hlebom i znojem, koja je u Đinvaru ponovo našla svoju primenu. Zaista uspevamo da imamo međusobne odnose u kojima sve delimo i proizvodimo zajedno, bez ikakvog ličnog interesa.”To se postiže uz puno razgovora, jer su sastanci Ženskog veća ovde veoma česti. Žene osećaju potrebu da komuniciraju, međusobno analiziraju događaje, izazove i uspehe, kao i da se temeljno, nepristrasno ali dobronamerno bave kritikom i samokritikom.

Pod okriljem Rožave

Verovatno na svetu ne postoji oblast kao što je Rožava (Rojava). Možda grešim, i nadam se tome, ali za sada znam da je jedino ova autonomna oblast na severu Sirije organizovana po principu demokratske konfederacije (što znači da Rožava nije država, već zajednica autonomnih oblasti), direktne demokratije i ekstremnog antikapitalizma. Neki u društveno-političkoj strukturi Rožave vide i elemente anarho-sindikalizma i anarho-komunizma. Zauzimajući površinu od oko 50.000km2, sa blizu 2 miliona stanovnika, Autonomna administracija severne i istočne Sirije, što je zvanično ime Rožave, jeste jedino mesto na svetu koje etnička zajednica Kurda može nazvati svojom zemljom. Ona je doslovno uklještena između Iraka na istoku, Turske na severu i Sirije na jugu. Nijedna od ovih zemalja nije joj prijateljska. Kurdi, koji su na ovoj teritoriji poslednjih godina vodili paralelne ratove protiv Asadovog režima i terorista ISIS-a, najveća su nacija na svetu bez svoje teritorije, a u svim zemljama u kojima su živeli nad njima je sprovođenja tortura i ugnjetavanje. Hapšeni su, proterivani, ubijani, jezik im je zabranjivan, kultura gušena… Kao odgovor na opresiju, gerilska, levičarsko-militantna organizacija Radnička partija Kurdistana (PKK), koju je osnovao lider turskih Kurda Abdulah Odžalan, od 1973. vodi oružanu borbu za odbranu i oslobođenje kurdskog naroda. Oni su se od prvog dana borili za nastajanje Rožave, teritorije koju bi svi Kurdi, ali i Arapi i drugi, mogli da nazovu sigurnim domom.

U svojoj biti, kurdsko društvo je, ma koliko uspešno sprovodilo u praksu progresivne društveno-političke ideje, duboko tradicionalno. Od majki i supruga se očekuje da se odriču karijere, da se brinu o deci i kući. Udovice kurdskih boraca često su prisiljene da se vrate svojoj ili muževljevoj porodici, što zbog patrijarhalnih normi, što zbog materijalne nesigurnosti. Alternativa ovoj praksi je Đinvar, mesto u kojem ove žene žive slobodno i samoorganizovano. To je prostor koji pokušava da uspostavi nove koncepte ženske etike, preispitujući pri tom tradicinalne rodne uloge žena u društvu. Istovremeno, to je oaza za sve one koje su bile žrtve rata, terorizma ili patrijarhalne opresije. Isto važi i za njihovu decu. Jer ovde se smatra da dominatni muški obrasci društvenih uređenja svoju najslabiju tačku imaju u odsustvu bilo kakve rodne osvešćenosti. Za njih, seksizam koji pokazuju čini zlo ne samo kroz eksploataciju žena, već i kroz oslabljivanje muškaraca.

Muž Fatme Emin je poginuo u ratu protiv ISIS-a. Ona je do tada radila u administraciji u gradu Kobaniju i podizala šestoro dece. Nakon što je postala udovica, familija njenog supruga je insistirala da u skladu sa tradicionalnim običajima pređe da živi kod njih i da otkaz, jer je kao udovica slaba i nemoćna da izdržava sebe i svoju decu. Međutim, ona nije želela da prestane da radi, i nije želela da njenu decu vaspitava muževljeva familija, te je odlučila da se preseli u Đinvar. Ovo su njeni razlozi: “Đinvar je odgovor svakoj osobi koja želi da naruši slobodu žena, ili gleda na žene kao na slabiji pol u društvu, ili misli da ona ne može sama da se snađe u životu i zbrine svoju decu. Upravo suprotno, žena može sama da sazgradi svoju kuću. Evo nas ovde – gradimo selo koji nije samo za Kurtkinje, već i za Arapkinje i Jezitkinje, pa i za prijateljice iz inostranstva koje žive sa nama.”

Filozofski i ideološki koncept Đinvara počiva na jineoloji– nauci o ženama, čiji je začetnik pomenuti Abdulah Odžalan. Od 1999. godine on se nalazi u zatočeništvu u Turskoj, a osuđen je na doživotnu kaznu zatvora zbog svoje uloge u osnivanju i aktivnostima PKK-a. Sve ove godine je posvetio teorijskom usavršavanju koncepta demokratskog konfederalizma, u čijem idejnom centru jedno od glavnih mesta zauzima borba za oslobođenje žena. Glavne ideje jineoloji nastavio je da razvija Pokret kurdskih žena. U pitanju je bazično sociološka nauka koja traži alternativne načine za sagledavanje položaja i uloge žena u demokratskom društvu baziranom na kooperativnosti. U okviru ove nauke redovno se konsultuje obimna istorijska građa ženskog otpora tvrdokornom patrijarhalnom sistemu i znanja stečena iz tog iskustva. Tumačenje tih istorijskih procesa bazira se, između ostalog, na proučavanju i tumačenju mitova i predanja, uz jako insistiranje na tome da se svi teorijski uvidi moraju testirati u praksi. Glavne oblasti kojima se jineoloji bavi jesu odnos etike i estetike, ekonomija, demografija, ekologija, istorija, zdravstvo, obrazovanje i politika. Upravo u pozivu da se omogući simbiozi teorije i prakse da oblikuje ono što se smatra etičkim životom, jineoloji stupa u kontrast sa dominantim konceptima zapadnih naučnih institucija.

