Pre neki dan sestra me je pozvala telefonom i uspaničeno me je pitala da li je istina da koale izumiru i da će svet nestati za 31 godinu! „Eh, da je samo to!” Pomislila sam na sve one biljne i životinjske vrste koje su izumrle u poslednjih nekoliko godina, na sve one kitove pronađene na obalama okeana koji su umrli od gladi jer nisu mogli da se prehrane od gomile plastičnih kesa koje su prethodno progutali. Stalno razmišljam o tonama đubreta koje pravimo svakog dana, gomili plastike u morima, zagađenom vazduhu, seči šuma i maksimalnoj eksploataciji svih prirodnih resursa, životinja, ali i ljudi, i što više saznajem o tome, više sam uznemirena. Ali, kad god saznam da je još neko uznemiren oko stanja na planeti i da želi da pokuša da ga promeni, dobijem nadu da imamo šanse. Zato sam ponosna što se moja petnaestogodišnja sestra uopšte zainteresovala za ovu temu.

Pre nekoliko meseci moje sestre od ujaka koje žive u Londonu poslale su mi svoju fotografiju na kojoj drže transparente i protestuju sa još 50 000 klinaca. Kažu da svakog petka, umesto u školu, idu na protest protiv klimatskih promena. Tada sam saznala da je to pokret koji su pokrenuli mladi, da postoji širom sveta, da se zove Fridays for Future. U Srbiji se oformio pod imenom Petkom za budućnost.

Sve je počelo kada je Greta Tunberg, šesnaestogodišnja devojčica iz Švedske, krajem prošle godine odlučila da digne svoj glas povodom sve veće ekološke krize. Svakog petka sedela je ispred švedskog parlamenta sa transparentom. Na početku je bila sama, ali vremenom joj se pridruživalo sve više dece. Njen protest je podrazumevao bojkot nastave jednog dana nedeljno, i to svake nedelje. Na taj način skrenula je pažnju javnosti jer je uradila nešto što nije u okviru predviđenog ponašanja. Time je pažnju usmerila na viši razlog koji bi trebalo da se tiče svih nas − na ugroženost planete. Njena ideja se proširila poput požara i zahvatila je oko 180 zemalja širom sveta. U više od 4000 gradova petkom su održavani protesti, a procenjuje se da je na njima do sada učestvovalo oko million i po dece.

Sve više verujem u to da odrasli potcenjuju decu i mlade, a o sebi imaju previsoko mišljenje −misle da sve znaju samo zato jer su stariji. Nekada se odrasli žale kako su mladi lenji i bahati, ne poštuju autoritet („Nekad se znao red!”), kako su se kod novijih generacija izgubile te „prave vrednosti”, smeta im muzika koju slušaju deca ili način na koji se oblače. Ipak, kao što se vidi na primeru ovih protesta brojna su deca koja bolje razumeju stvarnost od većine odraslih. Činjenica da ovoliki broj dece brine za našu planetu i budućnost svih živih bića na njoj govori u prilog tome da su nove generacije pune empatije i solidarnosti – a to je jedino što je važno.

Nekada ljudi smatraju da je bolje da deca idu u školu i da gledaju svoja posla, da uče i da se ne zamlaćuju politikom. Ionako ne mogu ništa da promene. Neka se time bave političari i eksperti. Ali, deci je jasno da je stanje alarmantno, a nadležni ništa ne preduzimaju! Kao što kaže Greta: „Ako je tolika opasnost valjda bi trebalo da je vanredno stanje? Valjda bi sve televizije, sve škole, svi političari i odrasli trebalo da pričaju samo o tome?” Ipak, to se ne dešava. U medijima u Srbiji ima veoma malo informacija o činjenicama koje ukazuju na ekološku katastrofu, u školama se gotovo uopšte ne uči o tome, a političari ignorišu celokupnu situaciju. U školi, a i posle na fakultetu i na poslu uče nas da budemo disciplinovani i da memorišemo informacije, ali od nas se ne traži i da kritički rasuđujemo o njima. Škola je samo deo sistema koji već dugo nije u službi čoveka.

Zahvaljujući internetu informacije, dokazi, snimci i slike koje svedoče o ubijanju i istrebljenju životinja, zagađenju životne sredine i uticaju čoveka na promenu klime postali su dostupni svima. Deca koriste internet za komunikaciju i informisanje, tako da su sama prepoznala kolika je ugroženost planete.

Istina je da ukoliko nastavimo sa ovim načinom života i sa ovim načinom proizvodnje, život na Zemlji više neće biti moguć. Velikom brzinom nestaje vode za piće i vazduha, ekosistem je ugrožen, a globalno zagrevanje je sve veće. Deca su ona koja će snositi najveće posledice, jer odrasli možda neće ni doživeti ekološku katastrofu. Ipak, svi smo odgovorni i prema planeti i prema deci, ali i prema budućim generacijama ljudi i svih živih bića kojima ostavljamo planetu.

autorka teksta Milena Stanić sa sestrom

Šta možemo da uradimo?

