Viktorija Bekam je 24. januara u Sotheby’s u New Yorku otvorila izložbu Ženski trijumvirat (The Female Triumphant), što je rezultat druge saradnje u 2018. godini sa Sotheby’s departmanom Starih majstora. Cilj aukcije i izložbe je upoznavanje publike sa umetničkim delima koja su stvorile umetnice od 16. do 19. veka. Obe ove izložbe bile su prvobitno postavljene u Viktorijinom butiku u Dover Street-u.

Opaska kustoskinje Frik kolekcije Aimee Ng da „termin Stari majstori” odražava istorijsku realnost dobro nam je poznata još od pionirske studije feminističke istorije umetnosti Rozsike Parker i Griselde Pollock iz 1981: Old Mistresses: Women, Art and Ideology. Kako kaže Ng skoro tri decenije nakon duhovitog ironičnog naslova Pollock i Parker: „Nema tu mesta za žene. Kako bismo ih nazvale Stare majstorke (Old mistresses)? To nema onda isto značenje” i dodaje da je posebno zahvalna da je jedan snažan glas koji sada „podmlađuje” slikarstvo starih majstora, i dovodi novu publiku i nove perspektive upravo glas jedne jake žene.

Izložba obuhvata dvadeset i jedno delo četrnaest umetnica nastalih u periodu od 16. do 19. veka. Neke od umetnica poput Michaeline Wautier, Fede Galizie, Marie-Victoire Lemoine do sada nisu bile pominjane kao značajne u istoriji i ostale su delimično nepoznate čak i stručnoj publici, dok su druge, poput Élisabeth Louise Vigée Le Brun, Artemise Gentileschi, ili Angelike Kauffmann, ipak (iako sa viševekovnim zakašnjenjem) prepoznate u istoriji umetnosti, ali ne i uvrštene u istorijske preglede za širu publiku.

Michaelina Wautier, A Garland of Flowers, Suspended Between Two Animal Skulls, a Dragonfly Above.

Među izloženim delima nalaze se: A Glass Compote With Peaches, Jasmine Flowers, Quinces, and a Grasshopper (procenjene na: $2 milliona–3 milliona) i Double Portrait of Jacopo Menochio and Margherita Candiani (procenjene na: $200,000–300,000) Fede Galizie, Portrait of Three Children Angelike Kauffmann (procenjene na: $600,000–800,000), Portrait of Muhammad Dervish Khan (procenjene na: $4 milliona–6 milliona a prodate za $7.2milliona!) i Portrait of Mrs. Spencer Perceval, née Jane Wilson (procenjene na: $150,000–250,000) Élisabeth-Louise Vigée Le Brun, Saint Sebastian Tendedby Irene (procenjene na $400,000 – $600,000 a prodate za samo $15,000!) Artemisie Gentileschi, Still Life of Spring Flowers in a Basket (procenjene na: $80,000–120,000) i Portrait of Madame de Genlis (procenjene na: $60,000–80,000) Marie-Victoire Lemoine, A Garland of Flowers (procenjene na: $150,000–200,000) i Study of a Young Boy (procenjene na: $60,000–80,000) Michaeline Wautier.

Na centralom događaju “The Master Paintings Evening Sale” koji je održan 30. januara, postignuti su rekordi u cenama za koje su prodata dela umetnica iz pred moderne ere. Ubedljivo najvišu cenu je doseglo delo Portrait of Muhammad Dervish Khan Elisabeth-Louise Vigée Le Brun, koje je prodato za $7,2 miliona (time je ujedno postavljen i svetski rekord za najskuplje prodato delo umetnice pre 1900). Radi poređenja, pripremna skica za Samson and Delilah -Nude Study of a Young Man with Raised Arms Peter Paul Rubensa prodata je za $8,2 miliona.

Problemi ovakvih događaja poput povezivanja feminizma sa aukcijama, velikim izložbama, privatnim kolekcijama, visokom modom i pop kulturom su brojni. Počnimo od toga da je feminizam u doba neoliberalizma kako je to istakla marksistička teoretičarka Nancy Fraser postao „sluškinja kapitalizma”. Feminizam danas, ili barem njegov najpopularniji oblik (i upravo zbog toga što je postao neka vrsta mainstream-a Zapadne kulture), učestvuje čini se više u nastojanjima da se izgradi društvo slobodnog tržišta nego u nastojanjima da se rasvetle i ukinu svi oblici i ose opresije. Kapitalizam je svojom besomučnom eksploatacijom svih mogućih stvari i ideja uspeo da obesmisli i feminističku borbu stvarajući od nje robu.