Izazovi pred Đinvarom

Đinvar je osmišljen sa idejom da ženama i njihovoj deci pruži sigurnu i mirnu svakodnevicu. Pa iako u ovom trenutku one selo mogu nazvati svojim skloništem i azilom, mir i sigurnost još uvek nisu ostvareni ciljevi. Lokacija na kojoj žive se nalazi na oko sat vremena od sirijsko-turske granice, te bi bile pod prvim udarom eventualnih intervencija turskih vojnih snaga u slučaju invazije na ovu teritoriju. Turci za sada pokušavaju namerno izazvanim požarima da ugroze stabilnost Rožave, u kojoj najveća opasnost preti upravo od gladi. Jer, ova teritorija, budući da je potpuno okružena neprijateljima, ne može da ostvari praktično nikakvu robnu razmenu sa svetom, a poseduje mnogobrojna nalazišta veoma kvalitetne nafte. Bez izvoza, i bez pomoći organizacija poput Crvenog krsta, Human Right Watch, Doctors Without Borders i sličnih (koje ne mogu da intervenišu na područjima koja nisu zvanično proglašene i prihvaćene države od strane UN) opstanak Rožave je neizvestan.

Još jedno bitno pitanje je i šta će biti sa muškom decom kada porastu, a koja će, pre ili kasnije, neminovno morati da ga napuste, zbog daljeg obrazovanja i/ili karijere. Da li će oni kao odrasli muškarci imati mogućnost da se vrate i ponovo žive u Đinvaru, koji u tom slučaju neće više biti selo samo za žene? Međutim, jedna od aktivistkinja iz Đinvara Nuđin Derja kaže da će dečaci moći da ostanu u selu “zato što su odgajani u skladu sa vrednostima Đinvara Selin Rišufc sa kanadskog Univeziteta Makgil, ističe da je ovaj koncept, uprkos opasnostima koje postoje na toj teritoriji, i dalje mnogo bolja opcija od azila u Libanu, Grčkoj i drugim evropskim zemljama. Žene tamo žive u sklepanim skoništima, često po predgrađima ili u dalekoj provinciji, a suočene su sa birokratskim problemima, siromaštvom, nemogućnošću da nađu posao i izolovanošću, što drastično otežava proces integacije. Rišufc kaže da su njihovi životi “u limbu”, ukazujući da ih “jezička barijera i teškoće pri nalaženju posla sprečavaju da ostvare svoje pune potencijale, već umanjuju njihovo samopouzdanje i želju da “pripadaju”.”

Projekat izgradnje ovog sela je bio toliko uspešan da se planira organizovanje druge komune u blizini grada Dejr ez-Zor, gde je još uvek poprište borbe protiv poslednjih pristalica ISIS-a. Veliko je pitanje i šta će se dogoditi nakon povlačenja američkih vojnih trupa iz ovog regiona. Primeri mesta naseljenih isključivo ženama u svetu postoje od ranije. To je selo Umodža na severu Kenije, koje su 1990. godine osnovale pripadnice plemena Sambulu, nakon što su bile silovane od strane britanskih vojnika. Umodžu je organizovano po principima poštovanja ženskih prava, matrijarhata i nenasilja. Drugi primer je selo Al Samaha na jugu Egipta, osnovano 1998. U njemu žive udovice i razvedene žene, i po organizacionim principima veoma podseća na Đinvar.

Oslobođenje žena, kao jedna od glavnih misija kurdske revolucije u severnoj Siriji, formulisao je Abdulah Odžalan na način koji bismo, čak i u zapadnoj ideološkoj hemisferi, možda doživeli kao feministički radikalizam. “Žene nikada neće biti slobodne ukoliko se ne distanciraju od muškaraca i patrijarhalnog sistema, u svakom smislu: mentalnom, fizičkom i emotivnom.” Ova njegova emancipatorna maksima se stoga može uzeti kao ideja vodilja iza projekta Đinvara. Jedan događaj iz skorije istorije ovih prostora može nam osvetliti potrebu za ovako eksremnom segregacijom. U avgustu 2014. godine, ISIS je u iračkoj oblasti Sindžar počinio genocid nad Jezidima, etničkoj gupaciji Kurda koji su živeli u Iraku, Siriji i Jermeniji. Više od 5.000 civila je ubijeno, a oko 10.000 ljudi je odvedeno u zatvoreništvo, gde su žene i devojčice mahom pretvarane u seksualne robinje. Stopa suicida među otetim Jezidima je drastično skočila, čak i među onima koji su utekli iz zatočeništva. Nakon što su desetine hiljada raseljene sa svojih teritorija na kojima su živeli vekovima, započinjala je njihova borba sa siromaštvom i uskraćivanjem bilo kakvih identifikacionih dokumenata. Zato je bitno razumeti da je Đinvar nastao na široj teritoriji koja je za kurdski narod markirana nepojmljivim tragedijama i nebrojenim individualnim i kolektivnim gubicima, ali i nadom u bolje sutra za koje žrtvuju doslovno sve što imaju. Čak i svoje živote. Ovo selo koje su same stvorile, prkosno je u svakom svom aspektu, ali taj prkos se ogleda u plodnim voćnjacima, igralištu za njihovu decu, besplatnom obrazovanju i zdravstvu, u miru koji im omogućava prosperitet. Možda ga najhrabrije i najdirljivije opisuje samorefleksija Fatme Emin: “Ovo sam ja, Fatma,  i smatram sebe snažnom, i nikada neću biti slaba.”