Kao gledaoci, naviknuti smo na percipiranje audio-vizuelnog sardžaja bez mnogo poklanjanja pažnje kostimografskim elementima narativa, bilo da je reč o seriji ili filmu, sem ako priroda žanra ne diktira drugačije. U Igri prestola i Dauntonskoj opatiji, kako je prva epska fantastika a druga takozvana istorijska drama (period drama) jasno nam je da likovi moraju da budu „kostimirani“. Njihova odeća prelazi granicu našeg realnog iskustva, doseže dalju prošlost, ili nepostojeći univerzum. S druge strane, u serijama koje referišu na bližu prošlost ili sadašnjost, čiji likovi nose kostime slične našim izborima odeće, često previdimo značaj kostima. Uprkos tome, i u ovakvim formatima, poput Černobilja, Ubijanja Eve, Nevinih laži i Jezivih avantura Sabrine Spelman, kostimi igraju podjednako važnu ulogu, jer za razliku od čistog pozicioniranja likova u određeni istorijski ili fantastični okvir oni češće pozicioniraju likove u odnosu na njihova unutrašnja stanja i odnose sa svetom u kom žive. Možda najinteresantniji primer jeste upravo serija Jezive avanture Sabrine Spelman, čiji narativ hibridizuje različite vremenske i stilske periode, nikad se potpuno ne odvajajući od sadašnjosti, što se najbolje očitava u kostimografiji serije.

Mnogi gledaoci su upravo ovu hibridizaciju ocenili kao najbolji ili pak najgori aspekt serije. Najbolji, zato što kombinovanje različitih vremenskih perioda objedinjuje borbe likova, poručujući nam da feministički aktivizam, rodna ravnopravnost, prava LGBTQ manjina, osoba sa invaliditetom, ili nebelaca i njihovi progoni nisu problem samo našeg vremena. S druge strane, ovaj postupak su mnogi ocenili i kao negativan, jer stvara konfuzni vizuelni (scenografski i kostimografski) kolaž koji otežava praćenje serije. Ipak, ovakav kostimografski pristup je nužan, jer na dubljem nivou oslikava fluidnost identiteta likova i njihove transformacije.

Ukoliko ste i dalje besni jer ne znate ni gde a ni kada se dešava radnja serije, upravo nam kostimografska raznolikost serije omogućava da istu pozicioniramo prostorno i vremenski. Kolonijalna moda britanskih i evropskih kolonista (Prudens i otac Blekvud), britanski imigrantski odevni kodovi (Hilda i Ambroz), holivudski glamur (Zelda i Vordvelova), njujorška klupska i fetiš moda (veštice) i tinejdžerski stilovi različitih epoha (Sabrina i učenici Bakster gimnazije) sugerišu da se serija prosto mora odrigavati u sadašnjem trenutku u periodu od Noći veštica do Uskrsa (likovi nikada ne nose prolećne i letnje autfite a nagost je potpuno minimalizovana), i to u nekoj od država Nove Engleske, najverovatnije Masačusetsu.

No, da bi se feminističke poruke u kostimografiji serije razumele, potrebno je početi od samog izbora kostimografa –Angus Strati (Angus Strathie), dobitnika Osakra 2001. godine za Mulen Ruž. Strati je radio kostime za Deadpool, Catwoman, Alien vs Predator, i Seriju nesretnih događaja Lemoni Sniketa. Svako od ovih ostvarenja karakteriše borba protiv nametnutih heteronormativnih i patrijahalnih normi (porodica, društveni sistemi, muški antagonisti ili, u slučaju Alien vs Predator, čovečanstvo), u kojoj kostim postaje sredstvo mistifikacije, ili pak demistifikacije likova i njihovih rodnih, seksualnih ili bilo kojih drugih identiteta. Isti je slučaj i sa likovima u Jezivim avanturama Sabrine Spelman.