Fede Galizia and Nunzio Galizia, Double Portrait of Jacopo Menochio and Margherita Candiani, in a Trompe-L’oeil Frame, Decorated With Allegories of Justice And Prudence

Drugi problem je takozvani koncept „lean in” (ne postoji adekvatan prevod, prim.autora) paradigmatski primer neoliberalnog feminizma koji se odnosi na osnaživanje žena da učestvuju u kapitalističkoj ekonomiji, promovisanje karijerizma, podsticanje ideje o konkurentnosti i individualnim uspesima. Neoliberalizam, kako zapaža Catherine Rottemberg feministička teoretičarka (autorka kinjige „Uspon neoliberalnog feminizma”), stvara feministički subjekat koji prihvata potpunu odgovornost za sopstveno stanje i brigu o sebi, što često podrazumeva napore da se ostvari balans posao-porodica zasnovan na cost-benefit proračunu. Iako se logično postavlja pitanje, uzevši u obzir ciljeve jednog i drugog, nije li neoliberalni feminizam po sebi paradoks – čemu onda, imajući u vidu antifeminističke odlike neoliberalizma poput njegove individualističke logike, insistiranja na tržišnoj logici, maskiranja društvenih i strukturalnih nejednakosti, potreba za feminističkim neoliberalnim subjektom kad bi ženski neoliberalni subjekt mogao još i mnogo bolje da „odradi posao”? Odgovor leži upravo u mogućnosti neoliberalističke i kapitalističke logike, kao hegemone i dominantne, da kolonizuju i komodifikuju sve moguće ideje i ideologije ne bi li od njih napravile, ne samo robu, već i vid otklona i zaštite od potencijalne (feminističke) kritike.

Zato kada kustoskinja Frik kolekcije Aimee Ng kaže da joj je drago da upravo jedna snažna žena stoji iza poduhvata koji promoviše umetnice, to je živopisna slika promocije neoliberalnog feminističkog subjekta. Viktoria Beckam (ne kao privatna ličnost, već kao nositeljka društvenog položaja, privilegija i vlasnica kapitala) je slika upravo onoga što kapitalizam želi da promoviše kao svoju verziju feminizma – porodična i poslovna (bela, heteronormativna, cisgender), uspešna srećna žena preduzetnica i vlasnica kapitala koja se interesuje za visoku umetnost. Postavljanje modela ovakve (po merama neoliberalizma) „uspešne” žene se kosi sa feminističkim radikalnim i socijalističkim idejama. Naime, podsticanje preduzetništva i borbe za uspeh na tržištu pre razjedinjuje žene kao politički subjekat nego što doprinosi njihovom osnaživanju, ono usađuje ideju o konkurentnosti, ali takođe i ideje o uspehu koje su najčešće merene kriterijumima „možeš sve” ili pak da je pitanje „ličnog izbora” za koji tip uspeha se opredeljuješ. Sa druge strane, insistiranje na „ličnom izboru” kao temelju slobode je u kapitalističkom društvu ciničan, budući da je lični izbor pre svega privilegija, i to upravo zbog raznih strukturalnih i kulutrnih problema saradnje kapitalizma i patrijarhata. Takođe, internalizovanje odgovornosti za sopstvene uspehe znači oslobađanje države i društva od odgovornosti za nejednakosti što podrazumeva osećanje krivice ako uspeh izostane, što se onda, doživljava kao „lični neuspeh”.

Problem ovakvih „feminističkih” izložbi je i u kontekstualizovanju i posmatranju žena kao nekakvog jedinstvenog kolektivnog identiteta, što one bez sumnje nisu. Ovaj problem vezan je i za opštu feminističku (i marksističku) kritiku identitetskih politika koje preteranim naglašavanjem rodnih razlika između muškaraca i žena (ili drugih identitetskih razlika) najčešće zapostave sve ose intersekcije ovih razlika, pre svega seksualnost, rasu i klasu. Fraser upozorava na opasnost apsolutizacije kritike kulturnog seksizma baš u trenutku kada okolnosti zahtevaju kritiku političke ekonomije.

Artemisia-Gentileschi-Saint Sebastian Tended by Irene

Na kontradikcije prisutne u svetu feminističke umetnosti upućuje i Angela Dimitrakaki, feministička i marksistička istoričarka i teoretičarka umetnosti. Ona ističe problem (ne)zavisnosti umetnica/ka od tržišta – danas postaje gotovo nemoguće, a sigurno sasvim neisplativo, odbiti učešće u svetu umetničkih institucija „pošto je neoliberalna investicija u prekarijat povećala našu zavisnost od institucija koje oblikuju umetničko tržište”. Separacijom od mainstream umetnosti i njenih institucija, umetnice bi tako samo povećale svoju marginalizaciju i getoizovale svoju umetnost, ostajući pritom van glavnih, društveno i tržišno afirmisanih umetničkih tokova. Taj problem povlači sa sobom staro pitanje, kako feminizma tako i socijalizma – reforma ili revolucija – da li koristiti institucije kao prostor za promene i kritiku ili je to ipak nedosledno idealima i nosi rizik neke vrste predaje, a sasvim sigurno komodifikacije.