Neki od nas su svesni ozbiljnosti situacije, informišemo se o načinima da manje zagađujemo − nikada ne bacamo đubre van kante, u prirodu ili u more. Sa sobom nosimo torbu ili ceger za kupovinu da ne bismo uzimali plastične kese, kao i staklenu flašicu vode da ne bismo kupovali vodu u plastičnim flašama.

Trudimo se da primenimo parolu „reduce, reuse, recycle”, tj. „smanji, ponovo iskoristi, recikliraj”. Možemo da predložimo svojim prijateljima da takođe rade sve ovo ili da svojim primerom inspirišemo druge da ne stvaraju đubre i da čuvaju prirodu. Sve su to načini na koje pojedinac može i treba da doprinese zaštiti životne sredine.

Zašto to nije dovoljno?

Ipak, promena navika pojedinaca nije dovoljna da sačuva planetu. Postoje informacije da 80% ekološkog otiska dolazi od sistema, tako da čak i kada bismo sveli svoje potrebe na minimum ne možemo da smanjimo svoj ekološki otisak više od 20%. Neki tvrde da se svet menja tako što mi, kao potrošači, pravimo odgovornije izbore. Po mom mišljenju proizvodi koji su štetni za čoveka i prirodu ne bi ni trebalo da se proizvode. Utisak o tome da imamo izbora je iluzija. Većina ambalaže je plastična, većina proizvoda je štetna, kućna hemija je smrtonosna za životinjski svet u vodi, naše kupke su pune mikroplastike, a kreme parabena.

A tzv. „potrošački aktivizam” je zapravo privilegija viših klasa. Siromašni ljudi često nemaju vremena da se bave proučavanjem svih mogućih sastojaka, niti mogu sebi da priušte ekološke alternative, koje su često i veoma skupe. Bogati pojedinci često zameraju siromašnima da nisu dovoljno „ekološki svesni”. Stvara se jedan arogantan stav privilegovanih da je ekološka katastrofa posledica neodgovornih, tj. siromašnih i manje obrazovanih pojedinaca, „običnih” ljudi koji se ne trude da promene svoj lifestyle. Ekološka svest je i dalje privilegija.

Politička odgovornost

Ako odgovornost za ekološku katastrofu svedemo isključivo na pojedinca, time depolitizujemo ekonomiju i ekologiju. Fokus ne sme biti isključivo na individualnoj sferi. Ako zaista želimo da nešto promenimo, moramo da se fokusiramo i na političku sferu.

Ekološki aktivizam se pokazao kao odličan način da se mladi zainteresuju za politiku. Preko saznanja da je planeta ugrožena, deci postaje jasno na koji način politika utiče na realnost. Koliko god se mi trudili da manje zagađujemo ne vredi jer je industrija ta koja je najveći zagađivač. Najveći udeo u zagađenju planete, a samim tim i najveću odgovornost imaju velike korporacije. Samo njihovi čelinici mogu da donesu odluke o promeni. Zato ovi protesti nisu samo ekološki, oni su i politički. Greta i milioni dece protestuju ispred parlamenata i traže od političara i korporacija da zaustave uništavanje planete.

Dakle, da bismo uticali na bilo šta, nužno je da pored individualne akcije učestvujemo i u političkoj (što ne znači da moramo da se učlanimo u stranku). Od dece možemo da naučimo mnogo toga o političkom organizovanju, budući da je Friday for future pokret koji je nastao „odozdo” (grassroots), među decom koja su se sama organizovala. Metoda ovog pokreta je protest i bojkot nastave, što je određena vrsta pritiska za ostvarivanje konkretnih zahteva. Mladi su shvatili da na one koji imaju korist od ovakvog sistema moraju da izvrše pritisak da bi se odrekli dela svog profita zarad opšteg spasa.

Tržište dominira do te mere da je odavno postalo veće i važnije od ljudi. Korporacije premeštaju proizvodnju tamo gde je jeftinija radna snaga i gde su manje ekološke takse. Kapitalizam opstaje tako što konstantno stvara nove potrebe, konstatno nas motiviše da trošimo i novac i dobra. Moda se menja svake godine, jednom godišnje izlazi za nijansu bolji model telefona. Takođe, kvalitet proizvoda je smanjen i vek trajanja odeće, telefona, tehnike je kraći. Proizvodi se više nego što nam je realno potrebno, i sav taj bespotrebni višak se baca. Dnevno se uništava ogromna količina hrane, odeće, tehnike, automobila… Logika kapitalizma je privredni rast. A taj rast nas je i doveo do ivice ekološke katastrofe i tačke na kojoj taj pogubni rast moramo da zaustavimo. Nasuprot rastu, stručnjaci predlažu „odrast” (degrowth), koji ima logiku manje proizvodnje koja će se zasnivati na potrebama, a ne na profitu. Dakle, osim toga što treba da promenimo lične navike i da se aktiviramo u političkoj sferi, trebalo bi da odemo i korak dalje: da bismo predupredili ekološku katastrofu moramo da pokušamo da promenimo i ekonomski sistem.

Pridruži se i ti pokretima za spas planete:

Zero&Low Waste Serbia

Petkom za budućnost