Feminističko čitanje kostima u seriji započećemo simbolikom boja, jer boje semantizuju i prostor i kostim serije, i najvažnije, njihova koordinacija, po rečima scenografkinje Lise Soper, emocionalno izoluje likove od sveta koji nastanjuju. Kako Soperova dodaje, svet Sabrine Spelman koncipiran je oko boja jeseni koje predstavljaju izraz ženske energije i sazrevanja. To su tople, vatrene ili zemljane boje s jedne strane, poput crvene, bordo, narandžaste, braon i zlatne, i sa druge strane boje života, rasta, prirode poput zelene Primera radi, Sabrina nosi izrazito plavi, dečački autfit tek onda kada to nije ona, već njen golem koji mnogo više aludira na muškarca nego na ženu. Iako je crna čest izbor veštičijih kostima i u ovoj seriji, ona se ne potencira kroz svaki lik, izuzev Zelde, Prudens i oca Blekvuda. Ipak, iako je prema rečima kostimografa i scenografa glavni simbolički rivalitet serije između crvene i zelene, crna i bela imaju takođe upečatljiv momenat. Za svoj 16. rođendan, Sabrina oblači (belu) venčanicu svoje majke, dakle odevni kod kojim se žena domestifikuje i prelazi pod autoritet muškarca. No, kako istovremeno Sabrina mora da prođe i obred mračnog krštenja, ulaskom u ritualni prostor šume, venčanica postaje crna, čipkana, mnogo više erotična haljina koja može da se protumači i kao autfit za sahranu i to možda baš supružnika za kog se žena udala, što je u Sabrininom slučaju najuticajnija muška figura serije – Satana lično. Bez obzira na ovu sekvencu, Sabrina ipak mnogo češće nosi crvenu, jer kako Lisa Soper otkriva, crvena je boja Sabrininog puta ka tami, momenata strasti kada nosi crveni ruž, ili tokom odlazaka u šumu i školu za veštice, kada nosi crveni kaput ili šal. U Veštici: Narodnoj priči iz Nove Engleske, veštica iz šume nosi crveni ogrtač, dok su i odore-uniforme žena iz Sluškinjine priče takođe crvene, referišući na menstrualnu krv kao simbol obnavljanja, snage i života, pa tako ni ne čudi dominacija crvene u Jezivim avanturama Sabrine Spelman. Citatno, Sabrinin crveni kostim sa čipkanom kragnom omaž je kultnom kostimu iz filma Rozmarina beba, jer je Sabrina, kao i Rozmari usko vezana za Satanu, tako da kostim u ovom slučaju ne funkcioniše samo vizuelno, već i simbolički.

Pored samog lika Sabrine, i kostimi drugih likova feministički su kodirani, prvenstveno kostimi njenih „mame i tate“, odnosno tetaka Hilde i Zelde. Na primeru ova dva lika možemo da čitamo domestifikaciju roda. Obe tetke predstavljaju idealne ženske principe, ili makar idealne u smislu u kom ih zamišlja jedan muškarac. Hilda nije naročito fizički atraktivna, ona nosi zastarele kostime engleske srednje klase, ali je izvanredna domaćica, osuđena na prostor doma zbog ekskomunikacije iz Crkve noći. Zelda je s druge strane holivudska femme fatale, u erotizovanim crnim kostimima često sa dodatkom krzna koje Frojd smatra ultimativnim fetišom koji sugeriše na stidne dlake polnog organa. Hilda izgleda manje ženstveno od Zelde, ali mnogo više neguje ženske principe, dok Zelda izgleda potpuno ženstveno, ali se mnogo češće usuđuje da se oporba u muškoj autoritativnosti. No, u momentu kada Hilda upoznaje Kerbera koga opseda demon seksa, ona postaje dama sa istaknutim oblinama, sređenom kosom, u izazovnom kostimu leopard printa. Udajom za oca Blekvuda, Zelda postaje očajna domaćica, u cvetnoj haljini nalik Diorovim kreacijama za novu ženu, sa uskim strukom i krinolinom, poput idealne američke domaćice 50-ih godina prošlog veka. Dakle, idealna žena se javlja ili kao seksualna ili kao kućna pomoćnica, prikladno odevena da zadovolji svog partnera, što je glavna kritička crta kostimografije ova dva lika, ali i lika (homoseksualca i Afro-amerikanca) Ambroza koji živi sa njima.