Iako su primeri spornih izložbi koje Dimitrakaki navodi drastičniji od izložbe i aukcije koju ovde pominjem, čini mi se da su prilično ilustrativni kada je u pitanju razumevanje pomenutih kontradikcija. Prvi primer je sponzorstvo koje je britanska multinacionalna kompanija nafte i gasa BP (sve do 2017) pružala Tate-u. Izložbe među kojima su i „feminističke” Thin Black Lines (2011-12), Sylvia Pankhurst, Women and Work: A Document on the Division of Labour (obe 2014) sponzorisala je dakle, bez ikakvih feminističkih reakcija kompanija koja je upletena u održanje aparthejda u Južnoj Africi, uništenje okoline, i eksploatacije radnika/ca. Ovo dovodi do kontradikcije gde su umetnice, poput Pankhrust, prikazane u okviru izložbi sponzorisanih od stane kompanije koja je simbol onoga protiv čega su se feministkinje borile. Drugi primer je izložba We Wanted a Revolution: Black Radical Women 1965–1985, koja je2017. godine održana u Elizabeth A. Sackler Centru za feminističku umetnost u Bruklin muzeju. Vreme održavanja izložbe se podudarilo sa vestima o tome da je porodica Sackler bogatstvo stekla na masovnoj bedi generacije zavisnika od oksikotina (setimo se da su u martu 2018. stotinak demonstranata/kinja, među kojima i umetnica Nan Goldin, protestovali/le ispred Metropolitan Muzeja u Njujorku zbog donacije ove porodice).

Angelika-Kauffmann-Portrait of Three Children

Dakle, izložbe poput ove koju su Sotheby’s, Frick kolekcija i Viktoria Beckam organizovali upućuju na kontradikcije koje u prikazivanju ženske i feminističke umetnosti postoje kroz istoriju feminizma i umetnosti XX veka. Ono što jeste feminističko u pokušaju te vrste emancipacije istorije umetnosti jeste stvaranje nove istorije koja je inkluzivnija, egalitarnija i potpunija. Takođe, ovakvi događaji bez obzira na kapitalističke okvire u kojima se od početka do kraja odvijaju (od koncepta saradnje sve privatnih institucija, preko izlaganja u modnoj radnji Beckam, do same aukcije) doprinose popularizaciji umetnica i skreću pažnju na problem nepoznatosti uprkos visokih umetničkih kvaliteta njihovih dela. Nije nevažno, posebno ne u datim društveno-ekonomskim okvirima istaći i to da ovako koncipirane aukcije koje isključivo prodaju dela umetnica utiču na povećanje cena njihovih radova i shodno tome povećavaju potrebu muzeja i galerija za otkupima.

Fede-Galizia A Glass Compote With Peaches, Jasmine Flowers, Quinces, and a Grasshopper

Šta definitivno ostaje podložno feminističkoj kritici je pre svega sama ideja da je tržište na ovaj način polje borbe za emancipaciju, ne kritikom, već pravljenjem tržišnog trenda od onog što je zamišljeno da bude, i što je kroz istoriju bilo, politička borba. Feminizam nije trend niti bi trebalo na taj način da se tretira. Trendovi su prolazni i za cilj imaju trenutno uvećanje kapitala te samim tim i vid emancipacije koji promovišu nije suštinski već je trenutni, a ciljevi nisu esencijalno feministički već kapitalistički.

Dakle, feministička istorija umetnosti ili feministička kritika istorije umetnosti u 2019-oj ne mogu da se bave isključivo promovisanjem umetnica ili podsticanjem vidljivosti ženskog stvaralaštva, već pre svega rasvetljavanjem društvenih i ekonomskih uslova u kojima umetnice stvaraju, izlažu ili prodaju svoje radove, te razumevanjem strukturalnih rodnih, rasnih, klasnih i drugih nejednakosti u svetu umetnosti, i načina na koji se ove nejednakosti (u intersekciji) odražavaju na umetnička dela ili položaj ma kojih društveno ugroženih ili marginalizovanih zajednica u svetu umetnosti.

https://www.theguardian.com/commentisfree/2013/oct/14/feminism-capitalist-handmaiden-neoliberal

https://www.academia.edu/19604612/Feminism_Art_Capitalism_A_Note_on_Social_Reproduction_and_the_Art_World?auto=download

https://www.e-flux.com/journal/92/205536/feminism-art-contradictions/

https://www.theguardian.com/us-news/2018/mar/10/opioids-nan-goldin-protest-metropolitan-museum-sackler-wing

https://www.sothebys.com/en/articles/the-volatile-saga-behind-elisabeth-louise-vigee-le-bruns-portrait-of-indias-ambassador-to-france

https://www.vogue.com/article/victoria-beckham-sothebys-frick-exhibition

https://news.artnet.com/market/the-female-triumphant-sothebys-sale-1453201

https://news.artnet.com/market/victoria-beckham-female-old-masters-sothebys-1448968