Hilda i Zelda Spellman, Archiverse Wiki

Ambroz je anatemisan od strane oca Blekvuda, zbog čega ne može da napusti kuću – ultimativni ženski i robovski prostor. Tako su njegovi kostimi kućni mantili nežnih materijala, papuče, svilene pidžame, sandale, akcentujući „feminiziranost“ homoseksualnosti. Onog momenta kada otac Blekvud skida kletvu, Ambroz dobija mobilnost, nosi elegantna muška odela, i stupa u svet kao muškarac, što anulira njegovu boju kože i seksualnost. Tu je i drugi crnački lik, Prudens, čiji kostim kritikuje kolonijalni patrijarhat. Prudens gotovo uvek nosi crnu školsku uniformu sa belom čipkom. Naravno, ženama i Afro-amerikancima je dugo bilo zabranjeno da se obrazuju što dodatno pojačava kričnost koju reflektuje njen kostim. Takođe, crno odelo sa belim, čipkanim okovratnikom i rukavima je modni identitet zapadno-evropskih muških kolonista koji su između 16. i 18. veka kolonizovali istočnu obalu SAD, odnosno Novu Englesku. Čipka je univerzalni modni simbol kolonijalne Zapadne Evrope, luksuzni materijal namenjen najvišim, belim slojevima društva. Ipak, i ovakav radikalni istup sakncionisan je muškim nadzorom, sve do momenta kada Prudens i Ambroz simbolično ne odrube glavu patrijarhatu, odnosno Blekvudovoj statui, gde se oboje pojavljaju kao likovi iz Blejda ili Underworlda, u kožnim kostimima za oružjem, pre nego što se otisnu na zadatak ubijanja „pravog“ Blekvuda.

Ambrose Spellman, Prudence Blackwood and Weird Sisters, Archiverse Wiki

Vrhunac feminističke kritike serije kroz prizmu kostima jeste kostimografska subverzija roda na primeru likova Vordvelove i Satane, odnoso Lilit i Lucifera. Lilit, poput kostima preuzima tuđu kožu, tačnije telo nastavnice Vordvel, koju potom transformiše u ubitačnu zavodnicu, gnevnu, crnu udovicu u stilu filma noire. Dakle, žena je najmoćnija onda kada je žena, koja istovremeno može da bude i savetnica, osvetnica, zavodnica, domaćica, učiteljica, boginja. Luciferov, odnosno Satanin kostim jeste antropomorfna pojavnost jarca, koja se potom transformiše u apolonsku, metroseksualnu figuru prince charmingu zlatnom odelu. Ironično, prisetimo se da su u drevna vremena astronomi i astrolozi često mislili da je zvezda Lucifer ustvari Venera zbog svoje nestabilnosti, zbog čega je kasnije ženski princip povezan sa Đavolom i požudom, a Đavo isključivo percipiran kao neko ko se javlja ženama i drugim demonizovanim manjiama – homosekcualcima, transrodnim osobama, nebelcima. Još ironičnije, jedini pomen, ili vizuelni dokaz Boga jeste momenat u kom se Sabrina pojavljuje sa primarnim modnim artefaktom hrišćanstva i Isusa lično – krunom od trnja. Uprkos tome, serija ne dovodi u pitanje postojanje Boga, ali ni Đavola, već preispituje autoritet obe figure, darujući svojim likovima i božanske i đavolske atribute, otvarajući mogućnosti reinterpretacije ključnih heteronormativnih patrijahalnih figura kroz prizmu kostima. Možda su tako i Bog i Đavo ustvari žene? U Jezivim avanturama Sabrine Spelman, svako, a ne samo Đavo, može da nosi Pradu.